Više od sat vremena vaš se reporter trudio odvratiti Joška Mišu od njegova nauma. Nagovarao ga je na sve moguće načine, iznosio bezbrojne primjere, vadio najskrivenije adute, no nije uspio, piše Slobodna Dalmacija.
Ništa nije upalilo, zastrašivanja svake vrste na njega uopće nisu djelovala, što je priča bila groznija on se glasnije smijao, piše Slobodna Dalmacija.
Joško Miše prije koji tjedan diplomirao je na Harvardu, a danas ga evo u zadimljenom splitskom kafiću, automobil nema pa je stigao uberom, sjedi s novinarom “Slobodne”, pije mineralnu vodu i sprema se prijaviti na Zavod za zapošljavanje.
Ahahaha, sad je red da se i novinar nasmije, zamislio je, naime, kako će taj susret na burzi izgledati.
- Dobar dan, ja sam Joško Miše, imam 29 godina i nezaposlen sam.
- Hm, da vidimo - mjeri ga službenica od glave do pasa i pred sobom vidi snažno mlado čeljade, prekvalifikacija za servisera klima-uređaja, pomisli, bila bi mu skroz dobar izbor.
- Što ste do sada radili? - rutinski će uzimajući dokumente iz Joškove nježne ruke.
- Pa, iskreno... Uglavnom sam studirao - Joško će.
- Što ste studirali, gdje ste studirali, valjda ste dosad barem negdje radili, nešto sa strane, konobarili možda? - sad će već nervozno službenica, naslušala se ona tih vječnih studenata za dva života.
- Pa, zapravo, jesam, proveo sam godinu na Zavodu za hitnu medicinu splitske bolnice, završio sam Medicinski fakultet na Zagrebačkom sveučilištu, bio sam predsjednik Međunarodne federacije studenata medicine, prije svega toga završio sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Splitu, a nedavno sam, kao stipendist Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, diplomirao i na Harvardu, evo, tu vam je diploma, magisterij iz javnog upravljanja - nabraja Joško, a ova zinula pa čas gleda u njega a čas u diplomu s Harvarda.
Svašta je vidjela, diplome iz Tuzle, Banja Luke, Međugorja, s Prometnoga fakulteta u Zagrebu, s Pravnoga u Splitu, ali za diplomu s Harvarda prvi put čuje.
U nas, uglavnom, svakih čuda. Skokneš preko granice, izađeš pred komisiju i prije nego si javio svojima, već radiš. Tareš se godinama, diplomiraš na najpoznatijem svjetskom učilištu, i dok tvoji misle da si uspio ti završiš na šalteru za nezaposlene.
- Hahaha, nije to baš tako, ne brinem se ja za posao, lako ću ga naći. Imam već nekoliko ponuda i tražim onu pravu - opušteno će Joško.
- Bilo bi vam mnogo lakše da se učlanite u neku političku stranku, recimo u HNS, njima sada manjka stručnoga kadra - ozbiljno uzvraćamo.
- Ne, hvala, HNS ne dolazi u obzir - prihvaća doktor izazov.
Za Joška Mišu ostanak u inozemstvu nikad nije bio opcija. Odlazak je bio samo privremen, da se usavrši, bolje obuči i vrati. Nakon Harvarda ponuda za ostanak u SAD-u nije nedostajalo, ali o njima nije razmišljao. Ni trena.
- Amerika je zemlja velikih mogućnosti, tu nema dileme, ako imate ideju tamo vam se učas otvore vrata, a opet, sustav je to koji priznaje samo bogatstvo i novac. Na Harvardu se to najbolje vidi - uvodi nas Miše u priču o naličju američkog načina života.
A tamo, u reversu mistera dolara, ma što vam govorili, za strance baš i nema mjesta.
- Lagao bih kada bih se na nešto žalio, ali stranac sam uvijek bio, taj osjećaj me pratio na svakom koraku. Poglavito nakon predsjedničkih izbora - veli Joško.
Mana je u njegovoj američkoj priči, kako priča odmiče, sve više.
- Ako niste bogati ne možete poslati dijete u kvalitetan vrtić, ne možete ga poslije poslati ni u imalo bolju školu, a da o fakultetu i ne govorim. Zar biste vi voljeli živjeti u takvoj zemlji? Što mislite, koliko crnaca ima na Harvardu? Niti deset posto! Plus nešto malo stipendista, uglavnom Europljana, a sve ostalo su djeca bogatih roditelja - objašnjava smrknuta lica.
Najava je to za spomen Donalda Trumpa.
- Njegova pobjeda je na Harvardu izazvala nevjericu. Sve je već bilo spremno za pobjedu Hillary Clinton, čak je i zgrada bila okićena balonima u njezinim bojama, kad ono, šok. Osobno poznam šestero profesora s Harvarda koji su trebali biti dio Hillaryne administracije. Bilo ih je zanimljivo gledati kako vraćaju kutije s osobnim stvarima u svoje urede - zadovoljno će Miše.
Nije, razumije se, zadovoljan Trumpom, Hillary je uostalom i osobno upoznao, ali jest svojim odabirom.
- U redu, vratili ste se. I, što sad? Što ćete raditi? Klasična medicina, nekakva specijalizacija ili...?
- Ili... Sada sam bliže tome ili. Recimo da me zanima područje zdravstvene ekonomije, menadžmenta i politike. Pun sam ideja i spreman za inovacije. Školovan sam za to zanimanje, znam što treba činiti. Ali to ne isključuje mogućnost specijalizacije.
- Vi ste u biti materijal za ministra, šteta što se ne želite učlaniti u neku stranku.
- Ministar zdravstva? Uopće vam nije loša ideja, ha-ha.
- Za početak biste morali riješiti dugove, zdravstvo nam je, ako niste znali, već neko vrijeme na intenzivnoj njezi.
- Moj završni rad u Harvardu nosio je naziv “Redukcija troškova u bolnicama”, dakle...
- Ministar!
- Dosta šale, ali redukcija troškova stvarno nije velika filozofija, treba samo imati znanje i volju. Treba doći doslovno na svaki bolnički odjel te standardizirati i maksimalizirati rad i optimizirati troškove pa da vidite kako se milijuni štede. Uostalom, ako mogu privatne klinike poslovati u plusu, ne vidim zašto ne bi mogle i državne.
- Naš se ministar dosjetio malo jednostavnijeg rješenja, poskupit će dopunsko osiguranje.
- Pacijent treba biti u središtu sustava, priče o tome kako kod nas imaju previše prava ili kako troše previše lijekova čista su glupost. Ako mogu Šveđani, možemo i mi, vjerujte mi, znam što govorim, bio sam tamo i proučavao njihov zdravstveni sustav, sve je to primjenjivo i kod nas.
Joško Miše nije bio samo u Švedskoj. Posjetio je on više od četrdeset zemalja, bio je u Kanadi, Meksiku, Brazilu, Panami, Gani Tajlandu, Tajvanu, Tunisu, o europskim zemljama da i ne govorimo, i svugdje upijao kako tamo funkcionira medicinski sustav. Posebno u SAD-u.
Bolesni od turizma
- Amerika troši 17 posto BDP-a na zdravstvo (dok ostale razvijene zemlje troše manje od 10 posto), pa opet imaju 30 milijuna neosiguranih stanovnika i građane koji bankrotiraju zbog traženja zdravstvenih usluga. To je dokaz da u tom sistemu nesto ne valja - ističe Miše, dok naš zdravstveni sustav po njemu uopće nije loš, samo njime treba znati upravljati.
- A to nije moguće napraviti kad liječnici, i ne samo oni, iz Hrvatske bježe glavom bez obzira. Vi ste jedini koji se vratio, i to bez posla. Stoga vas zadnji put pitam, što vam bi?!
- Nikoga ne osuđujem, ali meni se čini da je najlakše otići. Teže je ostati i boriti se. Privatni sektor može i mora biti pokretač razvoja Hrvatske: inovacije, start-upovi, malo i srednje poduzetništvo, zato, ljudi, glavu gore, ne predajite se! A opet, kako ne razumjeti ljude koji vani idu kako bi osigurali ono što u svojoj zemlji ne mogu, a to je najčešće tek gola egzistencija.
- I vama bi bilo bolje da ste je osigurali. Recimo da ste skucali štogod apartmanića, ne biste se uberom vozili. Subotom bi mijenjali lancune, a ostalih šest dana biste mogli o našem zdravstvu promišljati koliko vas je volja.
- Turizam je definitivno velik hrvatski problem. S jedne strane blago, jer što bismo bez njega, a s druge briga, jer previše toga o njemu ovisi.
- Bolesni smo od turizma?
- E, tako nekako.
Profesori su u Americi potpuno drukčiji od naših
- Za upis na Harvard morao sam, među ostalim kriterijima izvrsnosti, jer tamo se samo izvrsnost priznaje, položiti ispite iz engleskoga i matematike te napisati dva eseja od 500 riječi. Tema drugog eseja, recimo, bila je “Što za vas znači Kennedyjeva rečenica ‘ne pitaj što država može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za državu’”.
Tamo je inače sve podređeno studentima, profesoru se možete obratiti kad god hoćete i razgovarati s njime o čemu god želite. Princip učenja je pak potpuno drukčiji nego kod nas, tamo nema kampanjstva, svaki sat ima svoju zadaću koja mora biti obavljena, ne priznaje se ocjena manja od četvorke, a stjecanje primjenjivih znanja osnova je svega.
Tamo vam o ekonomiji svi sve znaju. Stalno se održavaju sastanci u uredima za karijere, uče vas kako napisati životopis, kako poslati mejl s molbom za posao, kako se ponašati na razgovoru za posao, kako pregovarati o plaći, čak i kako ispuniti svoj profil na Linkedinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....