INTERVJU

Hrvatska nije grb, barjak i himna. Ona je ukupnost svih nas. Ne volim kad se za nekog kaže on nije Hrvat, on je Bosanac, Srbin, jer ne, on je Hrvatska

 Boris Kovačev / CROPIX

U kakve se god bravure na ovom mjestu upustila, od Line Červara bolja ne mogu biti. Zato samo: slušali smo muziku s mobitela, do daske. Od mog diktafona i starih baterija gradio je golove, obrambene linije, igrače. Crtao. “Ma, kužiš?” Misli su mu se gurale jedna ispred druge. Protiv Line Červara uvijek gubim, zato samo: Lino Červar opet je selektor hrvatske rukometne reprezentacije.

Hrvatska je s njim već osvojila dva svjetska zlata, dva srebra. Europsko prvenstvo u Zagrebu počinje u siječnju 2018. Kao trener krenuo je od najnižeg, došao do najvišeg. Trenirao je i reprezentaciju Italije, klub u Austriji; sad uspješno vodi - ali ne bez turbulencija, nikad bez turbulencija! - skopski klub Metalurg.

Jeste li sada nabrijani, inspirirani ili vas malo groznica hvata?

- Čovjek je mlad dok god prihvaća izazove. Neki su mi rekli, nakon te blistave karijere, svega što si napravio - što ti to treba... E upravo to, rizik mi treba!

Rođeni ste lider?

- Da.

Baš onako...?

- Ne smijemo biti bahati, ali i kao mlad stalno sam bio oporba treneru, on je mislio da sam mali, mršav, nikakav, da mogu igrati samo krila, a ja sam mu govorio da sam pametniji od onih visokih, buzdovana... Okupljao sam oko sebe igrače poput mene, ali ne kao Don Quijote!

Kako se osjeća trener koji s igračima puno radi, razmišlja... a onda vidi da utakmicu presudi sreća koje smo, recimo, puno imali u nogometu, protiv Ukrajine?

- Dobro pitanje. Uvijek sam mislio da čovjek treba ubrati plodove svoga rada. Kompetencije. Kompetencija je za mene znanje, vještina, stavovi i ponašanje...

Ali taj djelić sekunde...

- Da, uvijek sam mislio, kakva je to pravda? Nisam nagrađen za svoj rad. Mnogi zbog toga i odustaju. Lijepo kaže Antun Vujić, sad ga ponovno citiram - nema konačnog poraza, ni smrt nije konačni poraz. Poraz je odustati, oduzeti si pravo borbe. Jedna žena mi je rekla: zlato sjaji i u blatu. Bitno je dići se i nastaviti. Opet mislim, na kraju svog puta, sve se posloži, dođe do ravnoteže.

Niste nikako na kraju puta, imate 67, ali kako živite te svoje godine?

- Kao što je rekla jedna nobelovka, koja se bavi baš neuronima...

Pustimo nobelovku, vi?

- E... Montanari se zvala, 103 godine je imala. Rekla je da o mirovini ne razmišlja. Bore ima, ali ne vidi razliku u mozgu. Novinar joj je rekao - ali neuroni odumiru, ali ona mu je odgovorila - ja sam dobila Nobelovu nagradu baš za to! Dakle, puno radim, ulažem u sebe - stalno aktiviram svoj mozak. Imam obiteljsku podršku u smislu mira, da mogu stvarati. Za treće ne znam: obitelj, rukomet. Kad je problem s vodom, nisam siguran da mogu popraviti gumicu. Kažem ženi, zovi vodoinstalatera.

Ali pratite sve što se događa.

- Sve, jer sve je povezano. Igra života. Nisam uvijek discipliniran. Najviše volim jesti ono što ne smijem. Visoki tlak me prati već 17 godina. Ne skrivam baš osjećaje. Ali ne bi ni trebalo, trebaš biti kakav jesi. Živjeti po integritetu, ne po imidžu. A po imidžu danas mnogi žive. Slici, koju drugi o njemu imaju.

Što sve pratite?

- Danas trener rukometa ne može samo... pa ja sam mentor igraču! Vodim brigu o njegovu zdravlju, o mentalnom zdravlju. Znam da sam puno utjecao na životne sudbine nekih mojih igrača, ali u pozitivnom smislu. A kažu mi da sam imao ‘sreću’ jer sam imao talentiranu generaciju.

To se odnosi na tim s kojim ste osvojili dva zlata, dva srebra, Balića, Metličića, Džombu. Što je na kraju, bili su talentirani, ili ste vi iz njih izvukli nemoguće?

- Ja sam ih preuzeo nakon Svjetskog prvenstva 2002. u Švedskoj, kad su bili zadnji. Nisu osvojili ni jedan bod. Za godinu i šest mjeseci postali smo svjetski i olimpijski prvaci. S prosjekom godina - 23. Jučer sam bio na utakmici Zagreba, kraj mene je bio Antun Vrdoljak, pa sam mislio - ti svašta snimaš, ali nisi shvatio, kao Hrvat, da je to bio dream team 21. stoljeća. Bili su oni talentirani, a ja sam izvukao i više.

Je li uopće moguće da veliki talent ostane neprepoznat?

- Kad je u pitanju rad s mladima, da su svi talentirani, samo je pitanje je li on zdrav. To su viši razlozi... a ako jest, onda sve ovisi o radu, upornosti, odlučnosti trenera. Svi smo mi talentirani, danom rođenja rođen si kao pobjednik, e, sad... Nama je presudna bila inovativnost.

Inovativnost u čemu? Konkretno!

- Mentalna i motorička brzina. Za korak ispred protivnika i u nogama i u mislima. Jasno, sve sam ja to unaprijed proučavao, protivničkog trenera, igru, rukomet koji se tada igrao u svijetu. Mi smo pokazali da nije samo u pitanju snaga, nego treba promišljanja, brzine, koncentracije. Inovativnosti!

Sjećamo se kartona u bojama koje ste pokazivali igračima.

- E... To je Bruna Rossi, jedan od najvećih psihologa u Rimu. I Ratko Rudić je išao kod nje. Evo, ovaj šećer, to je desni bek, ovo je desno krilo, ali bek uvijek u sredinu loptu gura. Slobodnog čovjeka ne vidi! Ona kaže - to možete riješiti s četiri-pet boja. Tako da ja igraču, kako loptu prima - ne kad je primi, pa se namjesti - nego kako je prima, ja mu pokažem ‘crveno!, zeleno!’, znači periferni vid mu sad ide nadesno. Za 20 dana to je radio kao iz šale. Zamisli ti to! Ali timski duh je bio naš najjači igrač.

Tim je tim, ali selektor je uvijek sam. To budi respekt.

- Pa, je. Ja jesam dio tima, ali sam taj koji mora vidjeti kako doći do vrha planine. Ja sam se morao boriti za svaki centimetar jer dobio sam reprezentaciju u ruke kad više nitko nije htio.

Onda, 2002. No, sadašnja reprezentacija. Kakva je?

- Puno o tome razmišljam. Sedam godina nisam bio na čelu reprezentacije, od Beča 2010., i otad nismo igrali nikad u finalu. U moje vrijeme smo igrali šest puta. U polufinalu deset puta. Sadašnji nemaju tu referencu. Potencijal - ne znam. I to me motivira. Želim pozitivno razmišljati, da oni imaju svoju vrijednost, možda je treba otkriti. Oni su bili jedno, ovi su drugo. Ovo je novi dan. Treba ići dalje.

Može li Hrvatska kao zemlja ići dalje?

- Hrvatska nije samo barjak, himna, grb. Ona je ukupnost svih građana. Bez zajedništva nema uspjeha, ni u sportu. Varaju se svi koji misle da samo jedna grupa ljudi može ‘izvući’ Hrvatsku. I u svijetu se govori o ‘igraču tima’. Tako sam razumio politiku i kad sam bio u Parlamentu. Mogao sam ostati još jedan mandat, ali sam rekao ‘neću’.

Razočarali ste se?

- Da. Najviše me razočarala podijeljenost.

Podijeljenost je majka demokracije.

- Kod nacionalno važnih pitanja, mora biti jedinstva. Ali u drugim pitanjima, kompeticija - da. To radi kvalitetu. Smetala mi je retorika. Neki dan sam pročitao da se u kontinuitetu povećava razina mržnje među ljudima. To nije dobro. Svaka polemika, konfrontacija, koja ide tim putem, nećete pobijediti. Možete imati pravo, ali neće biti win-win situacija. Neprijateljstvo se pretvara u mržnju, a ona je opasna, jer ide za fizičkim uništenjem ljudi. Pogledajte portale. Mržnja, 95 posto.

Lijek?

- Puno može pridonijeti kurikularna reforma. Obrazovanje i odgoj su prioriteti svake malo bolje uređene države. Radio sam kao profesor hrvatskog jezika, godinu dana bio direktor škole... mislim da znam nešto. Shvaćam reformu i kao unutrašnji rast nastavnika i profesora. I bez odgoja nema ništa. Kako je inače moguće da su visokoobrazovani ljudi razotkriveni kao kriminalci? A moral danas odlučuje o životu i smrti, čak i o ratovima.

Baš se za današnje vrijeme kaže da je bez svakog morala.

- Da, to, to. Tu sad dolazi sport. Ja govorim i o radnoj etici, etici ponašanja, poraza pobjede, etici življenja zajedno, radovati se pobjedi zajedno, tugovati zajedno u porazu, suživotu.

To su sad već duboke misli, a mi se na dnevnoj razini susrećemo s Agrokorom, koji je usisao svu pažnju političara, a država je svaki dan sve luđa i sve siromašnija...

- I tu imam odgovor, premda nemam dosta informacija da bih se igrao policajca. Ruku na srce, svi smo krivi, svi smo znali što se događa...

Ja sam za mnoge stvari kriva, ali tu nimalo! Niti je na meni i susjedu Peri da nešto ‘znamo’.

- Ne mislim vi, ja... ali govorim o onima koji odlučuju. To su velike stvari koje ne idu bez pomoći politike, i lijeve i desne. Velika riba pojede malu, to sam onako mislio, kao trener. Ja samo znam da su neki inozemni trgovački lanci nelojalna konkurencija jer su dobivali kredite po 7 posto, a Todorić - po 12 posto kamata.

A što ja znam, on je odlučivao o svojim kreditima.

- Prije više godina pitao sam direktora tadašnje Lagune kako ide posao, a on meni da ‘loše, male plaće, nemam plasman, ne bi bilo loše da nas neka velika firma preuzme’. I zbilja, njih preuzme Agrokor, zasade nove vinograde, poboljšaju postojeće. I vidio sam da su ta Laguna vina sad popularna. Tu je Belje, Zvijezda, Ledo... nisu pustoš iza sebe ostavili. A sad, pitanje financijske odgovornosti, to je drugi segment. Iako, čitam kao i vi, to je veliki problem.

A političari su bez vizije izlaska.

- Znaš koje sam si pitanje postavio? Bi li oni mogli voditi neku sportsku ekipu? I? Ne bi baš puno utakmica dobili. Lako bih ih pobijedio. Jer, gle, što je razlog da neki saborski zastupnik, koji ima svoju profesiju, recimo pravnik je, ode od obitelji i dođe u Zagreb za 15 tisuća kuna biti zastupnik? Moć i profit toliko su postali dominantni da su pobijedili osjećaj, sve je otišlo u egoizam... Ljudi su željni živjeti po željama tijela: provod, užitak, jelo, piće, žene...

Što je vama od nabrojanog najveći porok?

- Dobro ste rekli. Željeti nešto izvan svojih mogućnosti.

No, što, provod, piće, žene?

- Novac te može uništiti. Želja za moći. A ‘tanak’ si, mediokritet si. To vodi u zlo. Tako da ja mislim da treba raditi na odgoju mase. Ne političkom odgoju, jer on dijeli ljude.

Već ste rekli svojim igračima da ih čeka žrtvovanje. Koje sve vježbe moraju proći?

- Ovako. Rukomet je najkompletniji sport, razvija ravnomjerno gornji i donji dio tijela. To je torzo, kad ga vidiš, pravi Apolon.

Je... znam. Morate ih dobro pokazati.

- Treniraju puno. Da mogu visokointenzivno igrati cijelu utakmicu. Rukomet je postao strašno dinamičan. Bitne su tri stvari: trenažni proces, nutricionizam i farmakologija - vitamini, minerali, aminokiseline. Trče, dižu utege, lopta, agilnost, brzina, brzo misle... rukomet je jedna misaona igra. I velika žrtva.

Jeste li se vi žrtvovali kad ste predavali hrvatski?

- Na neki način. Nije mi to pasalo, čak sam i propušio, a bio sam sportaš. Čitao sam Puškina, Turgenjeva, Dostojevskog, da bih upoznao ljude. Nisam htio biti nastavnik tjelesnog jer su hrvatski i matematika najjači u zbornici.

Hrvatski najjači? Je, kao stara kanta iz 1990. godine. Bili ste dijete kad vam je majka umrla. Kako ste živjeli?

- Boriš se za život. Tata je bio metalostrugar. Nikad nije vidio svoje roditelje. On je trebao ljubav, ali je nije znao dati... Dobar je čovjek bio... Sad ga volim više nego ikad.

I borba za egzistenciju, sigurno..

- Uh! Bože moj. Ja znam što znači nemati. I imati. Na studiju sam bio i gladan. Ne bojim se to reći. Karakter se jača u teškoćama. U obilju ni glava nije budna. Kad se boriš, tu se generiraju ljudi brzog uma. Kad po noći razmišljaš kako ćeš izgurati sutra. Ja bih to ovako proširio. Mi smo kao katolička zemlja u doticaju s pravoslavljem, islamom. To je naše bogatstvo. I od njih treba uzimati ono što je dobro. Nahraniti gladne, napojiti žedne, obući gole, liječiti bolesne, podići posustale... možda samo to treba uzeti u obzir da bi nam bilo bolje.

Želim reći, kad se radi o mom ponosu kao građanina Hrvatske... jer ja sam Hrvatska, i vi ste, i ne volim takvo domoljublje kad se za nekog kaže on nije Hrvat, on je Bosanac, Srbin, jer ne, on je Hrvatska!... dakle, kad se radi o našem ponosu, dostojanstvu, onda treba biti više desno, da smo na razini naprednih zapadnih zemalja. Ali kad govorimo o osjećaju za čovjeka, moramo biti lijevi. Svi. I još nešto, danas, kad imamo 28 posto poreznih obveznika i 72 posto poreznih konzumenata, razlog da država daje za sport ne može biti samo ‘pobjeda’, ‘promocija Hrvatske’. To je bilo nekad! Mi moramo poslati jaču poruku. Razlog da se javni novac ulaže u sport mora biti razvijanje altruizma, pedagoški razlog.

Ali onda ne smijete ni vi biti tiranin.

- Nisam. Današnji je uspješan model, u svemu pa i sportu, u interaktivnom modelu. Suradnja. Moramo biti u kontaktu, svakodnevnom, evo, uz kavicu. Da vidimo što ti kao igrač primjećuješ. Moram se odreći dijela moći. Jako me zanima sve što iz znanosti mogu shvatiti o igračima. Svojim sam kondicijskim trenerima rekao: interesiraju me kukovi, opružači i pregibači, zadnja loža, kore, donji dio leđa, gluteusi, aduktori i abduktori. Ne umišljam da sam na njihovoj razini, ali da odmah shvate s kim imaju posla.

Shvatili su?

- Imali smo jedan dan trening u hotelu Dijamant, u Poreču, i pazi sad koja sam ja Djevica, nisam htio da imaju pregrade kroz koje se ne vidi, nego da se donesu ribarske mreže kao pregrade. I kaže mi moj suradnik, Šola, nekadašnji golman, da mu je jedan od kondicijskih rekao da mu se čini da nisam baš puno gledao. ‘I što si mu rekao?’ pitam Šolu. Rekao mu je da se ne iznenadi ako mu jedan dan, uz sok, nonšalantno, kažem da dok je on radio vježbu, jedan igrač je čistio nos. Kužiš? Haha. Sve me zanima. Moraš biti radoznao, malo djetinjast. Mene zanimaju ukusi igrača, koju muziku slušaju.

Pa?

- Ma, Gibonnija, Thompsona... pop, čak i ono... da, narodnjake.

A vi? Suprugu ste upoznali na plesu. Dobar ste plesač?

- Moja supruga kaže da jesam. Ja ne volim plesati, ona voli. Imam osjećaj za ritam, improvizaciju. Volim muziku strašno.

Što slušate?

- Ma joj, toliko dobrih pjevača ima... “Ne diraj mi ljubav”, taj stil. Dragovićku, Olivera, Martinovićku. Ali sad ću ti reći, da je sve jasno.

Mobitel?

- Slušaj... (Che cosa resta della notte, e delle mie malinchonie... che un’altre vite non mi bastera... Finale Sanrema, Albano, a to mu je kćerka napisala... “... samo jedna istina postoji u životu, jedan drugi život mi neće biti dovoljan...”).

Prekrasna kancona.

- Slušaj, Springsteen... onda, country music, onda... (nima dana, viruj nima, da mi srce nije plamen, još san u te zaljubljena...). Tko je to?

Danijela, normalno.

- A onda slušamo ‘Večeras je naša fešta’... a ovo? (Da se volimo ko ljudii, ništa teže, sve nas veeeže...)

Neki Dalmatinci?

- Doris... Ali ono o čemu sam još htio govoriti... odlazak mladih u inozemstvo. To nije samo naš fenomen. Svako jutro gledam u Skoplju kako autobusi mladih odlaze. Nitko ne spominje da je jedan od razloga negativna selekcija ljudi. A uzela je strašno maha. Naša rak-rana.

Gdje je najprisutnija?

- U politici. Tu je jako lako manipulirati ljudima, na izborima.

Kakav nam je premijer Plenković?

- Tu je jedna kultura govora. Nisam ništa novo rekao.

Niste, recite nešto novo.

- Za to moram s njim dodatno razgovarati. Moram čovjeka analizirati oči u oči. Što je kultura? Kad dvoje ljudi iskreno razgovara, to je najveća kultura.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 18:50