“Noćas nismo oka sklopili. Imao je grčeve. Ali zanemarim umor i odem na trening jer znam da ću se na kraju bolje osjećati od treninga nego od spavanja. Uglavnom mi se ne da ići, ali znam kako će biti dobar osjećaj kad se vratim”, govori Andreja Kuzmanić Nikšić (37) gledajući netom usnula tromjesečnog Mateja.
“Nekad mi više vrijedi otići sat vremena trčati nego sat vremena odspavati, koliko god se to možda činilo čudno...”, kaže. “Bude dana kad sam toliko umorna da bih se najradije srušila u krevet, ali ipak prevlada želja da odem na trening. Jer znam, odem li van, trčati, za kratko vrijeme bit ću puno bolje volje, općenito se puno bolje osjećati. Zna se često dogoditi da se ispričavam i prijateljici, nismo popile kavu sto godina skupa, ali radije, uhvatim li to malo vremena u danu, odem trčati nego na kavu, jer znam koliko mi trčanje pomaže.”
Trčati s kolicima
Matej se rodio u obitelji trkača, roditelji su se upoznali na maratonskoj utrci, u talijanskom Trevisu; pa nije čudo da je u ovih prvih nekoliko mjeseci života, u kolicima se vozeći, i sam skupio već nešto kilometara, po savskom nasipu s mamom odrađuje treninge.
“Dođem na nasip, sunce sija, on lijepo spava, pomislim: ‘Sad ću još malo produžiti, idemo do drugog mosta’, zanesem se i odem - predaleko”, tako te zajedničke treninge opisuje Andreja.
Predaleko je ono što inače ne bi bilo daleko da je tek gurati kolica i trčati. “Ali kad se probudio, plakao je toliko da sam ga morala dići i pjevati mu. Mislim da su svi trkači oko nas to jutro naučili ‘Zeko i potočić’”, smije se, opisujući kako to često izgleda trčati s kolicima. Jutro je jedno od ljepših siječanjskih zagrebačkih, prošlu je noć pao snijeg. S južne strane nasipa, gdje s kolicima trči skupa s prijateljicom Leom Delić Mesarić, noćašnji je snijeg još mjestimice nedirnut.
I Lea gura kolica, trenira jutros s kćeri, pola godine starom Magdalenom.
“Mislila sam da ću prve treninge trčati s bebom, ali to je zapravo gotovo pa nemoguća misija..., osim ako ne misliš vaditi dijete svakih desetak minuta van iz kolica”, kaže Andreja. Poučena iskustvom ipak mnogo češće trči bez Mateja. “Odem ja i s njim, i po desetak kilometara, ali sad je hladno, ne mogu ga svaki put kad zaplače vaditi iz kolica. Ako stanem i vadim ga da ga utješim pa ga nosim, onda meni jako brzo postane hladno.” Dogodi se tako da trening neplanirano završi kad se Matej rasplače. Mama ga uzima u jednu ruku, kolica u drugu i trčkara natrag.
Trči kako, kad i koliko stigne. “Uglavnom ovisi o tome kad je suprug kod kuće. I o drugim obavezama, jasno.” Suprug je liječnik, ima završen i ironman, trenira svaki dan i zna koliko je fizička aktivnost bitna. Stoga joj je, ističe to, velika podrška.
Prednost je kad se oboje bave sportom. Čak i ako je u kući dojenče i roditelji koji odrađuju dva, tri treninga dnevno. “Prvo jedan ode odraditi trening, pa drugi. On uđe kroz vrata, ja izađem. To je k’o štafeta...”
Obje su se trkačice vrlo brzo nakon poroda vratile treninzima.
Andreja Kuzmanić Nikšić
“Trčanje mi je jako nedostajalo, kad se na to naučiš, postane potreba, i tijelo i glava žele trening, postane način života. Trening nije muka, on se podrazumijeva”, govori Andreja. Za trudnoće je trčala samo prvi mjesec.
“Nije mi pasalo, a imala sam i mučnine. No izbacila sam auto, sve sam obavljala pješice, svaki dan hodala između pet i deset kilometara, do kraja trudnoće. Ljeto sam provela na moru, plivala svaki dan. Tako da sam uspjela ostati u formi do poroda”, objašnjava Andreja. “Rekla sam si da se vraćam treninzima odmah nakon babinja, kad prođe mjesec i pol dana od poroda.
Ali nije lako, jer porod ipak, makar i kratkoročno, ostavi posljedice na organizmu, nije jednostavno početi trčati ponovo, ako ništa drugo, zbog trbušnih mišića. Krenula sam nakon dva mjeseca, u početku je bilo teško, oslabe mišići, koljena, bedra, trbušnih nema, sve to treba polako vratiti. Sad je već - lagano, trčim svaki drugi dan.”
Prvi kilometri
Prvi, povratnički trening bio je sasvim spor. “Sedam kilometara po minuti, pet kilometara dužina, ne bih nikad tako trčala, ali tad nisam mogla brže.”
Uglavnom ide sama, kad i kako stigne.
“Lea i ja smo u sličnoj životnoj fazi, i ona je nedavno rodila i jako se brzo vratila treninzima. Ali teško se uspijemo uskladiti da skupa prošećemo s bebama, kamoli da zajedno odemo na trening. Naime, svaka od nas hvata ono malo vremena što ima kad se to vrijeme pojavi...”.
Lea Delić Mesarić (36) sportom se kontinuirano bavi od djetinjstva.
Trenirala je tenis, košarku, ima crni pojas u karateu, trči dvadesetak godina: “Karate je moja najveća sportska ljubav, ali dogodilo se da sam zbog posla morala puno putovati, za svoju sam tvrtku radila marketinšku strategiju, vodila posao u devet zemalja, nisam više mogla redovno ići na treninge karatea. Zato sam počela trčati, jer to sam mogla obavljati bilo gdje, gdjegod da bih se našla, u Budimpešti, Varšavi, Zagrebu, svejedno”.
Trčanje se u njezinu slučaju pokazalo kao sport od kojega nije trebala odustajati čak ni za većeg dijela trudnoće. “Povratak je puno jednostavniji ako i u trudnoći treniraš. Nisam trčala zadnja dva mjeseca jer sam sama sebi bila preteška, a i htjela sam zaštititi zglobove. Međutim, zato sam redovno išla u teretanu, radila do zadnjeg vježbe snage.”
U nas je, prepričava svoja iskustva, još snažno vjerovanje da je i za zdravu trudnicu bolje mirovati, “svaka fizička aktivnost često se doživljava kao neodgovornost i ugrožavanje zdravlja djeteta. Naravno da se vježbe i treninzi trebaju prilagoditi trudnoći, ali loše je ne raditi ništa ako si zdrav. Sebi sam bila rekla da ću vježbati dok god se dobro osjećam, dok god je trudnoća u redu, a imala sam i podršku liječnice.”
Ostati u fizičkoj formi nije joj, govori, bilo bitno samo zbog tijela. “To mi je i psihički puno značilo. U trudnoći razni hormoni pucaju, malo si tužna, malo sretna, trening mi je puno pomogao da održim ravnotežu, da se riješim napetosti. Trčkarala sam, ne mogu reći da sam trčala, ali trčkarala sam do dužine od nekih pet kilometara.”
Dogodilo se da je gotovo pa iz teretane otišla i na porod. “Taj sam dan imala zakazan redovni pregled jer mi je baš tad padao i termin poroda. Tijekom noći sam osjetila mučninu u trbuhu, činilo se kao da sam nešto loše pojela. Ujutro mi je bilo bolje, popila sam kavu i otišla na trening, a nakon toga se spremila i stigla na pregled doktorici. Upitala me: ‘Ne osjećate li trudove?’, a ja sam ih prepoznala tek kad mi je, spojenoj na CT, doslovce rekla: ‘Evo, to sad je - trud’, dotad sam mislila da me opet muči neka muka u želucu.”
Lea Delić Mesarić
Taktike s bebom
Na početku je bilo najteže, u to je doba dijete dojila svakih dva sata. “Većinom je to izgledalo tako da bih se obukla za trening, a potom malo legla uz Magdalenu, podojila je, pričekala bih da ona zaspe, a ja bih nakon toga imala svojih sat vremena. To je jako dobro funkcioniralo dok je ona bila sasvim mala.”
Sad nekoliko mjeseci starija Magdalena traži od mame da se dovija drugačijoj strategiji ne bi li i dalje odrađivala treninge: “Sad plače čim shvati da mene nema u stanu, moram otići na trening dok je zabavljena, kad shvati da me nema iste sekunde počne plač, makar je tata nosi i sve daje od sebe da je zabavi.
Tako da i dalje trčim kraće dionice.” Ako je kod kuće sama s djetetom koje želi maminu pozornost, ni to nije prepreka a bi se odradile vježbe snage. Stavi malenu u klokanicu, drži je na prsima i radi čučnjeve, iskorake, uzme bučice pa napravi vježbe za bicepse, tricepse, leđa..., čak uspije odraditi i trbušnjake, kćer u klokanici bude joj - opterećenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....