ISPOVIJEST ŽENE KOJA JE USPJELA POBJEĆI IZ KRVOLOČNOG KULTA 'Moj tata je imao 13 supruga i više od 50 djece. Ali, to nije bio njegov najveći grijeh'

Anna LeBaron gotovo je u zadnji čas pobjegla iz poligamnog kulta u kojem je rođena. Osnovao ga je njezin otac, a kult se pod njegovim vodstvom smatra odgovornim za više od 20 ubojstava. LeBaron u razgovoru za BBC prvi puta otkriva kako je bilo odrastati u takvom okružju i kako se uspjela otrgnuti manipulaciji i pobjeći.

Ervil LeBaron bio je vođa poligamnog kulta koji se smatra odgovornim za više od 20 ubojstava. Ubojstva su se nastavila čak i nakon njegove smrti jer je iza sebe ostavio popis ljudi koje treba likvidirati.

‘Učili su nas živjeti u strahopoštovanju prema njemu kao Božjem proroku, jedinom pravom na Zemlji. Učili su nas da smo nebeska djeca te da nam je otac prorok Ervil LeBaron. I vjerovali smo u to. Premda su se prema nama ponašali grozno, i dalje smo vjerovali da smo Božja djeca’, priča Anna i sama kao da još uvijek ne vjeruje što je proživjela.

'Božja djeca' u bijegu od zakona

Kaže da na prste jedne ruke može nabrojati koliko je puta bila u istoj prostoriji s ocem, no to ne umanjuje moć koju je Ervil LeBaron imao nad svojih 13 supruga i više od 50 djece. ‘Koristio je strah da bi manipulirao ljudima. Bili smo previše prestravljeni od straha da ne bismo napravili ono što nam je rekao. A nas nitko ništa nije pitao’, dodaje.

Anna je danas 48-godišnjakinja koja je pronašla način kako kanalizirati traume koje je proživjela, tako što je svoje iskustvo pretočila u knjigu ‘The Polygamist's Daughter’ (‘Kćer poligamista’).

Rodila se u Meksiku gdje je bilo skrovište kulta. Još kao bebu su je odvojili od mame, Ervilove četvrte žene Anne-Mae Marston, a većinu djetinjstva provela je u bijegu od zakona. Selili su iz jedne sigurne kuće u drugu, spavala je na prljavim madracima koje bi pronašli i kopala po smeću u potrazi za hranom, zajedno s drugom djecom i Ervilovim ženama.

‘Govorili su nam da nas policija goni jer smo odabrana Božja djeca i da nas vanjski svijet ne razumije. Tako su nam objašnjavali selidbe usred noći i bježanje od zakona’, kaže Anna i priča da su djecu iskorištavali kao radnu snagu u kućnim, improviziranim radionicama koje su bile glavni izvor financija kulta. Tjerali su ih da ribaju masnoću i prljavštinu iz hrđavih pećnica i frižidera po 12 sati dnevno za vrijeme školskih praznika.

‘Gledala sam braću i sestre kako dobivaju grozne batine jer su pokazali bilo kakav stav, a to su bila samo djeca. Mala djeca. Koliko zapravo mogu fizički raditi 10-godišnjaci? Mogu ako ih pritom mlatite’, prisjeća se.

Djeca, doduše, nisu u potpunosti bila odijeljena od vanjskog svijeta - smjeli su ići u školu, ali ondje nisu smjeli nikome pričati što se događa kod kuće niti kako žive. ‘Učili su nas lagati’, kaže Anna.

Djevojčice su imale najniži položaj u kultu: ‘Vladao je patrijarhat, a male curice se pripremalo da postanu žene poligamistima koji su već imali žene. Učili su nas da to prihvatimo kao normalno, kao svoju sudbinu, kao blisku budućnost, čim zađemo u dob kad se smijemo udati, a to je bilo nakon napunjene 15. godine. Zato, kad sam pobjegla sa 13 godina, to je bio zadnji čas.’

'Lista za odstrel'

Anna to u to vrijeme nije znala, no njezinog je oca, moćnog, karizmatičnog vođu, tražio FBI i meksička policija zbog niza ubojstava s obje strane granice. Premda je rijetko sam okrvavio ruke, naređivao je svojim sljedbenicima da ubiju svakoga (uključujući jednu suprugu i dvoje vlastite djece) tko bi doveo u pitanje njegov položaj Božjeg poslanika na Zemlji, ili bi prijetio odlaskom iz kulta, ili bi se žalio vlastima. Njegovi su sljedbenici vjerovali da on dobija poruke direktno od Boga te su mu stoga vjerovali.

No, nije on uvijek bio glavni. Ervil je prvo bio sljedbenik svog starijeg brata Joela, no sukobili su se oko financija jer je Ervil njihovo meksičko utočište htio pretvoriti u resort. Joel ga je izbacio iz crkve 1970. pa je Ervil osnovao vlastitu sektu, Crkvu Jaganjca Božjeg, i počeo se rješavati suparnika, počevši s Joelom 1972. Koristeći mormonsku doktrinu ‘krvnog iskupljenja’ kao izgovor, prema kojoj se grešnici čiste od grijeha, Ervil je tvrdio da sve dužoj listi žrtava zapravo radi uslugu i omogućuje im ulazak u Raj. Bog bi Ervilu prišapnuo ime nove žrtve, a on bi odredio koji će sljedbenici ispuniti taj zadatak. Odbijanje nije bila opcija.

‘Mnogi su mu se suprotstavili i mnogi su zbog toga izgubili živote. Moć je počeo gubiti tek nakon smrti. No, čak i iz groba je kontrolirao ljude i njihove postupke’, kaže Anna.

Ervil je uspješno izbjegao suđenje za ubojstvo Joela u Meksiku, a u ruke FBI-ja pao je 1979. pod okolnostima koje nikad nisu do kraja razjašnjene. Osuđen je na doživotni zatvor zbog ubojstva Rulona Allreda, vođe poligamnog kulta iz Utah koji je odbio priznati Ervila. Umro je u zatvoru u državi Utah 1981., no ni tu nije bio kraj njegovom teroru.

Anna je tad živjela u Houstonu s majkom, polusestrom Lillian i njenim mužem Markom Chynowethom. Bili su među gorljivijim sljedbenicima, no nakon što je Ervil završio u zatvoru, počeli su se odvajati od kulta i pridružili se kršćanskoj crkvi koja nije podržavala poligamiju. Ervilov nasljednik Dan Jordan doputovao je u Houston samo da bi naredio Anni i njezinoj majci da se vrate u Denver, no 13-godišnja Anna se pobunila.

‘Nisam mogla vjerovati da je uspio nagovoriti moju majku na povratak nakon što je iskusila život u Houstonu, najnormalniji koji smo do tad doživjele. Živjele smo u istoj kući godinu dana, najduže što sam ikad na jednom mjestu bila, i jeli smo hranu koju smo kupili u dućanu. I plaćali su nam za posao pa smo mogle i uštedjeti. Bilo je sad ili nikad. Znala sam da se ne želim vratiti’, priča Anna i kaže da ne bi uspjela da nije bilo Lillian koja ju je skrivala u motelskoj sobi dok se majka i Jordan nisu vratili u Denver. O Lillian i Marku priča kao o herojima koji su joj pomogli da promijeni život.

Međutim, Mark je ubrzo shvatio da se nalazi na Ervilovoj ‘listi za odstrel’ s još otprilike 50 ljudi koji su smatrani izdajicama. 38-godišnji muškarac nije se htio skrivati, a ubijen je oko četiri sata poslijepodne 27. lipnja 1988. iz vatrenog oružja. Gotovo istovremeno ubijen je i Markov brat Duane s osmogodišnjom kćerkom Jennifer, te Annin polubrat Eddie u Teksasu. Sva ubojstva počinjena su gotovo istovremeno, u razmaku od otprilike pet minuta, te su postala poznata pod nazivom ‘četiri ubojstva u četiri sata’.

Nitko nije siguran

Ubojstva su šokirala Ameriku i postalo je jasno da netko ubija u Ervilovo ime, najvjerojatnije jedan od njegovih sinova. Anna priča kako je to bio strašan period jer su se svi bojali za vlastiti život. Nitko nije bio siguran pa ni ona.

1997. Annin polubrat Aaron LeBaron osuđen je na 45 godina zatvora za organiziranje ‘četiri ubojstva u četiri sata’, a zatvorena su još četiri člana kulta za sudjelovanje.

Anna je kasnije izgradila svoj život, udala se za simpatiju iz djetinjstva u Houstonu, Davida, koji se u međuvremenu pridružio marincima i s kojim je osnovala obitelj. Žestoko se cijeli život bori protiv poligamije jer smatra da dovodi do toga da žene zatomljuju svoje osjećaje i da nitko ne želi dijeliti partnera jer to ne smatra prirodnim. U tome se ne slaže s majkom koja je do kraja ostala vjerna Ervilovom nauku: ‘Moja mama još uvijek vjeruje u poligamiju kako je učio osnivač mormonske crkve Joseph Smith. Ne razumijem kako je to moguće s obzirom na svu tugu i tragediju koja je zadesila njezinu djecu.’

Lillian Chynoweth počinila je samoubojstvo 1998. nakon ubojstva muža zbog čega se Anna borila s depresijom. Danas smatra da je njezin otac bolovao od mentalne bolesti većinu života. Posljednja osuđena za ubojstva je Jacqueline Tarsa LeBaron, koja je u zatvoru završila 2011. nakon 20 godina bijega.

Anna smatra da je ovo sve prošlost i da njezina knjiga neće nikoga dovesti u opasnost: ‘Imam petero odrasle djece i kad bi moja priča mogla mene ili nekog koga volim dovesti u opasnost, nikad je ne bih pisala. Sto posto vjerujem da je ovo sve prošlost i da više nismo u opasnosti.’

Knjigom, osim toga, želi popraviti obiteljske odnose među brojnim ljudima s kojima je odrastala u ovim bizarnim uvjetima. Kaže da je ponosna na svoju obitelj jer su čak i oni koji su sudjelovali u maltretiranju drugih, danas brižni i normalni članovi zajednice.