'Govorili su mi zašto se žalim, što bih htjela, ali moja Selina nije mogla oprati ni ruke, doći do ploče, terapije je imala u skučenim prostorima...'

Djeca su pila čaj po hodnicima jer u 23 kvadrata prostora nije moglo stati 30 učenika u invalidskim kolicima, pa se roditelji i dan danas pitaju kako su djeca uopće mogla boraviti u tako maloj blagovaonici za vrijeme ručka ili doručka. Hodnici su široki samo jedan metar pa se kolicima jedva prolazilo kroz njih, a u toaletima nije bilo potrebne opreme.

Klinci uopće nisu mogli dohvatiti ručku za puštanje vode, a u WC-u nije bilo alarma za poziv u pomoć. Instalacije su prestare, a u krovištu čak ima i azbesta. Ukratko, uvjeti su bili katastrofalni.

Dobila dokaz

Umjesto da napreduju, osamostale se i socijaliziraju u okruženju prilagođenom njihovim potrebama, u Centru za odgoj i obrazovanje Goljak, u podružnici u Rudešu, djeca s invaliditetom dobila su upravo suprotno - derutnu drvenu baraku koja im je otežavala boravak i rehabilitaciju. Jedna je osoba odlučila tome stati na kraj.

Sabina Lončar majka je 16-godišnje Seline, djevojčice koja se zbog cerebralne paralize osam godina školovala prema posebnom programu za učenike s teškoćama u razvoju u spornome Centru “Goljak” na Rudešu. Od samoga je početka ukazivala na neprimjerene uvjete za boravak djece, ali je nerijetko nailazila na komentare: “Zašto se žališ?” i “Što bi ti htjela, škola je u redu!”.

Zbog toga je odlučila uzeti stvari u svoje ruke i prije dvije godine podnijela tužbu za diskriminaciju svojeg djeteta s teškoćama u razvoju, prvu takve vrste u domaćoj sudskoj praksi. Bila je uvjerena, kaže, da će uspjeti u svojoj namjeri. A prije nekoliko dana je dobila i prvi dokaz o tome.

“Utvrđujem da radni prostor ne zadovoljava Državni pedagoški standard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja u RH. Radni prostori Centra u kojima se provodi rehabilitacija i odgojno-obrazovni rad s učenicima (skupina do 10 učenika) površinom su manje od zahtijevanih 30, odnosno, 15 kvadrata. Građevina je dotrajala, nivo uređenosti i opremljenosti je nedostatan i ispodprosječan”, stoji, među ostalim, u nalazu građevinskog sudskog vještaka Darija Šerera o stanju podružnice “Goljaka” na Rudešu, koji će se koristiti kao dokazni materijal na Općinskom sudu.

Optimizam

Tvrdi, također, da prostor ne zadovoljava ni uvjete zadane Pravilnikom o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti.

- Obuzeo me val emocija, dobila sam dokaz da ne pričam gluposti. Dokaz da sam napravila ispravnu stvar. Obavljena je inspekcija i prema nalazu vještaka objekt ne zadovoljava uvjete nesmetanog pristupa, kretanja, boravka i rada osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti - istaknula je Lončar te dodala kako još čeka nalaze fizijatra, psihijatra i radnog terapeuta kako bi sutkinja na Općinskom sudu mogla donijeti konačnu presudu.

Optimistična je, tvrdi, od samoga početka.

Preseljenje

- Trebalo je vremena, s obzirom na to da je ovo prva takva tužba u Hrvatskoj. Vjerujem da ćemo dobiti spor jer je ova presuda prijeko potrebna da se ukaže na to što je razumna prilagodba i kako utjecati na bolji položaj osoba s invaliditetom - poručila je hrabra majka.

Njezina je kći Selina, kaže, bila diskriminirana jer nije mogla raditi ništa kao kada je samostalna kod kuće.

- Nije mogla oprati ruke, doći do školske ploče, terapije je imala u skučenim prostorima... a nadležni ništa nisu radili da se takvi uvjeti promijene. Stvari su lagano pokrenule tek kada sam podnijela spomenutu tužbu - kaže Lončar.

Naime, prva pobjeda dogodila se u siječnju ove godine kada je Grad uzeo prostor u zakup na 10 godina u Banjavčićevoj ulici, veličine oko 800 kvadrata sa suvremeno opremljenim prostorijama za obrazovanje i rehabilitaciju 33 djece i mladeži koja su se tamo preselila iz prostora u Rudešu. Tada je Ivica Lovrić, pročelnik Ureda za obrazovanje, najavio da će se derutni prostor na Rudešu rušiti i sagraditi nova zgrada za potrebe “Goljaka”, no ne u dogledno vrijeme zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Do tada, Sabina Lončar i ostali roditelji čekaju konačnu presudu za diskriminaciju osoba s invaliditetom, koja bi mnogima trebala dati vjetar u leđa u pitanju borbe za vlastita prava.