GODINAMA TOVILA STOKU I BAVILA SE ŽITARICAMA PA IZVELA ZAOKRET Usred ravnice odlučila saditi šparoge: 'To je naša budućnost, spasit će Slavoniju'

Tatjana Barić iz Andrijaševaca nikada nije pomišljala da bude nešto drugo nego poljoprivrednica. Uz oca Milana i majku Anicu, koji su odrasli “na zemlji” i cijeli svoj život posvetili razvoju imanja, uzgoju stoke, proizvodnji hrane... već se od najranije dobi “zarazila” virusom koji mnogim Slavoncima život znači. Prije 11 godina preuzela je od oca OPG, a danas je jedina s područja istočne Hrvatske koja je ušla u završni odabir najboljeg mladog hrvatskog poljoprivrednika.

- To mi je već kao da sam pobijedila. Nisam očekivala da ću i to ostvariti, a kada sam doznala da sam ostala u završnoj konkurenciji, sreći nije bilo kraja - priča nam i dalje oduševljena Tatjana netom nakon što je s roditeljima i zaposlenicima njihova OPG-a nahranila i napojila 120 tovnih svinja, koliko ih uzgajaju na svom imanju.

- Stočarstvo i ratarstvo osnova su svakog OPG-a. Radimo 135 hektara zemlje i hvala Bogu problema s plasmanom robe nemamo - kaže simpatična Andrijaševčanka, koja je preko noći postala ponos svoga sela i općine. Veliko je zadovoljstvo u ovom mjestu nedaleko od Vinkovaca što je njihova sumještanka stigla toliko daleko.

- Bit će mi dovoljno da vidim Bruxelles iako će biti malo nezgodno ostaviti imanje na par dana, ali ostavit ću ga u dobrim rukama - raduje se Tatjana jeseni.

Slomila me

Međutim, iako na atarima koje obrađuju uzgajaju gotovo isključivo žitarice i šećernu repu, Tatjana se na natječaj prijavila kao proizvođač zelenih šparoga. Dugo joj je u mislima bio prijelaz na neku drugu kulturu izvan kategorije žitarica, a onda su u vinkovačkom kraju prije nekoliko godina počela nicati polja šparoga. Korjenasta povrtlarska kultura, izrazito zdrava i kvalitetna, počela se probijati iz plodne slavonske oranice zahvaljujući ljudima koji su godinama ranije “grbili kičmu” po Njemačkoj i nadničarili za život. Puno ih je upravo iz ovog dijela Slavonije okusilo taj kruh, a onda su neki od njih odlučili biti pioniri proizvodnje šparoga u Hrvatskoj. Danas ih na istoku Hrvatske ima 20-ak.

- Nasreću, nisam morala odlaziti u Njemačku, ali razgovarajući s prijateljima odlučila sam probati sa šparogama, pa smo prije dvije godine zasadili prve površine - otkriva nam Tatjana, čiji je tata Milan u početku bio skeptičan.

- Nisam znao što možemo od toga očekivati, ali uporna kakva jest ‘slomila me’ pa sam popustio - potvrđuje i Tatjanin otac, koji je doduše i priželjkivao od kćeri da preuzme određeni rizik, i to zbog, iz perspektive prosječnog slavonskog seljaka, zanimljivog razloga.

Emica Elveđi / CROPIX

Plave šljive

- Bavljenje samo žitaricama ostavlja dosta neiskorištenog vremena i dugo smo razmišljali kako ga popuniti na kvalitetan način. Zasadili smo i jedan voćnjak plavih šljiva, ali htjeli smo još nešto, a kada je Tatjana predložila šparoge, razgovarali smo i s ljudima koji to rade već nekoliko godina pa smo uvidjeli da bi moglo biti isplativo - rekao je Milan.

- U proljeće 2015. posadili smo prvih pola hektara, a prošle godine i dodatnih 6 hektara. Sada smo priredili zemljište za još jedan hektar i to ćemo posaditi čim vrijeme dopusti. U travnju će biti prva berba na ovih 6,5 hektara, a očekujemo 800 do 1000 kg po hektaru. To nam je prva berba i tu se ide na kraće razdoblje berbe, do tri tjedna, da se biljka previše ne iscrpi. No, već sljedeće godine berba će biti 6-7 tjedana i prinos od 10 do 13 tona. Optimum u berbi postiže se između pete i sedme godine, a tada berba traje mjesecima - pojasnila je Tatjana, koja je već dogovorila otkup šparoga s PIK-om Vinkovci. Njima i inače prodaju žitarice, dok im županjska Sladorana otkupljuje šećernu repu.

Tatjana je i zaposlena u svom OPG-u, uz još jednog stalno zaposlenog radnika te dvojicu koji rade na vaučere. No, kada krenu radovi na oranicama, okopavanje repe, berba, žetva, Tatjana obvezno angažira sezonske radnike. Ako posao sa šparogama krene kako ona planira, bit će posla za puno ljudi, a gradit će se i sortirnica i skladište.

- Želja mi je da što više naših ljudi ostane ovdje, da imaju posao blizu svojih obitelji i kuća, umjesto što odlaze u Njemačku. Kod nas će biti posla za sezonce, za lokalno stanovništvo, a već ove godine trebat će nam 20-ak sezonaca, s time da ih neću uzimati na vaučere, nego na prijavu i mislim da ću im moći platiti oko 3000 kuna mjesečno. Nadam se tome. Također, kada produljimo sezonu berbe šparoga, vjerujem da ću ljudima moći dati posao na 5-6 mjeseci. Valjda ću time pridonijeti i zaustavljanju iseljavanja. To mi je stvarno velika želja - istaknula je Tatjana, koja radi sve poslove koje rad na oranici iziskuje. Oranje, tanjuranje, sjetva, okopavanje, berba... Njoj je sjesti za volan traktora kao nekome voziti bicikl. Život na selu i od zemlje nikada nije pomišljala ostaviti.

- Nikada nismo razmišljali da odustanemo. Naš je moto biti svoj gazda na svom imanju. Tata i mama su se puno namučili da nešto postignu i nikada nije bila opcija da ovo napustim, upravo suprotno, samo sam dodatno zapela kako bih imanje podigla na viši nivo i stvarala dodanu vrijednost - rekla je Tatjana.

Trajni nasad

Puno joj pomaže obiteljski prijatelj i daljnji rođak Josip Barić, koji se i sam već nekoliko godina bavi uzgojem šparoga. Prednost ove kulture je da se radi o trajnom nasadu. Kada je jednom posadite, iz iste sadnice biljka će rasti 12 godina. Nakon toga morate sadnju preseliti na drugu oranicu, jer i tu treba poštovati plodored.

- Mislim da je u šparogama budućnost. To je vrlo popularna i zdrava biljka, puna vitamina i minerala, a siromašna ugljikohidratima. Za pretilost idealna namirnica, a na europskom je tržištu prisutan njezin manjak pa ima svoje tržište - rekla je Tatjana, a da u šparogama vidi budućnost potvrdio nam je i njezin otac, iskusni poljoprivrednik koji je, kako kaže, s poslom krenuo 1974. i to s “tri frtalja jutra zemlje koju sam dobio u nasljedstvo”. Prilično je kritičan kada je riječ o poljoprivrednoj proizvodnji u Hrvatskoj, ali ne tipično hrvatski kritičan kao netko tko za sve krivi vlast. Dapače, on sasvim suprotno promišlja.

- Mi faktički radimo dva mjeseca i zato treba raditi nešto drugo. Pšenicu treba zaboraviti. Naša je država puno uložila u poljoprivredu, ali je poljoprivreda malo vratila. Poticaji su veliko zlo, ali nažalost zbog problema s cijenama bez njih bismo propali. Lani sam ostao dužan za repromaterijal 20.000 kuna, jer 80 lipa za pšenicu to nije moglo pokriti. Sutra bih potpisao 1,30 kuna za pšenicu i odrekao se poticaja, jer nam oni s realnom cijenom pšenice ne trebaju - kaže Milan i zaključuje.