ISPOVIJEST ZLOSTAVLJANE OSJEČANKE 'Molila sam muža za hranu i izlazak iz kuće, a on je našeg sina (10) tjerao da me udara...'

Četrdesetdevetogodišnja Ivanka nalazi se sa sinom već 13 mjeseci u Skloništu za žrtve obiteljskog nasilja u Osijeku gdje je pobjegla nakon godina nasilnog odnosa kad se jedno jutro uspjela iskrasti, jer inače nije smjela izlaziti bez dopuštenja.

Za Glas Slavonije ispričala je svoju mučnu životnu priču koju je, nažalost, proživio još niz žena poput nje i koju još uvijek na stotine žena proživljava jer smatra da izlaza nema. No, Ivanka sad polako gradi novi život i jedino za čime žali je što je tolike godine ostala u braku s nasilnikom.

Nakon godina ekonomskog, psihičkog i tjelesnog zlostavljanja ostavila je zlostavljača i s desetogodišnjim sinom potražila pomoć sustava. Kako kaže, iza sebe je imala propali brak i on joj je ponudio novi život. No, taj se život promijenio nakon rođenja sina.

‘Krenulo je polako, gotovo neprimjetno…’

- Krenulo je polako, gotovo neprimjetno. Malim zabranama: “Ovo ne bi trebalo stajati ovdje”, “Ne treba ovako čistiti, nego onako”... Onda su zabrane počele biti sve strože. Ni žlica, a kamoli komad namještaja, nisu se smjeli više pomicati bez njegova odobrenja. Počeo me učiti kuhati kako je kuhala njegova majka, govoreći da ja ništa ne znam. Onda mi je počeo braniti druženje s prijateljicama. Prvo izvan kuće, a onda i njihove dolaske k meni. Da bi mi na kraju uskratio viđanja i s dvjema punoljetnim kćerima iz prvog braka, a svaki mi je socijalni kontakt ukinuo zabranom pozdravljanja susjeda. Nije mi dao da radim, govorio je da on zarađuje dovoljno, ali novac mi nikada nije davao, čak ni za potrebe kućanstva, iako sam se ja brinula baš o svemu. Kupnju je obavljao sam, a kupovao je isključivo ono što njemu treba i ono što on voli. Kako nije držao do povrća i voća, gotovo nam se svaki obrok svodio na meso. Nekoliko sam se puta ohrabrila i predložila da kupi koju papriku ili rajčicu, i to u sezoni, kada je kilogram i jednog i drugog bio samo tri kune, da mali pojede nešto zdravo, ali se samo izderao kako on nema novca za moje prohtjeve - kaže Ivanka (pseudonim zbog zaštite anonimnosti).

Trpjela je zbog sina

Kad je postala svjesna da živi s nasilnikom, pomislila je na odlazak, no odlučila je ostati kako bi joj sin odrastao u obitelji s majkom i ocem, piše Glas Slavonije.

Jednu od težih faza proživjela je nakon operacije kralježnice. Prvo je 11 dana provela na strogom mirovanju u bolnici, a potom je puštena na kućnu njegu gdje je trebala mirovati. No, to je bilo nemoguće jer je muž od nje i dalje zahtjevao da obavlja sve poslove premda se sama nije mogla ni obući.

- Nisam mogla niti sjesti, a da se ne onesvijestim, ali već sam prvi dan morala biti na nogama s ortozom. Sve se od mene očekivalo, a ja se nisam mogla pomaknuti, otići sama na toalet, oprati se, ili bilo što drugo. Što da vam kažem, dijete mi je pomagalo odjenuti se. Pokrila bih se ručnikom ili plahtom, a on bi mi takav mali navukao donje rublje do koljena - priča Ivanka suznih očiju.

Odluka o odlasku

Međutim, najteže je Ivanki bilo gledati kako muž maltretira njihovo dijete. Tjerao ga je iz kuće bez razloga, tukao, a najgore bi bilo kad bi ga natjerao da sjedne ‘po turski’, uspravi leđa i nepomično gleda u zid dok on ne kaže da je dosta.

- Nije smio ni na WC. Često bi kazna završila već kasno u noć pa kada bi mu rekao da je gotovo, on bi se, siroče, samo okrenuo na stranu i zaspao. Bilo je tu još svega. Sin ima osjetljiv želudac, i ne sjeda mu dobro šećer, posebice ujutro. No unatoč tomu stalno mu je donosio za doručak slatka peciva i tjerao ga da to nosi u školu za užinu. Ništa drugo nije mogao dobiti za jesti, pa bi na kraju bio gladan, jer nije htio dobiti proljev u školi. Zabranjivao mu je i da me grli i ljubi, umjesto toga tjerao ga je da me udara, a sin ga je u strahu ponekad i poslušao. Onda bi nakon što muž ode iz kuće plakao, tješio me i nije htio da se odvajamo - priča Ivanka.

Kaže, usudila se otići tek kada je shvatila da je to želja njenoga sina. Dugo je razmišljala što i kako dok joj kćer iz prvog braka nije preporučila da se obrati Centru za socijalnu skrb.

Pobjegli su jedno jutro. Sin je bio u školi, a Ivanka je dobila dopuštenje otići po lijekove. Umjesto po tablete otišla je po sina u školu i završili su u skloništu gdje se nalazi već više od godinu dana i gdje sad čeka da se finalizira razvod braka i da počne novi život.

Premda se još uvijek teško nosi s traumama, završila je tečaj medicinske masaže koju planira prakticirati kako bi se osamostalila, otkrila je ljubav prema lončarstvu. Žao joj je još samo što nije ranije “progledala”. I što u ovom trenutku postoji na stotine žena koje žive život sličan njezinom dok je bila s mužem, šute, trpe i misle kako alternativa za njih ne postoji.

Priču u cijelosti pročitajte na ovom linku.