HRVATSKI PODUZETNIK IZ PRVE RUKE SVJEDOČI 'ČUDU NA ISTOKU' 'Milijun Tajvanaca radi u Kini, a imaju samo šest mrtvih od virusa. Kako? Zbog inata!'

Od kada je Slobodna Dalmacija prvi put sredinom ožujka stupila u kontakt s Goranom Gašparcom, Zagrepčaninom koji već skoro jedno desetljeće živi u tajvanskoj prijestolnici Taipeiju i radi kao generalni direktor jedne od dviju europskih gospodarskih komora - EBAT, u toj zemlji nije se puno promijenilo po pitanju iskazane efikasnosti u borbi protiv koronavirusa.

Po mnogima, upravo se Tajvan najbolje u cijelom svijetu nosio s epidemijom, unatoč tome što zbog spora s Kinom nije ni član Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

U zadnje vrijeme Peking je čak počeo pokazivati svoju vojnu moć u tjesnacu koji ih razdvaja.

- Da, brojke su - kaže Gašparac - nevjerojatne ako se uzme u obzir kako se situacija odvija na globalnoj razini, a istovremeno Tajvan koji je na samo 130 kilometara zračne udaljenosti od Kine postiže takve rezultate. Stvari postaju tim fascinantnije ako nadodamo još i tradicionalnu ekonomsku povezanost dvaju tržišta, te da više od milijun Tajvanaca živi i radi u Kini, tako da postoje tjedne pa i dnevne migracije.

Zanimljivo je da su inicijalne procjene išle u smjeru kako će upravo Tajvan, uz još neke zemlje u okruženju, biti prvi na udaru i osjetiti najveće posljedice od virusa. No, statistika otkriva upravo suprotno: od ukupno 438 potvrđenih slučajeva na Tajvanu, 383 je uvezeno, a samo 55 je tzv. domaćih.

Od potvrđenih slučajeva zaraze virusom, 6 ljudi je preminulo, a 334 pacijenta su puštena iz izolacije bez znakova bolesti. Do danas je na Tajvanu na koronavirus testirano više od 65.000 ljudi.

SARS je bio opomena

Je li bilo presudno loše iskustvo sa SARS-om, skoro 10 posto svih žrtava na svjetskoj razini, što je lekcija koju su Tajvanci skupo platili da bi je ponovili?

- Iskustvo sa SARS-om iz 2003. godine kada je 77 tajvanskih državljana preminulo, te gdje je UN izostavio Tajvan s liste zemalja s kojima dijeli relevantne informacije i spoznaje o širenju i tretmanu bolesti, bilo je vrlo simptomatično za Tajvance.Time je ostavljen dojam da se na međunarodne institucije ne može računati te da se u slučaju budućih, sličnih scenarija moraju osloniti na sebe i vlastite resurse.

Postoje tu još naravno i ispolitizirane situacije kao npr. kada visoki dužnosnici WHO-a pitanja novinara vezana uz Tajvan ignoriraju ili se pak pretvaraju da ih nisu čuli. Ili npr. zadnji slučaj u kojem generalni direktor WHO-a, Tedros Adhanom Ghebreyesus, javno na konferenciji nespretno proziva Tajvan za rasizam zbog ispada nekoliko frustriranih pojedinaca na službenim stranicama WHO-a i raznim drugim chatovima na internetu koji prosvjeduju zbog blokade sudjelovanja Tajvana u brojnim tijelima UN-a.

Sve to rezultiralo je jednim sentimentom prkosa, inata među Tajvancima prema cijeloj situaciji i sad se stječe dojam da je kolektivno cijela nacija gotovo u stanju svojevrsne kompetitivnosti, nastojanja da se pokaže svijetu, ali i sebi samima kako se Tajvan globalno ponajbolje nosi sa pandemijom, iako im je učinjena očita nepravda. U prilog tome govori i svojevrsna utrka u tzv. “diplomaciji maskama” u kojoj se trenutno Tajvan i Kina natječu koja će zemlja podijeliti više zaštitne opreme drugim zemljama u svijetu.

Osim s epidemijom Tajvan se nosi i s vojnim prijetnjama Kine u tjesnacu. Koliko se u svakodnevnom životu osjeća ta napetost?

- Razne informacije, ovisno o izvorima, mogu se pronaći u medijima. Deset godina sam vezan uz Tajvan i opći dojam je da Tajvanci na takve i slične naslove reagiraju s oprezom jer se ipak radi o Kini, zemlji sa 1,4 milijardi stanovnika, ali i s određenim podsmijehom, jer je status quo, situacija s dva samoupravna entiteta zapravo na snazi već dulje od 70 godina, preciznije od 1945. kada ROC (Tajvan) i preuzima otok.

U međuvremenu u praksi Tajvan funkcionira kao zaseban entitet - država, s neovisnom vladom, vojskom, jezikom, ekonomijom, kulturnim posebnostima..., samo bez formalne deklaracije o neovisnosti. Dakle, to bi bio jedan od onih slučajeva gdje stvar funkcionira u praksi, ali ne i u teoriji. Što se napetosti tiče, ne mogu reći da postoje veće tenzije nego što ih npr. Hrvatska ima s nekim svojim istočnim susjedima. Ima tu dosta dodirnih elemenata.

Hoće li Tajvan biti priznat?

Je li nezavisnost Tajvana neizbježna nakon što je Kina zbog očitog muljanja podacima oko epidemije izgubila razumijevanje svijeta?

- Nisam najbolje kvalificiran odgovarati na ovakva pitanja. Moja su specijalnost ekonomska diplomacija i komercijalni aspekti međunarodnih odnosa, a ne geopolitika, pa bilo bi neozbiljno od mene da se bavim i tim pitanjima. Inače izbjegavam komentirati tu temu, jer što ste više u njoj, čini se da je teže predvidjeti geopolitičke tendencije i određena globalna kretanja i momente u tom kontekstu.

No, ono što nas uči povijest, ali i promatrajući zbivanja u sadašnjosti, dojam je da mnogi globalni igrači marljivo rade i strpljivo čekaju novu podjelu karata, s nekim starim, ali i novim ambicijama. Za manje zemlje poput Tajvana, ali i Hrvatske, bitno je znati tko su vam saveznici i možete li uistinu na njih računati i u kojoj mjeri. A paralelno s time postoji i ona stara hrvatska poslovica koja kaže: “Bog pomaže onima koji pomažu sebi samima.”

Dakle, jednom mudrom, ali konzistentnom politikom manje zemlje mogu ne samo opstati, već i profitirati na dulji rok. Bilo je kroz povijest mnogo takvih primjera, gdje u okruženju većih, nedobronamjernih ‘hijena’ maleni potvrđuju svoju žilavost i profitiraju. Hrvatska je jedan od tih primjera. Promatrajući tajvansko iskustvo u težnji za međunarodnim priznanjem i neovisnošću, nerijetko me podsjeti na naše, hrvatsko iskustvo i cijenu koja je plaćena. Nisam siguran da smo danas u 2020. godini svjesni toga i da dovoljno cijenimo teško stvorenu državu.

Zapad će, govore najave, dobar dio proizvodnje vratiti u svoje okrilje. Hoće li zbog toga patiti cijeli Daleki istok, a ne samo Kina?

- Mnoge jake svjetske multinacionalne tvrtke su već u fazi napuštanja Kine ili o tome ozbiljno razmišljaju. Poznato je da je američki predsjednik Donald Trump i prije situacije s koronavirusom, tijekom cijele 2019. godine bio u trgovinskom ratu s Kinom, te je veliku pažnju u svojoj gospodarskoj politici pridavao vraćanju pogona velikih američkih kompanija na tlo SAD-a, što se u velikom postotku odnosilo upravo na kompanije koje su svoju proizvodnju ranije prebacile u Kinu. To se sada samo intenziviralo.

Japan je prošli mjesec već donio zakonski okvir koji uključuje paket financijskih stimulansa za tamošnje tvrtke koje napuste Kinu i vrate svoja sjedišta u Japan ili ih prebace u treće zemlje. Izgledni dobitnici ovakvog scenarija su Tajvan, Indija, Vijetnam, Filipini i ostale zemlje jugoistočne Azije.

Netransparentost, te neodgovornost koju je Kina pokazala zadržavanjem informacija o novom virusu i epidemiji u Wuhanu čak nekoliko tjedana od same pojave virusa, ali i ranijeg iskustva iz 2002. sa SARS-om koji se također prvo pojavio u južnoj Kini, u provinciji Guangdong, zasigurno bi morala potaknuti svjetske čelnike da preispitaju dosadašnji pristup u odnosima s Kinom. Ranije spomenute najnovije ekonomske tendencije su u tom smislu poprilično indikativne.

U tom kontekstu, vezano za odnose Hrvatske i Kine, trebalo bi vidjeti što je to učinjeno i ostvareno od pompozno najavljivanih većih i manjih projekata i investicija kroz zadnje desetljeće. Koliko je poznato, osim Pelješkog mosta za koji je angažirana kineska tvrtka plaćena dominantno europskim novcem, niti jedan.

Dakle, logika nalaže da treba ozbiljno razmisliti o pristupu, vidjeti gdje se griješi, i promijeniti tendenciju dosadašnjih poražavajućih rezultata. Kina u drugim zemljama gradi, investira, ulaže u države - partnere. Pod koju cijenu i je li to na dugi rok vrijedno, drugi je set pitanja, ali to su činjenice. Ako se s druge strane zaključi da stvari ne funkcioniraju, to nije kraj svijeta. Treba se okrenuti drugim partnerima koji će prepoznati potencijal suradnje i investiranja u Hrvatsku.

Što se tiče Kine, oni znaju koji su im nacionalni interesi te gdje su prilike. Kina će nastaviti s politikom usmjeravanja svojih proizvodnih kapaciteta prema potražnji i potrebama vlastitog brzorastućeg tržišta, a u segmentu vanjske politike s projektom “puta svile” koji uključuje mnoge zemlje na kontinentima Azije i Europe.

Tržište od 24 milijuna ljudi

Ima li straha po tom pitanju u Tajvanu i povlačenje koje industrijske grane bi ih najviše pogodilo?

- Tajvan je i prije ove situacije s koronom imao šaroliku scenu i prisutnost mnogobrojnih internacionalnih biznisa i brendova na svom tlu, među kojima su i mnogobrojne europske tvrtke koje zbog neostvarenog sporazuma o slobodnoj trgovini (FTA) između EU-a i Kine, uvelike koriste otvorenost bogatog tajvanskog trzišta od gotovo 24 milijuna ljudi za testiranje svojih proizvoda u Aziji, ali i zbog tradicionalnih poslovnih odnosa tajvanskih i kineskih poslovnih ljudi, koji koriste svoj utjecaj i distribucijske kanale za plasman istih tih proizvoda na kinesko tržište.

Trenutačni trendovi ovdje su upravo suprotni od onih u Kini. Tajvan privlači kompanije koje odlaze iz Kine, od kojih su dio i tajvanski businessi koji su ranije radi ekonomičnosti proizvodnje investirali i prebacili svoju proizvodnju u Kinu. Upravo je i na tom valu tajvanska predsjednica osvojila svoj drugi mandat u siječnju ove godine.

S druge strane, više od tri desetljeća zemlje poput Francuske, Njemačke, Nizozemske, Italije, Belgije, a zadnjih 20-ak godina i Mađarska, Česka, Slovačka i Poljska, koristeći instrumente svoje komercijalne diplomacije, ovdje otvaraju predstavništva te pronalaze načine da balansiraju odnose s Kinom, ali i da osiguraju veliku ekonomsku korist u odnosima s Tajvanom. Dakle, jedno nužno ne isključuje drugo. Tu bi se Hrvatska zasigurno trebala ugledati na iskustva zemalja EU. Hrvatska politika mora aktivirati diplomaciju i aktivnije se pridružiti HGK u otvaranju tržišta i kanala hrvatskim izvoznicima. Potencijal je ogroman, recepti i alati su svima poznati, ali se u slučaju Hrvatske ne koriste. Vrijeme je za nove ideje, za drugačiji, bolji pristup od dosadašnjih praksi.

Tajvanci hrle u Hrvatsku

Kolika i kakva je uopće danas naša razmjena s Tajvanom?

- Dvije zemlje nemaju kontinuitet u gospodarskim odnosima. Barem ne takav da bismo na njega trebali biti ponosni ili da bi ga posebno trebalo isticati. Radi se o dvocifrenim iznosima u milijunima eura koji variraju na godišnjoj razini s blagom tendencijom rasta i višestrukim hrvatskim deficitom u toj razmjeni, što nije ništa novo. Ohrabruje taj blagi rast i mi smo uvjereni da nastojanja našeg hrvatskog ureda unutar EBAT-a zajedno sa HGK-om pridonose tom pozitivnom trendu.

Zanimljivo je da u razgovaru s tajvanskim kolegama u Ministarstvu vanjskih poslova i njihovim gospodarskim komorama uvijek nanovo slušamo prepucavanja kako je zapravo Hrvatska ta koja ostvaruje višak zbog ogromnog broja Tajvanaca koji godišnje posjećuju Hrvatsku i troše svoj zarađeni novac upravo ondje, te da službena statistika trgovinske razmjene ne prikazuje cjelovitu sliku gospodarskih odnosa zemalja.

Turizam je snažna prilika za Hrvatsku na Tajvanu. Naime, od 2013. kada je Hrvatsku posjetilo 55 tisuća tajvanskih turista, do 2019., ta brojka se učetverostručila, te sada imamo eksponecionalni rast s više od 210 tisuća turista u prošloj godini. Ako se ne varam, ta statistika čini Tajvan za Hrvatsku drugim brzorastućim trzištem po broju dolaska turista, odmah iza Južne Koreje.

S kvalitetnom marketinškom promocijom Hrvatske kao brenda te prisustvom na lokalnim turističkim, ali i drugim sajmovima, ovdje bi se mogli napraviti i mnogo značajniji rezultati, i to ne samo u turizmu, već i s ostalim tradicionalnim hrvatskim industrijama kao što su prehrambeni brendovi, sirevi, mesna industrija, čokolade, sladoled, vina i ostali alkohol, voda, maslinova ulja, tartufi...

Povratne informacije Tajvanaca koji dolazi s odmara iz Hrvatske su vrlo pozitivne, što otvara čitav niz mogućnosti u komercijalnom smislu. To treba iskoristiti.

Što im možemo prodati

U RH svi šansu sada vide u oživljavanju Slavonije i proizvodnji hrane. Koja bi kultura, koji proizvod s naših oranica i njiva imao najviše šanse za naći kupce na Istoku?

- Teško je govoriti o pojedinačnim proizvodima. Ako se vama postavi pitanje koji je to hrvatski proizvod za koji postoji strategija kontinuiranog plana razvoja, a koja se provodi dulje od mandata jedne vlade, što biste odgovorili?! Dakle, mi to još uvijek ne znamo. Pritom ne treba zaboraviti da je EU najveći proizvođač poljoprivrednih proizvoda na svijetu, te da su tu ogromni interesi pojedinih zemalja.

Pitanje je i što je točno ispregovarano prilikom pristupanja EU. Stvari ne treba gledati crno, ali treba biti realan. S druge strane, ono što nam govori ova ekonomska kriza, ali što nam je poručila i ona iz 2008./2009., jesu ogromni rizici i manjkavosti fokusiranja i ovisnosti hrvatskog izvoza na samo nekoliko tzv. tradicionalnih tržišta zemalja EU-a, kao što su Njemačka, Italija, Austrija... Logično, nameće se potreba diverzifikacije izvoznih tržišta za hrvatske tvrtke, ne samo unutar Europe, već upravo na prekooceanska tržišta i na Daleki istok.

U tom kontekstu Tajvan je trzište ogromnog potencijala za hrvatske tvrtke - lokalno tržište od 24 milijuna ljudi s izraženim potrošačkim navikama, te vrlo razvijenim gospodarstvom koje raste stabilno oko dva do četiri posto godišnje gotovo zadnja dva-tri desetljeća. Tajvanci su vrlo otvoreni za nove ideje i proizvode, te europske tvrtke u takvom okruženju imaju poseban status među potrošačima.

Tajvan je tržište koje su mnoge vodeće globalne tvrtke prepoznale kao mjesto okupljanja u Aziji, te stoga može poslužiti i kao platforma za ulazak na ostala u susjedstvu. Pritom ne treba posebno naglasiti prednosti postojanja hrvatskog ureda unutar EBAT-a kao lokalnog partnera koji može pružiti svu potrebnu podršku.