ISPOVIJEST VLASNIKA KULTNE KONOBE KOJA DRŽI POPRILIČNO NISKE CIJENE 'Kod nas dolaze ljudi koji nemaju ili ne žele dati 100 kuna za marendu'

1. Vašu konobu Marenda u staroj šibenskoj gradskoj jezgri mnogi nazivaju kultnim gastronomskim mjestom. Kako ste počeli?

- Kada smo 2009. godine preuzeli lokal od gospođe Anke, on je već bio okupljalište onih koji su dolazili u vrijeme marende pojesti nešto fino i cjenovno pristupačno, na žlicu. Imamo svaki dan jedno kuhano jelo po starim receptima, kako se kuha i u kućanstvima. Jedan dan je to sezonsko varivo, drugi pašta fažol, pa sarma zimi ili punjene paprike ljeti, leća, orzo, lešo meso, petkom bakalar, girice, lignje...

2. Poznati ste po oglavini i bunceku. Znaju li strani turisti što je to?

- Ako ne znaju, objasnimo im. Oglavina je polovica prosušene svinjske glave koju u većim količinama kuhamo u jutarnjim satima i prije serviranja odvajamo od kosti. Za nju se može reći, kao i za svako jelo, da je dobra kad je svježa. Kod bunceka je slična stvar, sve su to jela koja će se rijetko naći u restoranskoj ponudi.

3. Imate i poprilično niske cijene, od 19 do 30 kuna. Najskuplji vam je bakalar, 45 kuna. Kako se pokrivate s tim cijenama?

- Kod nas dolaze ljudi koji nemaju ili ne žele dati 100 kuna za marendu ili kako bi vi u Zagrebu rekli, gablec. Recimo, na bunceku imamo čisti gubitak jer kad ga očistite od kosti, a neki gosti neće ni kožicu, onda vam malo ostane za serviranje. Ali to je sve dio imidža koji gradimo moj sin Milan, supruga Veselka i kuharica Monika.

4. Poznati ste i kao okupljalište ljudi s kulturne scene, često je na takvim događanjima teško pronaći mjesto kod vas. Čime privlačite takve goste?

- Kod nas jedu domaći ljudi koji svojim gostima preporučuju našu konobu kao mjesto na kojem se mogu opustiti i osjećati sigurno. Imamo u konobi razna spontana događanja za vrijeme kulturnih manifestacija i nerijetko se kod nas zapleše i zapjeva. Bez obzira odakle ti ljudi dolaze, jednako su primljeni. Kod nas svraćaju poznata lica s estrade i iz društvenog života, svi kažu da se ovdje osjećaju kao doma. I što je najvažnije, vraćaju se, nerijetko sa svojim prijateljima. To nam je veliki kompliment.

5. Uz brojne pohvale, nedavno je kod vas boravio i poznati gastro znalac i kritičar koji se ne baš biranim riječima osvrnuo na vaše bijelo kućno vino. Je li vas to uvrijedilo?

- Ne, zašto? U Marendi ne možemo gostima nuditi vino koje je skuplje od gableca. To nije naš stil. Za ugostitelja je najgore kad posluži neko jelo, a na kraju pola toga ostane na pjatu. Nisam vidio nikakve kritike kritičara na jelo koje mu je posluženo, a što se tiče vina, kad sljedeći put dođe, pozivam ga da zajedno odemo u naše zaleđe pa da kušamo prava domaća crna vina.

6. To ćemo mu prvom prigodom i predložiti. Možda ga poslije odaberete kao počasnog sommeliera konobe i stavite njegov portret na “Zid slavnih”?

- Uh, trebalo bi puno boravaka u Marendi da zasluži tu čast. Na tom oslikanom zidu koji je u konobi napravio slikar i grafičar Zvonimir Vika, uz moju malenkost je i Vlađa Nalis, posljednji šibenski trubadur, a važno mjesto zauzima naš stalni gost Andrija, četvrti najbolji galeb iz Solarisa.

7. U Šibeniku se još pričaju legende o galebovima iz Solarisa. Kako je to izgledalo kad ste početkom sedamdesetih krenuli s ugostiteljskom karijerom upravo u Solarisu?

- U Solaris sam došao u vrijeme naukovanja 1970. Počeo sam kao konobar pa šef recepcije, da bi početkom devedesetih završio kao direktor hotela Andrija. Najpoznatiji galebovi bili su Šime, Todor, Branko, Nebojša i naš Andrija kojeg je nedavno jedna žena ovdje prepoznala i sjetila se njegova markantnog lika u kupaćima Speedo dok je još kao mala ljetovala. On će se uvijek pohvaliti kako mu je rekord 34 galebarska ulova u jednoj sezoni od svibnja do listopada.

8. Kako su tada turistički radnici gledali na galebarenje kao dio ponude?

- A, slušajte, nismo ni mi mogli zažmiriti na te pojave. Kad vam na neki kongres u hotel dođe 500 gostiju, a od toga su 350 žene, teško je znati što se događa u njihovim sobama. Jedno vrijeme imali smo problema s galebovima jer su gosti iz tadašnjeg istočnog bloka dolazili ovdje švercati raznu robu, a kad su je na izlasku iz zemlje morali prijaviti, pravdali su se da im je netko u hotelu ukrao tu robu. Neposredno su optužili galebove pa smo ih morali strože nadzirati.

9. Svi plaču da je ova turistička sezona podbacila, da smo preskupi i nekonkurentni. Kako je bilo kod vas u Šibeniku?

- Mi smo lokal koji radi cijelu godinu i nama sezona dođe kao osvježenje zbog povećanja broja gostiju. Evo i danas su nam peti dan za redom bili ovdje na ručku Talijani koji su u obližnjem apartmanu. No, mi koji radimo cijelu godinu nemamo benefite, za razliku od sezonskih restorana kakvih je gotovo 80 posto u Šibeniku. Prije deset godina, kad smo otvorili Marendu, tu su u krugu 200 metara bila dva-tri lokala, a sad ih je dvadeset. Osim malog podbačaja početkom srpnja, može se reći da je sezona bila vrlo dobra. Kao u svemu, navikli smo malo kukati, a kad se kuka, to znači da nije loše.

10. Kao umirovljeni brigadir i ratni zapovjednik u 113. brigadi, kako gledate na ovoljetne prosvjede braniteljskih udruga zbog nastupa, po njima, nepoželjnih pjevača i “ojkača”?

- Nerado govorim o braniteljskim temama jer smatram da bi njihovo miješanje u to što će tko gdje raditi i na koji način trebala regulirati država. Imaju branitelji dovoljno svojih problema, njih 80 posto nije imalo niti će ikada imati bilo kakve povlastice. Mislim da bi se 28 godina nakon rata trebalo okrenuti životnim pitanjima, kako je rekao general Gotovina, okrenuti se budućnosti. I sad ovo oko ojkavice koja se i ovdje pjeva... Nitko meni ne brani da izrazim mišljenje o festivalu šansone u Šibeniku, sviđa li mi se šansona ili ne. Ali ako mi se ne sviđa, na nju ne idem i ne smeta mi ako ide onaj tko je voli.