ALAN KATIĆ

ISPOVIJEST NAŠEG POZNATOG GLUMCA 'Diplomirao sam pravo, tri godine pisao dokumente i tužbe za nevladinu udrugu, a onda sam napravio zaokret'

Alan Katić
 Neja Markičević / CROPIX

Mnogo toga u njegovu životu upućivalo je da bi za poziv trebao odabrati glumu - ime Alan roditelji, filmski fanovi, dali su mu po Alanu Laddu, američkoj filmskoj zvijezdi, čovjeku koji je odigrao bezbroj uloga, a među njima i besmrtnu rolu Shanea u istoimenom vesternu. Nije zanemarivo ni to da mu se gluma sviđala od malih nogu, da je obožavao film i nastupao u Bjelovarskom amaterskom kazalištu. I na kraju, Alan se rodio u Bjelovaru, i od malih nogu prijateljevao sa sjajnim glumcima, braćom Navojec, Goranom i Bojanom, te s Mariom Petrekovićem. No, da bi postao glumac, i to uspješan slobodnjak, Alan Katić (47) krenuo je vrlo zaobilaznim putom.

- Poslije srednje škole razmišljao sam o Akademiji. Goran Navojec i ja smo o tome razgovarali i bio sam vrlo blizu odluke. No, moji roditelji su rekli: ‘Di ćeš učiti monologe i pjesmice koji ti trebaju za prijemni cijelo ljeto? Ako upišeš pravo, mi ti damo lovu pa ideš s dečkima na more!’. U to vrijeme bilo mi je komotnije guštati u ljetu. Koliko je god ljubav prema glumi bila jaka, ljeto s ekipom je prevladalo - kaže Alan i dodaje: - Tako sam ja upisao pravo i počeo studirati.

Jako spor studij

Tijekom studija priključio se grupi “studenata životne filozofije” koju je osnovao Mario Petreković, a koja je na Bjelovarsko-bilogorskom radiju radila emisiju “Shock show”.

- Bila je jako popularna, ali je išlo otprilike ovako: dvije emisije bismo napravili i emitirali, a sljedeće tri su bile zabranjene... I tako u krug. Nismo mogli bez neprimjerenog humora, vrijeđanja političara, da nekome ne stanemo na žulj - govori Alan.

Na drugoj godini prava odlučio se prebaciti na izvanredni studij, radio razne poslove i vrlo malo vremena provodio na fakultetu pa je, kako kaže “jako sporo studirao”, ali nije zapeo, nego je uspio diplomirati. Kada je, pak, primio diplomu u ruke, shvatio je da mu ne znači previše, da će ga vjerojatno učiniti nesretnim ako se cijeli život bude bavio pravom. Tako nikad nije izišao na pravosudni ispit.

- U to vrijeme me Bojan Navojec odveo u Zagrebački glumački studio pri ZeKaeMu gdje su braća Vajevec, Janez i Andrej, održavali seminare Method Actinga, poznate škole glume po Leeju Strasbergu. Oni su međunarodno poznati stručnjaci i mnogo je glumaca pohađalo njihova predavanja. Uživao sam u tome i tada i sve više sam osjećao kako je to ono što želim raditi. Išao sam redovito u Studio, a ljeti u Grožnjan, gdje također organiziraju seminare. Ipak, diplomu s prava nije uzalud dobio. Javio se na oglas španjolske nevladine organizacije MPDL (Movimiento por la Paz, el desarme y la Libertad) koja je tražila pravnog savjetnika.

Sretni i roditelji

- Oni rade humanitarne misije po cijelom svijetu, pa su jednu imali i na Balkanu. Financirala ju je Europska komisija, za pomoć područjima stradalima u ratu. Radio sam tri godine, pisao dokumente, tužbe i sve ostalo. U biti, ostao sam s njima do kraja misije, a kada je završila, odlučio sam da više neću tražiti posao u struci - prisjeća se Alan koji je u to vrijeme već duboko ušao u proučavanje Metode.

Njegovi roditelji su ideju da ode u glumce i ostavi se prava smatrali dokazom da je “definitivno skrenuo”, no bili su mu i ostali apsolutno najveća podrška, sretni što im je i sin sretan zbog onog što radi.

Za svoju prvu ulogu u kazalištu nakon seminara vratio se u rodni Bjelovar - radilo se o predstavi “Iluzija iza kulisa” redateljice Nine Kleflin - glumačka ekipa je bila sastavljena od nekoliko profesionalnih glumaca i bjelovarskih amatera. Prve uloge pred kamerom, pak, Alan je odigrao u dva strana filma: u australskoj drami “Penelope” i u britanskom filmu “Dvoboj”, snimljenom prema istoimenoj Čehovljevoj pripovijetki. Radio je i sinkronizacije, javljao se na audicije, a prva velika uloga bila mu je ona u seriji “Dolina sunca”.

- Recimo da je to bila uloga koja je prevagnula prema profesionalnom bavljenju glumom. Otvorila mi je i neka poslovna vrata. ‘Dolina sunca’ ostala mi je u jako lijepom sjećanju, jer je bilo sjajno raditi, a posebno s mladim redateljerm Nikolom Ivandom koji je, nažalost, iznenada preminuo - kaže.

Odmah nakon “Doline sunca” Aldo Tardozzi Alana je zvao da glumi u filmu “Fleke”, a Branko Ivanda dao mu je ulogu u drami “Lea i Darija”.

U desetljeću bavljenja isključivo glumom, Alan Katić napunio je svoj portfolio više nego solidnim brojem rola u filmovima i TV serijama - “Kratki spojevi”, “Mamutica”, “Počivali u miru”, “Miris kiše na Balkanu” i “Novine” i “Crno-bijeli svijet”, samo su neki od njih. Glumio je i u nekoliko stranih projekata, primjerice u finskom filmu “Domoljub” Arta Halonena gdje igra estonskog dilera, Genadija, koji je u Finskoj dila amfetamine nordijskim skijašima, a uloge se sjeća posebno zato što, iako je mala, govori na tri jezika - engleskom, ruskom i finskom.

Ipak, najsnažnijom i najvažnijom svojom ulogom dosad Alan Katić smatra ulogu Mire u filmu “Broj 55” Kristijana Milića, hvaljenoj ratnoj drami rađenoj prema istinitim događajima iz Domovinskog rata. Film inspiriran herojskim otporom grupe hrvatskih vojnika u selu Kusonje dobio je brojne nagrade - među njima i osam Zlatnih arena.

Najdraži film

- Nekoliko mjeseci ranije dobio sam glavnu ulogu u jednoj epizodi serije ‘Počivali u miru’, tada je još svaka epizoda bila priča za sebe. Tako sam upoznao i Kristijana Milića koji mi je ponudio da pročitam scenarij za ‘Broj 55’. Bio sam oduševljen. Profesionalno, to je bilo vrhunsko iskustvo, no ima tu još nešto što je meni osobno jako važno. Obitelji tih stvarnih dečki koji su poginuli prihvatili su i nas i film, a oni su po nama mogli biti jedini koji će reći jesmo li dobro napravili posao ili ne - govori Alan i dodaje: - Ima tu i jedan meni iznimno važan moment. Pretpremijera filma bila je u Pakracu. U moru lica, ljudi, vidio sam mladu ženu koja me gledala. Došla je do mene i počela plakati. Rekla mi je da je ona kći zapovjednika satnije koji je poginuo u Kusonjama, i da je tada imala pet godina. Rekla mi je: ‘Sada mogu napokon ići tati na grob’. Nisam znao što da kažem, a ona mi je objasnila da kao petogodišnjakinja nije mogla shvatiti što se dogodilo i kako je samo znala da ju je tata ostavio. Film joj je bio nešto poput zaključka.

Film je Alanu inače najdraži glumački medij, bolje ga razumije nego kazalište i općenito mu je draže biti pred kamerom. No, trenutačno na svojem repertoaru ima ponešto iz svakog medija. Upravo je završio snimanje dokumentarno-igrane serije “Rat prije rata”, koja je nastavak serije “Jugoslavenske tajne službe” i u njoj igra Pitagoru, tj. Udbina agenta Vinka Sindičića. Uskoro će i premijera filma “Agape” Branka Schmidta u kojem Goran Bogdan glumi svećenika pedofila. Alan, pak, glumi oca jednog ministranta. K tome, s predstavom “Europica”, dječja predstava o ulasku Hrvatske u EU, koju su napisali Kristijan Ugrina i on, i dalje putuje po Hrvatskoj - iako je igraju više od tri godine i imali su pedesetak izvedbi, još su uvijek jako traženi.

Poneka paranoja

Katić ima status slobodnog umjetnika, pa radi naveliko, stalno je u potrazi za poslom i volio bi da i kod nas, kao u inozemstvu ima više audicija.

- Da njih nije bilo, nikada ne bih uspio. Nije lako biti slobodnjak, no ja sam solo pa mogu. Ali kad gledam svoje prijatelje koji imaju ženu, djecu i kredit... Tada se ne bih usudio tako raditi - tumači Alan - Imaš periode bez posla kada je vrlo lako otići u paranoju, kada počneš misliti kako te nikad više nitko neće angažirati. Protiv toga ima lijeka, jasno, a meni pomaže boks. Treniram ga već tri godine. Dobro je za kondiciju, ali i za ispucavanje negativnih emocija - vreća dobije po tamburi, a ti možeš zamisliti sve one ljude koji bi ti mogli dati posla, a baš te se nisu sjetili.

Srećom, on zasad s tim nema problema - već radi neke nove stvari, jedan projekt o kojem trenutačno ne može puno govoriti - tek da se radi o ratnoj igranoj seriji, te drugi, posebno izazovan na svoj način. Naime, pridružit će se na sceni opernoj pjevačici Barbari Garić koja priprema niz koncerata, glumit će i, vjerojatno, pjevati.

- I tako sad idem i na satove pjevanja - kaže Alan, a na pitanje kako mu ide, odgovara smijući se: - Po meni jako loše, a Barbara kaže da imam sluha. Nikad nisam pjevao. Ne znam, valjda ona zna. Nadam se.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 04:33