ISPOVIJEST MASSIMA SAVIĆA 'Kada pjevam o teškim trenucima ljudi mi vjeruju. Osjećaju da sam na svojoj koži iskusio što je dno...'

Nije lako napraviti intervju s Massimom Savićem. Ne zato što bi on bio neinteresantan ili ‘težak’ sugovornik, nego zato što su naš razgovor, koji smo vodili na terasi suncem obasjanog kafića u središtu Rijeke (grada u kojem će naš sugovornik nastupiti 14. veljače za Valentinovo), svako malo prekidali obožavatelji koji su glazbeniku poželjeli stisnuti ruku ili se s njim fotografirati. Sudeći po ljudima koji su nam prilazili, Massima, mentora HRT-ova showa “The Voice Hrvatska” i finalista nagrade Zlatni Studio u kategoriji Najboljeg pjevača, jako vole mladi, podjednako i muškarci i žene. A on poštuje svakog, a u poslu, odnosno pozivu kojim se bavi, ne krije, uživa. Može li uopće zamisliti svoj život bez glazbe?

Što je čitao

- Ne bih mogao živjeti bez glazbe, iako patim od vrlo jakog tinitusa. Imam jednu jaku frekvenciju. Kakvu? Sjećate se starih vremena kada se, nakon završetka programa na televiziji, čuo jedan zvižduk? Moj tinitus je poput njega, samo nešto viši i stalno je u desnoj polovici moje glave. Ali, to mi ne smeta da radim u studiju dobre mikseve, da dobro čujem... Navikao sam živjeti s time. Jedino na što se nisam nikad naviknuo jest totalna tišina. Uvijek u kući nešto radi: televizor, radio, neki tip glazbe mora postojati...

Što ste po struci?

- Po struci sam precizni mehaničar za medicinske instrumente. Nakon srednje škole nisam nastavio školovanje i na fakultetu, što mi je definitivno žao, ali nastavio sam se obrazovati na druge načine: pročitao sam sve najvažnije knjige iz područja filozofije i beletristike, nastavio sam se i likovno nadograđivati... Što se glazbe u mom životu tiče, ona je nešto posebno. Ja ne mogu bez glazbe i bez analize glazbe. Stalno je analiziram, stalno je seciram, užasno me interesira od čega se sve to sastoji. U posljednje me vrijeme tako zanimaju neki sistemi koje je koristio John Cage. Pokušavam kao inspiraciju koristiti sve što me okružuje, bila to sama cesta, zavojitost te ceste, krovovi zgrada, ‘landscape’ slikan odozgo... Od svega se može napraviti glazba, baš sve se može pretvoriti u glazbu.

Matija Djanješić / CROPIX

Koliko je glazba danas i vizualni medij? ‘The Voice Hrvatska’ u kojem ste jedan od mentora počeo je s Audicijama, na kojima ne vidite izvođača koji pjeva, a kojeg morate izabrati samo na osnovu njegovog zvuka...

- Da, točno! Ti si na prvim ‘blind’ audicijama natjeran ići za glasom, pri čemu ne znaš kako izgleda vlasnik tog glasa, koliko godina ima, ponekad ne znaš ni kojeg je spola... I upravo zato taj ‘blind’ generira poštenje jer daješ svoj sud isključivo o nečijem pjevanju. Da je drugačije, da vidiš interpretatora, možda bi, poveden njegovim izgledom odlučio drugačije, jer čovjek se ne može obraniti od lijepe arhitekture.

Za nama su Nokaut emisije u ‘The Voice Hrvatska’. Po kojim ste kriterijima odlučivali tko ide dalje, a tko odlazi doma?

- Prema savjetima jedne iznimne osobe, Marije Nemčić koja izuzetno voli i poznaje svoj posao što je danas rijetkost, i vrijedne televizijske ekipe, odlučivao sam prema zadnjoj izvedbi kandidata. Samo prema kvaliteti, ne prema nečijoj popularnosti i minulom radu. Samo prema tome! Pritom, priznajem, teško mi je bilo odvojiti se od članova mog tima, a znao sam da moram to napraviti prema pravilima. Noćima nisam spavao zbog toga!

Što s tim mladim ljudima, natjecateljima HRT-ova showa, kasnije? Bez obzira što HRT jedini na neki način brine o mladim talentima i angažira ih u svojim emisijama, ipak po završetku showa slijedi otrežnjenje...

- Apsolutno! Svima ponavljam da će se, nakon što ‘The Voice’ završi, ono što je bilo najbolje pretvoriti u najgore. Jer, ta djeca snimaju s vrhunskim profesionalcima, u perfektnim uvjetima! To je nivo BBC-ja, možda na momente i iznad toga! A onda najedanput shvatiš, kad kreneš stvarati svoju karijeru, da nastup čekaš u garderobi koja nije zagrijana, na čijem podu je voda... Klincima kažem: prvo vam treba vaš ‘Sjaj u tami’, odnosno prva pjesma s kojom će se publika poistovjetiti. Nakon te pjesme kreće dokazivanje da pokažeš ljudima da prva pjesma nije bila slučajna. A potom se moraš nastaviti dokazivati, i tako zauvijek.

Spomenuli ste neobična mjesta na kojima glazbenici nastupaju. Koji svoj nastup u tom smislu vi pamtite?

- Najčudnije mjesto na kojem sam nastupao bio je koncert u Raklju u Istri. Bina je bila na balama sijena, na koje su stavili daske, a i publika je sjedila na balama sijena. Zbivalo se to na vrhu jednog brda u Raklju s pogledom na istarski akvatorij i Kvarner.

Kao dječak živjeli ste u Puli, Napulju, Sydneyju... Koliko je to bogatstvo i koliko jezika danas govorite?

- Engleski, talijanski i hrvatski govorim. Izvrsno se snalazim na njemačkom i slovenskom i nisam loš u švedskom.

Zahvaljujući svom poslu obišli ste skoro cijeli svijet. Postoji li neka zemlja u koju biste bez problema sutra mogli preseliti?

- Australija je krasna. Kao dječak želio sam ostati u Sydneyju, ali mojoj pokojnoj mami klima nije odgovarala, pa smo se vratili u Istru.

Kad smo već kod stanovanja, privremeno ne živite u svom domu u Vrapču, koji se preuređuje. Kakva su vaša iskustva s majstorima?

- Raznolika. Zasad sam uglavnom imao sreću. Moji majstori nisu oni koji ti se usele u kuću i stalno traže da im nosiš pivo i klopu. Ne, moji majstori dolaze u pola osam, do osam su u svojim radnim ‘tutama’, pale radio i kreću. Mislim da će radovi biti gotovi u roku, do rujna.

Što slušaju na radiju? Massima?

- Tu i tamo dogodim se i ja na radiju. (smijeh)

Novi album ćete, dakle, raditi s privremene adrese?

- Tako je. Uskoro počinjemo raditi na pjesmama. Mislim čak da će to što ne živim u svom pravom domu dobro djelovati na stvaranje. Sada, dok privremeno živim bliže centru Zagreba, sa svojim psom mnogo više pješačim nego što to činim doma u Vrapču. Prosječna šetnja u Vrapču bila mi je do 3000 koraka, ovdje je to oko 5000. Zahvaljujući tome, kondicijski sam sjajno.

Kakav će biti zvuk na vašem novom albumu?

- Bit će nekih promjena. Moram reći da je rad s grupom Vatra osvježio neke moje poglede. Uvidio sam da mogu raditi s mnogo ljudi. Spreman sam na novi, pozitivni glazbeni zaokret.

Matija Djanješić / CROPIX

Za Valentinovo nastupate u riječkom centru Zamet, a sudeći po brzini prodaje ulaznica Riječani, a pogotovo Riječanke, jako vas vole. Kako biste opisali svoj odnos sa ženama koje vas ne vole na način kao što vole, recimo, Zdravka Čolića, ali vidljiva je jako i ta drugačija emocija koju osjećaju prema vama?

- Mislim da su ljudi vrlo svjesni teških perioda kroz koje sam ja u životu prolazio. Kada pjevam o nekom teškom trenutku, meni ljudi vjeruju jer znaju i osjećaju da sam ja to empirijski sve prošao. Ja sam osjetio što je dno. A ljudi vole pobjednike, ljudi vole kada se netko othrva problemima i digne se iz pepela poput feniksa. To se vrlo rijetko događa, a ja sam bio blagoslovljen da mi se to dogodilo. A što se Čole tiče, sjećam se da smo jednom zajedno gostovali u HRT-ovoj ‘A strani’.

Tu mi je dao predivan kompliment, rekavši mi da je njemu ‘Loše vino’ u mojoj izvedbi najbolje. Predivno! Kako je emisija odmicala, počeo sam razmišljati kada ću doći kući, jer meni je uvijek problem na kraju emisije, jer se mnogo ljudi želi slikati sa mnom... Uglavnom, završi emisija, krenemo prema izlazu, a mene kao da nije ni bilo. Svi su skočili na Čolića! Da se razumijemo: toliku pažnju ja i ne tražim. Ja dobivam onoliko pažnje koliko točno i sam želim. Fino, dozirano. Ja nikad nemam neugodnosti s ljudima, žene koje mi se obraćaju čine to s nekim respektom... A ja žene poštujem prvenstveno kroz svoju ženu koja je bila tu za mene i kada je bilo vrlo, vrlo teško. Bila je tu i u dobru i u zlu.

U povodu nastupa za Dan ljubavi u Rijeci na vašem Facebook profilu vaša publika birala je vašu najljepšu ljubavnu pjesmu. Je li vas iznenadio odabir?

- Ne! ‘Krug u žitu’ je fantastična pjesma i dokaz da lijepa pjesma ne mora biti ultra hit. Moja publika nije publika koja ide samo na prvu loptu.

Kakvu glazbu vi slušate u slobodno vrijeme?

- Zahvaljujući kćerki pratim aktualnu muziku, no u posljednje vrijeme vratio sam se i starim maherima. Slušam što rade tipovi iz ‘Chicaga’, čime se bave ljudi koji su svirali u grupi ‘Supertramp’...

Da smo u vremeplovu, da imate 20 godina i da se natječete u ‘The Voice Hrvatska’, koju biste pjesmu odabrali na Audiciji?

- Vjerojatno ‘Stairway to Heaven’ Led Zeppelina.

I, biste li pritom ‘poderali’ grlo?

- Ne, ne... Sjajno bih to otpjevao!