Ispovijest mlade Puljanke koja je zbog koronavirusa morala na respirator: ‘Bolio me svaki udisaj‘

Mlada pulska umjetnica i fotografkinja Ana Bolobicchio na društvenim je mrežama opisala svoju tešku borbu s koronavirusom zbog kojeg je u jednom trenutku završila i na respiratoru, a onda se, kako je rekla, "vratila u život".

Svoje dramatično iskustvo 32-godišnjakinja je podijelila s prijateljima na Facebooku, a oni su joj rekli kako će nastaviti dijeliti njenu objavu da bi ljudi saznali koliko je covid-19 teška bolest. Rekla je kako joj je život promijenjen preko noći.

- Čitaš o tim neprestano povećavajućim brojkama, čini ti se kao da nikada neće stati, čitaš o tome kako mladi nisu toliko ugroženi, kako Covid ne napada toliko mlade, zdrave, jake i vesele ljude. Čitaš svjedočanstva o mladima koji su ju preboljeli kao malo težu gripu, ili još i lakše. A onda dođe vrijeme na tebe. Usprkos svim brojkama, vjerojatnostima, mogućnostima. Počne zaista kao malo jača gripa, ili upala sinusa, uz desetak dana visoke temperature. I taman kad pomisliš da je to to, da ide na bolje, ti shvatiš da je u tebi nešto puno puno jače i ozbiljnije... Pa te premjeste u bolnicu gdje više ne znaš koja je tvoja soba, koji je tvoj krevet, zbog tog rapidnog pogoršanja i svakih par minuta "Nije dobro, moramo ipak nešto drugo..." I tako si prepušten tom timu ljudi, presvlače te, okreću, traže nepostojeće vene satima po rukama, prepušten si sam sebi i toj bolesti za koju se više neću ni usudit tako ju nazivat. Dobila je kod mene neko strahopoštovanje, neku užasnu jačinu i gorčinu i ne mogu ju više nazivati "samo bolešću". A mlada sam. A zdrava sam. A ovo je definitivno najgori period u mom životu - prisjetila se.

Usred noći liječnici su došli po nju i rekli da mora skinuti sve sa sebe te da je vode u respiracijski centar. Mobitel je morala ostaviti, tek nakratko je mogla nekoga nazvati.

- Ta jedna sekunda za nazvat one koje voliš. Ta jedna sekunda u kojoj moraš odabrat koji ćeš broj okrenuti... Ta jedna sekunda nakon koje znaš da te čeka nešto najgore na svijetu... Suze su potekle same od sebe jer je ta sekunda bila apsolutno preteška. Nazoveš i kažeš "Volim te..." pa čuješ suze i s druge strane slušalice. Što drugo. Što drugo reći. Ostavljaš sve iza sebe i ideš u nepoznato. Sve te boli, svaki udisaj je najveća muka na svijetu, srce lupa milijun puta u sekundi, nikad takav strah nije osjetilo, a i dalje jedino razmišljaš o tome "Nazovite koga imate i krećemo." Prokleta bila ova bolest. Prokleto bilo ono što čini svim hrabrim ljudima koje posljednjih dana gledam oko sebe, pa i onima koji tako nesebično pokušavaju pomoći. Prokleto bilo sve što te natjera da ležiš bespomoćno uz tisuće pitanja po glavi i samo se pitaš hoće li oko zore biti lijepi izlazak sunca, samo da još nešto predivno od života vidiš. Proklete bile sekunde koje traju kao godine i ta neizvjesnost koja ti dokazuje što je jedino važno u životu - napisala je Ana.

- A onda kad misliš da više ne možeš, kad je stvarno najlakše odustati, kad je bol neizdrživa, a muka prejaka... pa dođe jedna medicinska sestra, usred noći, dočeka me budnu i kaže "Nisam ti stigla prije reći, ali mama zove stalno i rekla je samo da ti kažem da te voli". O moj Bože, pa plačući sam dočekala ono svitanje. I onda evo prođe devet dugih dana. Disat je lakše, ali ništa drugo baš i nije. I dalje mi je kisik najbolji prijatelj kojeg ne skidam nikad. I dalje ovisim o ljudima oko sebe za mrvicu vode jer ni to ne mogu sama... ali nadam se da ide na bolje. Kroz prozor osjetim neki lagani povjetarac pa se nadam da će večeras biti malo lakše spavat. Svjetla grada tako su lijepa i ova zgrada preko puta bolnice me drži na životu jer često brojim prozore upaljenih svjetala, razmišljam o ljudima koji tamo bezbrižno kuhaju, gledaju televiziju, grle se na kauču... I to mi malo pomogne da prođe vrijeme. Zamislite kako smiješno, kako se cijeli svijet okrene u samo nekoliko trenutaka - dodala je.

Naposljetku je uputila zahvalu svima koji su bili uz nju u tim teškim trenucima.

- Jedno beskrajno hvala svima koji su bili uz mene, pisali uzaludne poruke na moj ugašeni mobitel, sve ću ih pročitat i na njih odgovorit, ali znajte da mi puno znače. Hvala mojima koji su bili u mislima uz mene svakog trenutka svakog dana, bjesomučno zvali sve informacije i izgnjavili cjelokupni Covid odjel tu u Bolnici (mislim da smo im već i dosadili...). Hvala mojim "volim te" pozivima i tome što su me držali na životu čak i kad sam bila skroz sama. Hvala svima...I znam da sad to stvarno zvuči kao klišej, vama koji ovo čitate iz topline svojih domova...ali čuvajte se. A ja idem polako dalje. Udisaj za udisajem, gutljaj vode jedan za drugim, trenutak po trenutak, s mislima o svim onim osmijesima koje tek trebam podijeliti svijetu...o svim onim fotografijama koje tek trebam stvoriti...o svim onim divnim stvarima koje tek trebam proživjeti... i bit će dobro. Nadam se - objavila je prvog travnja.

Opisala je i svoj odlazak u bolnicu.

- Onih smo 56 kilometara taj dan prošli skoro bez ijedne riječi, samo odlučno gledajući ispred sebe i čvrsto se držeći za ruku. Svakih nekoliko trenutaka osjetila bih da pogled baca prema meni, ali bila sam previše zabrinuta, prestravljena, iscrpljena i bolna, da bih mogla ikako reagirati. Cestica po cestica, zavoj po zavoj, kuda smo inače putovali toliko puta na naše izlete, ovaj put su izgledali tako drugačije... Stabla su letjela pokraj nas, oblaci se izmjenjivali iznad krova našeg auta, a mi... Nikad tužniji. I onda se dogodilo ono "Nalazi su loši, ajde ostanite u bolnici." Ništa nisam znala, osim tko je u tom trenutku uz mene. Čvrsto me zagrlio kao da nikad neće pustit, mada je i sam znao da mora. Ušao je, protivno svim pravilima, u tu najružniju zgradu u Puli i bio uz mene. Tih nekoliko trenutaka, tih par sekundi... Sjela sam na krevet koji je samo tu noć bio moj, već su počeli vaditi igle i trčat prema meni, a on... On vam je kleknuo ispred mene, poljubio mi ruke, poljubio mene, vrištao pogledom koliko me voli i s najviše boli, otišao kuda smo došli zajedno - prisjetila se rekavši kako ne može ni zamisliti bespomoć koju je njen partner osjećao u tom trenutku.

- I zato mu želim reći jedno posebno hvala. Jer znam da sam ovih dana jako puno ljudi uplašila, zabrinula i rasplakala. Preteško je bilo sve ovo oko nas, ali čini mi se da napokon ide na bolje. Danas sam čak stala na svoje noge. Nakon toliko dana... Kao da su zaboravile hodati, ali naučit ću ja njih ponovno. Svaki korak je kao uspon na Učku, ali uvijek sam govorila da volim tu prokletu planinu, zar ne? Malo pomalo, vratit ću se ja svim svojim najdražima, a onda će sve ovo biti samo neko ružno polusjećanje na što ću sama sebe podsjetit kad ne budem bila sigurna koliko je život zapravo lijep, objavila je naknadno Ana.