Čuj, nemoj da ispadnem neki freak, neki tip koji, štajaznam, plete košare i kačka goblene...
- Radite goblene?
- Ne, odustao sam. Probao sam, htio sam raditi u onim krasnim okvirima motive srednjovjekovnog mučenja, ali to je posao, to treba raditi posvećeno, disciplinirano...
- A košare?
- Košare ne pletem. Još (smijeh).
To je dr. Robert Torre, neobično duhovit i svestran psihijatar, široj javnosti poznat kao dugogodišnji stručnjak za ovisnosti koji je zagovarao mekši pristup ovisnicima i harm reduction program te kao autor kontroverzne knjige “Prava istina o psihijatriji” kojom je prije pet godina - preispitujući ulogu psihijatrije kao takve te založivši se za depsihijatrizaciju društva i opreznije korištenje psihofarmaka - instantno ušao u žestok sukob s cijelom strukom do te mjere da se, svim njegovim uspjesima unatoč, ozbiljno razmišljalo da mu se oduzme i licenca. Manje se zna da je on i slikar sa samostalnom izložbom iza sebe, da je napisao nekoliko drama, da je pasionirani slušač glazbe koji je surađivao kao izbornik glazbe na 25 kazališnih komada, autor nekoliko stručnih i drugih knjiga...
Posljednju je izdao prije manje od mjesec dana pod naslovom “Ima li života prije smrti?” I ona će, nema sumnje, odjeknuti.
- Knjiga se izvrsno prodaje. Ne znam kako bih to objasnio. Mislim da je moj nakladnik i prijatelj od školskih dana Neven Kepeski napravio fantastičan potez kad je knjigu omotao u zatvorenu prozirnu plastiku pa je kupci mogu vidjeti, pročitati naslovnicu i stražnju koricu, ali ne i prelistati. U tome je vjerojatno tajna. A kad je jednom kupe, gotovo je - priča dr. Torre, uz smijeh prelistavajući neobičnu knjižicu u kojoj odgovara na pitanja poput: “Živiš li ili samo traješ”, “Zašto si krivo živio”, “I što ćeš sad?”, a čitatelje upozorava da “najgore tek dolazi”, poziva ih na samoću, “svojevoljno marginaliziranje” od svijeta, tijekom kojega će meditirati o bolnoj smrti, sastavnom dijelu života koji treba s mirom prihvatiti. Život treba živjeti, poručuje, skromno, siromašno, jednostavno, ne željeti puno, biti zadovoljan s malim i biti spreman umrijeti u bilo kojem trenutku.
San svakog kapitalističkog poslodavca: budi zadovoljan s malim, živi siromašno, ne traži više. Još ste samo trebali dodati: radi poslušno i puno.
- O da, i to. Iza samoće, koja je ključna, ide rad, kao druga najvažnija vrijednost. Onda ide prijateljstvo, a tek onda roditeljstvo te, iza roditeljstva, bračna ljubav. To je klasifikacija važnosti. Prijateljstvo je najvažniji odnos, jedini koji nastaje iz slobode, iz izbora. Društvu ne treba prijateljstvo, to je višak koji nastaje iz slobodnog izbora. Taj izbor nije opterećen ni s čim, nikakvim nagonom. Slijede niži odnosi, među kojima je i roditeljstvo. Jer, roditelj voli dijete bez obzira na sve, ne zato što je dobro, kvalitetno ljudsko biće, nego jednostavno zato što je njegovo. Onda slijedi ljubavni odnos...
Jako malo spominjete ljubav.
- Čuj, ljubav čovjek može istinski iskreno spominjati do 30., nakon 50. sve je to malo tanje. Ljubav i ljubavni odnosi su uvjetovani nagonom. Magnetizam ženskog međunožja je... jak. Koliko je važno prijateljstvo - na to čovjek dođe tek kad nadođe i koja godina, kad se snaga donje glave stiša. I to tako mora biti, kada bi netko s 20 godina to mogao prihvatiti, ljudi bi izumrli. Još dvije generacije i - više nas nema.
Već 30 godina boluje od filozofije, priča nam u živopisnom sobičku Kliničke bolnice Sestara milosrdnica u kojoj radi 25 godina. Na zidove je okačio vlastite radove, neobične dvodimenzionalne slike - mladića koji je zaražen “egzistencijalnim virusom” te neprestano povraća i ima proljev, natpis “Budi oprezan” ispod čovjeka kojemu je čekić pao na glavu, bebe postavljene na neobičan stroj na čijem kraju piše “Čim se rodi, grob mu se otvori”. Na policama su, uz obilje knjiga, oslikane betonske kugle za parkirališta (“kupio sam ih 11 komada u Samoborskom Strmcu, mislili su da nisam svoj, htio sam ih obojati za vrt umjesto patuljaka, ali su izdržale samo jednu noć, onda se boja napuhnula od vlage, ponio sam ih sa sobom kad sam otišao od žene”), kipovi dijelova tijela (“to mi baš izgleda moderno, ti amputirani dijelovi tijela”), kič-figurice Majke Božje (“krasne, jel’da?”)...
- Nakon sedam, osam godina liječenja od filozofije došao sam do nekih odgovora koje sam sad objavio. Nisam bio bedast ni s 35, ali nisam imao vjerodostojnosti, nisam se napio dovoljno vode i najeo bureka da bih mogao svjedočiti samoću, nalaženje sebe, prihvaćanje smrti. Sad imam 54 i sad mogu svjedočiti. I bivši život i buduću smrt.
Zar je život već bivši? Kad je dosta života?
- Kad shvatiš da je tvoj život život drugih ljudi, kad si izgubio nit sa samim sobom, kad ti je jasno da ne možeš završiti simfoniju. Zapravo ga je u 50. godini već dosta. Nakon toga kreće reciklaža: što se to zapravo dogodilo, tko sam ja zapravo bio... Moj svijet već izumire, a ja sam ostao tamo, samo prošlost mi pričinja zadovoljstvo. Evo, dao bih dva mjeseca života za jedan dan u 6.b.
Odrastanje na zagrebačkoj Trešnjevci bio mu je, kaže, najljepši dio života. Torreovi su s Visa, iz Komiže, na koji su kao bačvari došli još u 16. stoljeću dok je Issa bila dio Mletačke Republike. Otac je kao mladić otišao na studij elektrotehnike u Zagreb, upoznao majku Šibenčanku, koja je studirala ekonomiju, završili su fakultete, zaposlili se, ostali u Zagrebu. Dobili su Roberta, a onda i drugog sina, koji je poslije također završio elektrotehniku i već godinama s obitelji živi u Njemačkoj.
- Moji su roditelji u nekoliko godina napravili nevjerojatan put od dalmatinske neimaštine do akademskih građana i stana s centralnim grijanjem. To je valjda samo tada bilo moguće. Rade Končar nudi mladim inženjerima posao i stan, gradi pet nebodera. Ha? Na toj Trešnjevci stvoren je konglomerat nuklearnih obitelji - to je, vjerojatno, jedino vrijeme kad su hrvatske mlade obitelji živjele kao nuklearne. Tu je, s autoritarnim tatom, inženjerom sigurnosti na radu, i mamom zaposlenom u Saveznom deviznom inspektoratu živio mali Robert. U to sam doba nezasluženo dobio puno, a nisam to znao. Mislio sam da je to foršpan jednog velikog života, ali je foršpan ispao neusporedivo bolji od filma, gotovo kao prijevara - priča Torre.
Tu je, kaže, naučio biti posvećen prijateljima: svi su u toj dobi naučili ili nisu naučili biti prijatelji, od antičkih junaka do Bad Blue Boysa. Nastavilo se u srednjoj školi, popularnoj Kulturi, krajem 70-ih i početkom 80-ih.
- Sve senzibilno u ovom gradu pohađalo je tu školu, profesori liberalni, bez ikakvih granica.. Vrlo neobične, fantastične godine, nisu me pripremile za ono što je poslije došlo - priča.
Stekao je ekipu, najbolji mu je prijatelj tada bio Boris Vujčić, tu je upoznao kuma Sašu Runjića i velikog prijatelja, sada i nakladnika, Nenada Kepeskog.
- Te kasne 70-e i početak 80-ih, prije nego što se Zagreb skroz pokondirio zbog novog vala, a djevojke postale još udaljenije nego što su bile, bile su fantastične. Sve je bilo jednostavno, dijelili smo se na šminkere i hašomane - ja sam pripadao ovim drugima, onima s klupice. Nitko se nije morao praviti da je nešto što nije - priča.
Pamti taj dekadentni kasni socijalizam, “kad nas je Marković filao lovom”, po druženjima i putovanjima Interrailom, bez love, bez pameti.
- Mi s Trešnjevke vidjeli smo bijelog svijeta, sve nam je bilo turbo. Kupovali smo odjeću po second hand shopovima, hlače s flekama, uvjereni da takve hlače nosimo samo mi. Čak smo si kupili i neke halje u Maroku i paradirali u tome dok nismo dobili batine - smije se.
A “ono što je poslije došlo” bila je - medicina. Nije bilo puno izbora, kaže, obitelj je bila više nego jasna - može se studirati elektrotehnika, medicina, pravo, eventualno arhitektura. Filozofija, komparativna književnost i kiparstvo, što su bili njegovi izbori, nisu zapravo uopće bili izbori.
- E, tu su me lomili, emotivno i psihički, mnoge su slomili, a ni danas nije puno bolje. Na Medicini. Nikad mi nije bilo jasno zašto - pa tu dolazi cvijeće hrvatskih gimnazija, štreberi poput mene, svi spremni na rad, na učenje - pita se.
Fakultet prije svega pamti po tome - stresu, nervozi, nelagodi. Nakon završetka htio je specijalizirati psihijatriju, ali šanse da specijalizira to što je htio, kaže, bile su male.
Staž je odradio u provinciji, u Kutini, Popovači i Kravarskom. Volio je provinciju, bivanje s ljudima, jednostavnima, sa sela.
- U Kravarskom su me zvali ‘doktor koji piše lijevom rukom i stalno gleda u knjige’. Naravno da sam gledao stalno u knjige kad nisam znao što raditi, ha-ha. A i sami pacijenti su me stavljali pred situacije s kojima se objektivno nisam mogao nositi. To su ljudi sa sela, imaju krave, svinje, gospodarstvo, ne mogu biti bolesni, a još manje ići doktoru u Zagreb ili po lijekove u Veliku Goricu. Šta ćeš nam ti ako moram ići negdje drugdje, pitali bi me. Pa sam tako lijepo dolazio na posao s kištrom lijekova na ramenu i knjigama - prisjeća se.
- A zubarica si je dala u zadatak da me oženi. I našla mi je curu, mama joj je imala frizeraj, a tata dućan. Fina familija iz Kravarskog, zet doktor bi taman došao. Pa se zubarica udružila s njezinom mamom i stalno su mi je vodile da je cura bolesna, da se skine, da diše, da je slušam. Užas, ne znaš kome je neugodnije, meni ili curi, samo mami nije neugodno - priča.
Nije se oženio finom curom iz Kravarskog, ljubav i brak došli su nešto kasnije, kad je u 90-ima - “mračnom, jezivom dobu od kojeg se oporavljao deset godina” - upoznao redateljicu Ninu Kleflin. Nakon 20-ak godina brak se raspao, već nekoliko godina ne žive zajedno.
- Da se ponovno rodim, ponovno bih se oženio njome i ponovno bih se rastao. Da si ne lažemo, ona je sigurno najbolje što sam ja mogao uhvatiti - ajme, majko, da sam zaglavio s nekom od onih ranijih. Obožavao sam tada ženu, bračni format, ljubav, odjednom sam se iz hašomana pretvorio u hrvatskog radišu: rušim zidove, instaliram kuhinju, brusim parkete, visim po skladištima... Uredio sam dvije nekretnine, sve sam radio sam. Napravio sam nam i krevet, posebni krevet, od jelove građe, 2. razred. Nisam imao love za bolje - smije se.
Rat je bio teško razdoblje, marginalizirao se s ekipom, slušao tvrdi rock, htio se odvojiti od svijeta. Dečku iz dobre obitelji, sa završenom Medicinom i velikim životom pred sobom, srušio se san.
- Nisam znao što bih, trebam li otići van, tu tražiti posao, otići u rat... Na kraju sam se odlučio javiti u HV - Vojnu policiju, naivno se nadajući da ću biti liječnik u zbornom mjestu Zagreb. Aha. Krenulo je okolo, Maslenica i to. Kratka škola zen-budizma, nadnaravnim bljeskom spoznaš kakva je to sjajna zabava imati glavu na ramenu. Upravo sam tu shvatio važnost siromašne jednostavnosti, 200 maraka mjesečno i pet maraka dnevno dodatka na ratnom području je čisto dosta - priča.
Došlo je do toga, kaže, da se više ne gleda u ogledalo. To mu je nepriuštivo.
- Kad se vidim, počnem razmišljati: tko sam, što sam, što sam radio, što bih rekao onom 19-godišnjem Robertu, to samo navire i navire. A trebam stići na posao. Tako da ogledalo - nula bodova - objašnjava.
Dragovoljački status mu je, kaže, naglo povećao šanse za specijalizaciju koju želi - psihijatriju. I dobio ju je, 1993., u Vinogradskoj bolnici u kojoj je ostao do danas. Psihijatrija ga je privukla zbog želje da upozna i prati ljude.
- A onda sam shvatio da sam došao na krivu zabavu, da sam punker koji je nekako završio na Novim fosilima. To je bilo vrijeme kad se proklamirao stav da se s pacijentima, recimo sa shizofrenijom, ne razgovara, da je važna jaka distanca između doktora i pacijenta, da se liječenje temelji na farmakoterapiji i značajnoj kontroli osobnosti pacijenata. Da se razumijemo, i danas je ponegdje još uvijek tako. Takav je model proizašao iz modela 19. stoljeća, iz tzv. moralnog liječenja i naglašeno autoritarnog odnosa prema pacijentima kao neljudskim bićima. A mi smo bili na pragu 21. stoljeća - govori.
Pukom koincidencijom završio je na klinici za ovisnosti, što je poslije subspecijalizirao jer je to bila najmanje popularna grana - “ljudi tu dođu da prođu, a ja sam se parkirao”. Bile su to godine heroinske epidemije. Ta subkultura urbanih ovisnika, kaže dr. Torre, bila mu je bliska i pacijenti su ga prepoznali kao takvog, sebi bliskog. Struka ga je, pak, sumnjičavo gledala - suprotstavljao se uvriježenom zero tolerance modelu i promovirao harm reduction model kojim se “gubio autoritet i distanca”.
U tom je razdoblju povremeno stao na žulj etabliranim kolegama u tretmanu ovisnika. Dvadeset godina poslije stao je na žulj - baš svima. Višedijelni pamflet o psihijatriji, koji je prvo izdao na ljeto 2014. u Jutarnjem listu a poslije ga proširio u knjigu “Prava istina o psihijatriji”, digao je u javnosti nezapamćenu prašinu, a stručna javnost osudila je Torrea po kratkom postupku.
- Moram priznati da to stvarno nisam očekivao. Ideje koje sam objavio srezali su i osudili kao da su one moje, osobne, i kao da se u svijetu o njima ne govori već godinama. Pitao sam se je li moguće da nitko ništa ne čita, ne sluša - kaže Torre.
Ideja za pamflet, kaže, došla je dok je bio u fazi slikanja. Jer, kaže, cijeli je život proveo u fazama intenzivne opsjednutosti određenim temama: slikanje, pisanje, glazba...
Slikanje je došlo slučajno dok je još uređivao kuću. Na jedan dosadan, vanjski, bijeli zid htio je staviti jednostavnu sliku crnih stupova na bijeloj pozadini. Supruga se nije složila. No, njemu se svidjelo pa je kupio platno i akril i naslikao što je htio.
- Prvo tu sliku, crno na bijelom. Onda drugu, bijelo na crnom. Pa sam uveo zelenu, pa mi se svidjelo. Napravio sam seriju rubnih, dvodimenzionalnih slika, koncepata zapravo, u kojima koristim nelikovne elemente i kontekstualiziram ih. I tako, malo-pomalo, 53 slike u dvije godine. Zovu se ‘Table života’, i u njima je sve isto kao i u knjizi. Poručujem da ti je osiguran grob već kad se rodiš, da moraš biti oprezan da ne izgubiš unutarnje biće, da je život promašen.
A središnja je slika ‘Karta života Roberta Torrea’, golema karta s kontinentima i državama. Trebalo bi je zapravo raditi svake godine jer otkad sam je napravio, neke su se države smanjile, depopulacija je na djelu, bilo je i nekih aneksija... - smije se. Kontinenti su Djetinjstvo, Mladost, Zrelost i Starost, a podijeljeni su na ukupno 17 država: Obitelj, Gubec (vrtić koji je pohađao), Kultura, Trešnjevka, Nina (najveća država), Heidegger, Vinogradska, Grobnica itd. Unutar njih nalaze se gradovi, rtovi, rijeke, zaljevi, a svi nose imena po nečemu što je Robertu Torreu bilo ili je važno - od cigareta koje je pušio i bendova koje je slušao do dragih i manje dragih ljudi.
U državi Kultura glavni grad nosi ime Saše Runjića, “kuma i najboljeg frenda”, kako stoji u proširenoj legendi.
- I to mi je prijatelj Kepeski jako zamjerio. Velim mu, pa šta ti je, i tebi sam dao grad veći od milijun stanovnika. Ali nije glavni, veli on. I nije me htio voziti jednom doma zbog toga - prepričava.
Postavili ste i izložbu, kako su slike prošle?
- Pa, jako dobro, čak sam ih pet-šest i prodao. Jednu sam prodao popu za 600 eura, zvala se ‘Molitva sv. Franje’. Poslije sam oslikavao i gumene lopte, iz Offertissime, i to motivima Krista koji spašava svijet. Ali Kaptol baš nije poludio za njima, ha-ha.
Religiozni ste?
- Da, jesam.
Katolik?
- Pa da, crkva u koju ne idem je katolička. Zamjerili su mi se, ovi u Crkvi, pa ne idem tamo dok su takvi kakvi jesu. Ali vjerujem, da. Osobito u Objavu, u Isusa Krista, za Boga mi je više-manje svejedno. Isusova snaga, žrtva, poniznost... Stalno mu se molim, ali s rezervom. Dragi Isuse, optereti me koliko Ti želiš, ali ipak nemoj previše, nemoj me raščerečiti, jadan sam. Da, kad mislim, ja sam velik. Kad živim, nisam.
Dok je slikao - a to bi trajalo satima u komadu - puštao si je ozbiljna stručna predavanja koja je pronalazio na internetu.
- U jednom sam trenutku shvatio da sve više slušam, a sve manje slikam. To su bili neki ozbiljni tipovi, argumentirani, podloženi, koji su imali neku sasvim drugu spiku. Prvo sam slušao one iz SAD-a, onda iz Kanade, pa nalazio one iz Skandinavije, Velike Britanije... Tu se nešto događalo, ljudi su ukazivali na krizu aktualne psihijatrije, i to s vrlo složenom argumentacijskom masom, na štetu starog pristupa. Vidio sam da to pokreće neke društvene događaje u tim zemljama, da se vode debate, novinske teme, čak i javni prosvjedi. A kod nas ni daška - priča dr. Torre.
- Učinilo mi se da je ono što su ti tipovi zagovarali, a to je socijalno-psihijatrijska rehabilitacija, pobijedilo, ali da ta vijest nije došla do nas. Umislio sam si da tu vijest treba javno proširiti i ovdje, da se i naša psihijatrija počne transformirati. Bio sam, nažalost, u krivu - smatra danas.
Naišao je na nevjerojatnu osudu struke kao da se ne radi o nečemu vani iznimno javnom.
- Privatno sam saznao da ipak neki od kolega svašta o tome znaju jer su me mnogi, od akademika naniže, privatno zvali i podržavali. Javno - nitko - ističe.
Osobno je, kaže, tada doživio svojevrsnu renesansu kao psihijatar.
- Oživilo me sve to jer ja vjerujem u struku, proučavam je, radim je i kad ne radim, svoj sam na svome. Ostvario sam se i sumanuto sam siguran da sam u pravu. A pacijenti su nahrlili, nisam mogao disati. Oni su, naravno, shvatili stvari prenapuhano. Bane mi na vrata žena sa značajnim pogledom: ‘Doktore, čula sam za vaše metode’. Ili bi mi stigla poruka: ‘Dalmacija je uz vas’. Kolegama su govorili: ‘Neću ove lijekove, dr. Torre kaže da to meni truje mozak’. Zapravo je najbolje od svega što sam postigao to što sam otežao kolegama kojima je trebalo otežati. Morali su nakon toga ozbiljnije pričati s pacijentima i tražiti veći stupanj pristanka za terapiju - kaže.
Njegova se knjiga površno tumačila kao apsolutno NE lijekovima u psihijatriji. No, kaže, to nije točno, oni su dobar alat ako imaju dobrog gospodara.
- Psihofarmaci su dobri ako se s njima postupa kao s citostaticima - što manje, što rjeđe i što kraće, a ne kao s inzulinom - doživotno, sa sve većim i jačim dozama - upozorava.
Danas posao shvaća kao dar sebi i, nada se, barem nekad dar pacijentima. Kad ne radi...
- Otkad sam se rastao, odvojio sam se od svih socijalnih očekivanja, živim skromno, jednostavno, dosadno, kao tramvaj koji vozi uvijek po istoj traci. A to znači da razmišljam, pušim, popijem, slušam muziku, uživam, ha-ha.
Popijete? U jednoj kolumni u Globusu ste konstatirali da bi život bez pića bio malo manje vrijedan život.
- Neprijatelja treba upoznati, ha-ha. Ma, stalno se vode te debate, treba li psihoterapeut piti i smije li to reći. Ako je moja najveća kvaliteta kao voditelja Klinike za alkoholizam to što nikad nisam popio alkoholno piće, onda Kliniku može voditi i moja mama.
Još uvijek puno putujete?
- Ne, sad samo sanjarim i razmišljam.
U samoći?
- A da.
I pas bi bio smetnja?
- Uh, bojim se pasa, jako. Pa se držim one da ljudi budu gdje su ljudi, a životinje gdje su životinje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....