HEROJSKA MISIJA FRANJEVACA U RUANDI 'Afrički Schindler' fra Vjeko ubijen je pokušavajući spasiti Hutue, ali fra Ivica nastavio je njegovu misiju

Fra Ivica je znao svake godine dolaziti u Kivumu, barem na obljetnicu fra Vjekina ubojstva. Međutim, kad se pojavio u Kivumuu kao njihov novi župnik, mještani su zanijemili. Štoviše, mislili su da se fra Vjeko vratio.

- Tada još nisam imao brkove, ali njima sam bio isti kao fra Vjeko. Jako se osjećao strah kod ljudi. Fra Vjeko je imao veliki ugled među stanovništvom zbog svojih herojskih djela tijekom genocida. Moja pojava, koja ih je podsjećala na njega, stoga je na njih djelovala ohrabrujuće. Dolaskom u Kivumu podigao sam im poljuljani moral. Znate kako mi se i danas, 15 godina nakon dolaska u Kivumu, često dogodi da me ljudi nazovu Vjeko! Meni to ne smeta. U stvari, baš mi je simpatično.

Ulomak je to iz knjige “Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba”, u kojem fra Ivica Perić, fratar iz BiH, koji već 28 godina djeluje kao misionar u Africi, opisuje trenutak u kojem je 2003. godine stigao u ruandsko selo Kivumu kako bi preuzeo upravljanje tamošnjom župom. Fra Ivica je u Kivumu došao iz susjedne Ugande, gdje je vodio misiju prethodnih 13 godina, nastaviti put fra Vjeke Ćurića, još jednog fratra i misionara iz BiH, koji je svoj život posvetio Africi i koji je pet godina ranije brutalno ubijen. Ulomak je to koji možda i najbolje opisuje brojne poveznice i sličnosti između ove dvojice velikih ljudi. Franjevaca koji su život posvetili Bogu i služenju Božjem narodu. Knjiga je, pak, prvi uradak na hrvatskom jeziku koji donosi životnu priču fra Vjeke, fratra iz BiH koji je svoj život posvetio stanovnicima Ruande. Autor knjige je Željko Garmaz, Pločanin s osječkom adresom, dojučerašnji novinar, a posljednjih godina uspješan pisac i, zajedno sa suprugom Majom, veliki humanitarac. Sa svojom humanitarnom udrugom Srce za Afriku doslovno čine čuda u ruandskom selu Kivumu, gdje fra Ivica i danas uspješno upravlja župom i misijom.

Zemlja tisuću problema

Između Lupoglava kod Žepča u kojem je 26. travnja 1957. rođen fra Vjeko i Čubrena nedaleko od Kiseljaka gdje je 1. siječnja 1960. na svijet došao fra Ivica stalo je stotinjak kilometara bosanskog asfalta. No, životna cesta prvi put im se spojila 1981. godine, kada je fra Ivica bio u novicijatu u Visokom, gdje je fra Vjeko, koji je tada bio na teologiji, znao često dolaziti. Bio je to početak divnog prijateljstva u kojem će se fra Ivici dodatno otvoriti oči.

- Ja sam još u novicijatu imao cilj otići u misionare - kaže fra Ivica.

Da to bude Afrika, presudnu je ulogu imao fra Vjeko, čovjek koji mu je s nevjerojatnom ljubavlju i ushićenjem pričao o životu u Africi, napose Ruandi - “zemlji tisuću brežuljaka”, koju je papa Ivan Pavao II., kada ju je posjetio, nazvao “zemljom tisuću rješenja” nasuprot uvriježenom stavu o “zemlji tisuću problema”.

fra Vjeko

Kod Ivice je želja za odlaskom u fratre sazrijevala nekoliko godina. No, iako je već u osnovnoj školi razmišljao o odlasku u sjemenište, od toga je odustao misleći da će ga “želja minuti”, ali ona je postajala samo jača. Ipak, ni nakon srednje škole nije se odlučio na taj korak, nego je upisao Ekonomski fakultet u Sarajevu i dogurao do treće godine. Štoviše, bio je Titov stipendist. Ta je okolnost, pak, bila otegotna u njegovoj želji za odlaskom u fratre, ali je ipak smogao snage 1981. priopćiti roditeljima svoju odluku. Majka Danica ga je zagrlila i zaplakala, a otac Lojza rekao da samo slijedi svoje srce. Fra Ivica nikad nije doznao kako je otac otplatio Titovu stipendiju, ali zna da je to učinio, jer drugačije nije išlo. Prvi dodir s afričkim tlom osjetio je 1990. kada je na putu prema svojoj prvoj misiji u Ugandi stigao u Ruandu s polupraznim ruksakom s nešto malo donjeg rublja i nekoliko baterija za fra Vjeku. Ništa drugo nije htio nositi sa sobom. Odlučio je Afriku osjetiti i doživjeti bez predrasuda. Na zabrinute riječi njegovih prijatelja zbog činjenice da Ugandom vlada ozloglašeni diktator Idi Amin Dada, koji se sam hvalio i da je ljudožder, fra Ivica je lakonski, u svom stilu, odgovarao da bi njegovo mesu Idiju Aminu bilo nejestivo. S obzirom na to da se u Ruandi već opasno “kuhalo”, naši svećenici koji su tada tamo bili mislili su da se fra Ivica neće usuditi krenuti na put. Konačno, letovi za Kigali bili su otkazani, ali on je ipak dočekao jedan iako je mirne duše mogao produžiti prema Ugandi.

- Ja svoja obećanja izvršavam. Ako sam obećao doći, došao bih i pješice - kazao je fra Ivica, kojega su u Kigaliju dočekali rafalni pucnjevi koji su sijevali po okolnim brdima. Nije se doduše fra Vjeko isuviše iznenadio kada mu je fra Ivica banuo na vrata misije u Kivumuu.

Duhovni turizam

- Misionari uoči odlaska u svoje misije uobičajeno prolaze šestomjesečne pripreme. Fra Vjeko takve pripreme nije prošao. A nisam ih prošao ni ja. On je to dobro znao i svoj optimizam prema mom opstanku kao misionara u Africi nije nijednom doveo u pitanje. Ako si se odlučio za misiju, onda postaje važna samo volja. Nikakve pripreme ti neće pomoći u takvoj situaciji - priča fra Ivica. Od tada, njihova su druženja bila stalna. Fra Ivica je nabavio motocikl i njime prevaljivao put od svoje misije u Rushooki do fra Vjekine u Kivumuu dug 200 km. U šali je to nazivao “duhovnim turizmom”, ali bilo je to puno više. Bilo je to istinsko, čvrsto prijateljstvo i povjerenje dvojice Bosanaca, fratara u Božjem poslanju na crnom kontinentu. Ono će posebno doći do izražaja krvave 1994. godine kada se dogodio jedan od najvećih pokolja u povijesti čovječanstva u kojem je tijekom 100 dana ratnih sukoba od travnja do srpnja život izgubilo do milijun ljudi, uglavnom iz naroda Tutsi. Bilo je to opasno vrijeme i za svećenike, pa su i sami nosili oružje. Fra Vjeko je, pak, već do tada u Kivumuu imao status božanstva. Naučio je njihov kinyarwande jezik, stopio se s lokalnim stanovništvom koje je u njemu vidjelo čovjeka koji im donosi nadu i spas što je posebno do izražaja došlo u ta tri krvava mjeseca. Nesebično je i hrabro pružao utočište ljudima spašavajući ih od sigurne i užasne smrti i ne pomišljajući napustiti Ruandu u kojoj bijelaca praktički više nije bilo. Što u prostorijama biskupije, što ih prevozeći ilegalno preko granice u svom terencu Mercedesu, fra Vjeko je, pričaju suvremenici, spasio više od 150.000 ljudi. No, isto je nastavio i nakon rata kada je počeo osvetnički pohod pobjedničke vojske. Na meti su bili poraženi Huti, a neke od njih Tutsiji su ubili čak i u fra Vjekinoj sobi u župi, dok je on poslom bio u Burundiju. Fra Vjeko se tada dao u spašavanje Huta, iako je dobio krvavu poruku da to više ne čini. Ali, on se nije bojao za sebe i svoj život. Samo je gledao kako pomoći svim nesretnim ljudima. Takva hrabrost među ljudima je rijetka. Zbog svega je prozvan afričkim Schindlerom, ali je na kraju i sam postao meta, pa je imao i svoje osobne čuvare i pancirku. Osim tog kobnog 31. siječnja 1998. Ugostio je tada dvojicu ljudi koje je očito poznavao, večerao s njima i onda ih istim onim Mercedesom odvezao u Kigali. Bez čuvara i pancirke. Ubijen je u središtu Kigalija.

Sprovod fra Vjeke

Dvije rupe od metka i danas su u vratima tog Mercedesa, koji će fra Ivica godinama kasnije kada stigne u Kivumu spasiti i popraviti te mu i danas vjerno služi. A, mještanima Kivumua on je još jedan podsjetnik koji simbolizira fra Vjeku, koji je pokopan u crkvi koju je sagradio u Kivumuu, čiji mještani nisu htjeli ni čuti da se njegovo tijelo ukopa bilo gdje drugdje, pa tako ni u njegovoj rodnoj Bosni. Jer, fra Vjeko im je pomagao obnavljati kuće, obnavljati život. No, najvažnija misija bila mu je osnivanje škole, jer je vjerovao da jedino obrazovanjem može pomoći tim predivnim ljudima koji su ga okruživali i ispunjavali. Na žalost, nije stigao završiti započetu gradnju škole, ali to je u spomen na svoga brata učinio fra Ivica.

Portret na zidu

- Nakon njegove smrti župa je bila u potpunosti zapostavljena, a fratri su bili toliko prestravljeni onim što se dogodilo da se nitko od njih nije usudio pokrenuti bilo koji projekt ili se na bilo koji način istaknuti izvan redovnih pastoralnih obaveza. Ja sam htio da se njegov san ispuni, a ta je škola bila nukleus svega što se kasnije napravilo u Kivumuu. Njegov rad mi je poslužio kao putokaz u kojem smjeru trebam nastaviti posao. Fra Vjeko je svoje “gâre”, kako je nazivao tamnopute župljane, dobro poznavao, jako ih je volio i za njih je imao puno strpljenja - kazao je fra Ivica, koji je u Kivumu otišao na vlastiti zahtjev.

Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Fra Ivica Perić sa djecom u Kivumu

Frapantna sličnost između njih dvojice zbunila je i Maju Sajler Garmaz kada su ona i Željko 2007. prvi put stigli u Kivumu i kada je u sobi u kojoj su se upoznali s fra Ivicom na zidu vidjela “njegovu” sliku. Pomislila je: “Ma, nevjerojatno da ovako tih, samozatajan i skroman čovjek drži svoj veliki portret usred dnevne sobe!?” Kasnije je shvatila da je na slici fra Vjeko. Fra Ivica je tada vodio tamošnju srednju strukovnu školu koja je nosila fra Vjekino ime. No, želje su bile veće. Htio je tamošnjoj djeci osigurati besplatno srednjoškolsko obrazovanje s toplim obrokom u školi, ali novca nije bilo.

Emica Elvedji / HANZA MEDIA

učenici u Kivumu

I onda su Maja i Željko napisali knjigu o fra Ivici jednostavnog imena, onako kako je i on jednostavan “Naš čo’ek u Africi” i krenula je lavina koja se do danas nije zaustavila.

Molitva za fra Vjeku

Knjiga je pogurala priču do toga da danas u Kivumuu djeluje moderna Tehnička škola koju pohađa 700 učenika i svi imaju topli obrok koji se priprema u modernoj kuhinji.

Emica Elvedji / HANZA MEDIA

učenici u Kivumu

Ta je škola između njih 289 istovrsnih u Ruandi dobila status “uzor škola”. U planu je i gradnja studentskog doma te pokretanje Politehničke škole, što je u rangu fakulteta. I sve to u sklopu Centra “Otac Vjeko”, čiji je san ostvario njegov prijatelj i brat fra Ivica. I prihod od nove knjige namijenjen je daljnjem razvoju školstva u Kivumuu, ali je i doprinos u eventualnom pokretanju procesa za proglašenje fra Vjeke svetim. Za sada je u tom smislu kardinal Vinko Puljić donio odluku da se počne s molitvom za fra Vjeku, no pravi proces još nije pokrenut.

Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Mjestani i učenici u Kivumu

- To mora učiniti njegova matična župa u Kivumuu, ali za to još nisu sazrele političke okolnosti u Ruandi, jer bi sadašnja tamošnja vlast to mogla shvatiti kao provokaciju - kazao je fra Ivica. No, u očima i mislima ljudi iz Kivumua, fra Vjeko je još za života bio svetac.