ISPOVIJEST NEOBIČNOG SVEĆENIKA IZ ZAGREBA 'Ne psujem, ali kad vidim djecu izbjeglice, ponekad si pomislim - djetinjstvo im je, s oproštenjem, usrano'

Tvrtko Barun neobičan je svećenik. Isusovac, vodi JRS (Jesuit Refugee Service, Isusovačku službu za izbjeglice) i skrbi o izbjeglicama. Ljudi s tim statusom koji danas dolaze u Hrvatsku mahom su muslimani i predstavljaju predmet rasprava o njihovu prihvatu.

Tvrtko Barun aktivan je na društvenim mrežama, postavlja intrigantne statuse iako izbjegava polemike, iskoristi Lennyja Kravitza i Michaela Jacksona za neki stav, nabaci link na modnu reviju jer je jednostavno takav, to je on. Neprestano nasmiješen, stalno u pokretu, radi gotovo danonoćno. Prihvaća izazove, voli ljude, stalno je angažiran u raznim projektima, a oni koji ga poznaju ističu njegovu empatiju, sposobnost razumijevanja drugih kao najbitniju karakteristiku.

Što vidite kada gledate izbjeglicu muslimana?

Vidim čovjeka. Vrlo ranjivog čovjeka koji je prisiljen biti u bijedi i u velikoj je potrebi. Vidim čovjeka koji nema ništa, ni deku kojom bi se pokrio. Teško je gledati tu bijedu, to dotiče svakoga. Imao sam prigovore i uvijek sam govorio - dođite i pogledajte, vidjet ćete čovjeka u potrebi. Pogledajte tu djecu. Ne psujem, ali kad ih promatram, ponekad u sebi pomislim - djetinjstvo im je, s oproštenjem, usrano. Njima treba pomoći, djetinjstvo smo im prekinuli, dolaze u novi svijet koji ne poznaju i sigurno osjećaju bijedu u kojoj moraju živjeti.

Može li se nešto naučiti od izbjeglica?

Sve se u trenu može promijeniti, nema u životu velike sigurnosti. Na to smo mi ljudi osuđeni. Ponekad glumimo da smo stabilni i čvrsti, najčešće glumimo jer nas je strah priznati i da smo pogriješili i da smo slabi, da smo ograničeni. To je zajedničko i izbjeglicama i nama, našim uobičajenim odnosima.

Kako živjeti s greškama koje ljudi počine u životu?

Neke stvari možemo drugačije izvesti, ispraviti. Ali, iz šire perspektive, ja osobno svoje pogreške i grijehe relativiziram kroz Božju ljubav. Vjera u uskrsnuće čini jako puno toga relativnim. Iskustvo i susret s takvim Bogom daje slobodu. Svi pogriješimo, povrijedimo nekoga, žao nam je zbog toga, ali Isus je uskrsnuo, treba ići dalje.

Strašno smo podijeljeni, zašto Crkva sudjeluje u žustrim raspravama?

Složit ću se s podjelama, ali mislim da ta analiza nije objektivna. Složit ću se da postoji previše poistovjećenosti osjećaja domoljublja s osjećajima pripadnosti Katoličkoj crkvi, kršćanstvu. Da, mogu se složiti da je to pretijesno povezano. No, tu trpe i jedna i druga strana, i tu postoje velike manipulacije. Političari tu puno manipuliraju vjerskim osjećajima, a ima i obrnutih primjera. No, objektivnija analiza pokazat će nešto drugo. Ono što jedna društvena organizacija, nevladina organizacija ili krug ljudi, interesna skupina uzima sebi za dopušteno i to im se daje, drugima se ne daje. Trebali bismo prihvaćati druge u toj različitosti. Istina nije činjenica, istina za kršćane je osoba, Krist. Kao i u našim ljudskim odnosima, osobu ne možemo nikada do kraja spoznati. Pitanje je koliko si dopuštamo mijenjati se.

Neja Markičević / CROPIX

Što biste napravili da vam se obrati žena koja je učinila pobačaj?

Nije ponajprije važno što bih joj rekao, nego bih je poslušao, da vidim kako je. Pokušao bih je usmjeriti životu. Nema smisla zadržavati se, živjeti u smrti. Imamo što imamo i hajdemo zajedno prema životu. To nam je krajnji cilj. U trenutku smrti birajmo život. Uvijek bih pokušao pomoći takvoj osobi da se odluči za život. Život je život, to je velika vrijednost, to je princip, a ako je nešto sveto, onda je to život. Vjera je manja vrijednost od života, osobito konkretnog života.

Akcija ‘40 dana za život’ je vrlo agresivna, kao što je bio slučaj u Vukovaru. Zašto to Crkva podržava kada šteti i njoj?

Vi ćete reći da je agresivno, a vrlo slična stvar kao ono što izvodi Frljić neće vam smetati. Imamo dvostruka mjerila, stalno ih pokazujemo. Društvene mreže su za mene očit primjer za to. Facebook, Twitter. Nažalost, nema smisla raspravljati jer generalno nismo otvoreni raspravljati, nismo spremni prihvatiti tuđi argument iako je on očit. To je naš mentalitet, pri čemu sebe ne isključujem.

Nije li grozno ne prihvaćati, osuđivati ljude koji se vole, kao što je odnos prema gay vezama i brakovima?

Dopuštanje dvoje ljudi istog spola da imaju pravno priznatu zajednicu ne odražava se negativno na društvo, to je njihova stvar i to mi je prihvatljivo.

Poljska je zabranila pobačaj i time se vratila jako unazad…

Sve ovisi o tome kako definirate to što se nalazi u utrobi žene. Ako to definirate kao život, treba li zakon dopustiti da se život uništi ili zaustavi? Tko će odlučiti o tome? Hoće li se odluka ostaviti na razini pojedinca, pa će svaka žena odlučivati? Igrat ću se đavoljeg odvjetnika. Postoje vrijednosti koje štitimo i zabranama iz većinskog stava da je to loše. Oni koji su za zabranu reći će da donosimo zakon koji će štititi život.