Nacionalna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović, jedna je od rijetkih opernih pjevačica koja želi istraživati glazbeno 20. i 21. stoljeće, kroz Richarda Straussa, Arnolda Schönberga, Doru Pejačević, Franu Paraća, Ivu Josipovića, da spomenemo neke od kompozitora koje je do sada pjevala. Dok su neki od skladatelja po ukusu primadone bili, u svojem vremenu, i autentični pankeri klasične glazbe, pankeri prije punka, svoj hod po ponegdje i atonalno oslikanim glazbenim predjelima mezzosopranistica nastavlja 1. prosinca u foyeru zagrebačkog HNK, na koncertu posvećenom jednom od najvažnijih skladatelja hrvatske suvremene glazbe - Milku Kelemenu, kada će izvesti njegovu kompoziciju "Sedam pošasti". Rođena Dubrovčanka, koja je diplomirala i na Muzičkoj akademiji i na Arhitekturi, te je dvadeset i pet godina u profesionalnoj glazbi, ima svoje razloge za senzibilitet prema kasnoromantičkoj, modernoj i suvremenoj klasičnoj glazbi...
- Pjevajući suvremenu glazbu, naučila sam da se za razumijevanje teksta, sadržaja, treba porinuti tamo kamo nerado odlazimo. Na mjesta zapečaćenih trauma ranih dana. Predjele blokada i gadnih razočaranja. Glazbeno 20. stoljeće je po tome specifično, ono uglavnom ne razglaba o emociji koja je ugodna, o ljubavi ili nježnosti, već o onoj koja je razarajuća. Morala sam, dakle, otvoriti osobnu Pandorinu kutiju, pustiti da iz nje sve izađe i na osnovi toga graditi interpretaciju moderne i suvremene muzike - tumači na početku razgovora mezzosopranistica koja ima i državne nagrade.
U dosadašnjem radu, prije nego što se počela baviti Kelemenom, izdvojit će, glazbeno djelo koje ju je, zapravo, najviše natjeralo na "kopanje" i po notama i po samoj sebi.
- To bi bio Schönbergov ‘Erwartung‘. S njime sam izgradila disciplinu i strpljenje za komplicirane intervale i ritmove. Godinu dana trebalo mi je da savladam Schönbergovu glazbu, a onda je došao na red tekst koji mi je ispočetka bio totalno nejasan. Od pomoći mi je bilo iskustvo muziciranja Richarda Straussa, pa da shvatim da Schönberg u biti govori o sferi nesvjesnoga. Naime, u cijeloj kompoziciji spominje se Mjesec koji polako prodire kroz šumske krošnje. Kompozicija je bila upozorenje, meni osobno, barem sam je ja tako doživjela, da svi mi imamo ograničenja koja su definirana mjestom rođenja, činjenicom tko su nam bili roditelji, koja smo, potom, transgeneracijska ponašanja, a pritom i traume, preuzeli. Jednako tako, naša ograničenja formirali su i naši vlastiti izbori, naše obrazovanje, izbor ljudi koji nas okružuju, osobni ukusi...- tumači sugovornica.
Prema njezinim riječima, od skladatelja koji je rušio glazbene dogme, bio pionirom atonalije, može se mnogo naučiti baš o samim limitima i blokadama.
-Schönbergova bi poruka bila da ograničenja nisu neka dubiozna sila, razlog za bojazan, nego ih se, dapače, mora prihvatiti. Pjevajući Schönberga, shvatila sam da sam točno tamo gdje trebam biti i da je bespredmetna djetinja maštarija o tome gdje sam mogla biti. Koncentracija svakog čovjeka mora biti na ono što mu je realno preostalo od života - vjeruje Dubravka Šeparović, otvarajući ovaj razgovor izvan konvencionalnijih granica glazbenih tema ili anegdota iz pjevačkog i osobnog životopisa.
Razlog je, naime, sama tema Kelemenova djela, koji je napisao djelo nazvano "Sedam počasti". Kako u predgovoru za koncert ističe i prof. dr. Tonči Matulić, "u novozavjetnom se Otkrivenju broj sedam pojavljuje čak pedeset i četiri puta, a spominju se sedam anđela, sedam truba, sedam pečata, sedam zvijezda, sedam crkava i dr.". Zatim, kako nastavlja teolog, sama riječ pošast uvodi nas i u starozavjetnu Knjigu Izlaska (lat. Exodus), u kojoj nalazimo opis, ovaj put ne sedam, nego deset zala ili pošasti koje je Jahve poslao protiv tvrdokornog faraona koji je odbijao Mojsijeve molbe da pusti Izraelce na slobodu iz egipatskoga ropstva. Uz spomenute dijelove Starog i Novog zavjeta, imamo, konačno i 7 smrtnih grijeha, kao i 10 Božjih zapovijedi.
Kako ste se "organizirali" s više biblijskih tema u pripremi izvođenja kompozicije?
- Kelemen je svoje djelo bazirao na operi ‘Apokaliptika‘, da bi 1974. rad na ‘Apokaliptici‘ preobrazio i u djelo ‘Sedam pošasti‘. Meni je bilo zbunjujuće zašto je Kelemen 10 egipatskih pošasti preobratio u sedam. Tražila sam pomoć kod prof. dr. Matulića, koji je napisao predivan teološki tekst uz program koncerta, u kojem tumači simboliku broja sedam kao savršenstvo, puninu, cjelovitost, idealnost, poslušnost i počinak, odnosno kad sedam razlomimo na tri i četiri, nude nam se simbolika Trojstva i simbolika totaliteta, da citiram profesora.
Iz perspektive običnog čovjeka, ja ću reći da je broj sedam neparan i neobičan. Kaže se da su ljudi koji imaju broj sedam u rođenju posebni, a sedam je, također, simbol ljubavi; Bog je zemlju stvarao u sedam dan. Kelemenovo je djelo, međutim, pored ove njegove teološke dimenzije, i prilično mučno. On je u kompoziciju ugradio podrigivanje, štucanje i povraćanje koje, nažalost, ne mogu izvesti jer ne nastupam u Močvari ili nekom drugom zanimljivom prostoru nezavisne scene, nego u foyeru HNK, pa ne bi bilo zgodno da povratim po gospođama i gospodi u lakiranim cipelama. Kroz pridodane zvukove Kelemen je, da zaključim, htio prizvati apokaliptički trenutak, ali odabirom broja sedam mislim da je odlučio reći ‘ma sve će biti dobro‘.
. Kad je riječ o 10 egipatskih zala koje je Jahve usmjerio protiv zlog faraona, dakle, to su pretvaranje vode iz Nila u krv, najezda žaba, najezda komaraca, najezda muha, pošast kuge među stokom, kožne bolesti, tuča i oluja, najezda skakavaca, tama nad zemljom egipatskom i smrt muške prvorođenčadi. Eto, neke od njih i suvremeno poznajemo toliko da je jedan ugledni mađarski pisac nedavno prognozirao da ćemo uskoro doživjeti migracije zbog klimatskih promjena. No ljudi svejedno nastavljaju ratove. A 21. stoljeće je, navodno...
- Svi smo mi sudionici prirode, koja je nemilosrdna, i ratova, koje izaziva čovjek i koji su okrutni. I jedno i drugo rezultat je lošeg vladanja čovjeka u prošlosti. Razlika današnjih i prošlih ratova jest u tome što se današnji vode u umreženom, globaliziranom svijetu, pa je savjest čovjek probuđena, jer je sam direktno pogođen. Čovjek je pogođen inflacijom monetarnog sustava i erozijom skoro pa svega drugog. I sad kao osobno pogođen, čovjek vidi nezamislive okrutnosti, s jedne strane, i nadmenu, oholu, nebrigu s druge. A onda na sve to dolazi doktrina šoka, serviranje informacija koje govore da smo na kraju svijeta. Mislim da će ipak, što kaže naslov filma, ‘živjeti ovaj narod‘ i moja je poruka ljudima - ne dajte se strašiti, držite se ljubavi i nade!
* Što o tome misli Vigo?
- Osim što mi je moj pas Vigo hukanjem pomogao u pronalasku prahistorijskih zvukova za interpretaciju nekih suvremenih djela, puno mogu naučiti od njega: kad vidiš nekog, jako se razveseli i skoči mu u zagrljaj; kad je frka, pravi se da spavaš; puno šetaj i odmaraj se kad možeš.
* Stara je stvar da je ljudska vrsta, otkad je civilizacija, više saznala o svijetu oko sebe, a najmanje o sebi. Valjda više znamo o razmnožavanju mravi na Madagaskaru, jer o tome ima dokumentaraca na televiziji, nego o socijalnoj i osobnoj psihološkoj dinamici...
- Ovo je pitanje koje se, ako bismo se šalili, tiče televizije, pa kako na TV-u nekih sadržaja nedostaje, zato ih na Instagramu ima napretek, on je pun uputa kako se ponašati prema, recimo, narcisoidnim osobama.
Ozbiljno govoreći, posrijedi je pitanje obveznog obrazovanja... Sretna sam što su mi sinovi završili osnovno obrazovanje. Današnji roditelji imaju puno više zadataka i briga sa svojom djecom koji se ne tiču samo prenapregnutog gradiva, već i nastojanja da dijete učiniš empatičnim i socijalnim vještinama. Previše je među djecom usamljenika, zlostavljanih, kao i onih koji su se, što je najgore, i psihički razboljeli. Bojim se da bi, kao u prošlim vremenima, opet jedan od roditelja trebao biti doma ili na radu od doma ako želi da mu dijete postane zdrava, funkcionalna osoba. Govorim iz osobnog iskustva, prekinula sam međunarodnu opernu karijeru da moja djeca ne propadnu kao ljudi. Naime, čovjek danas ne zna razgovarati jer je primarna ćelija odavno razrušena. Ako imaš malu zajednicu, male grupe u kojima se oprašta, onda su i odnosi u širim grupama skladniji, a nisu mjesto linča, ne govorim ovdje samo o maloljetnicima.
* Izokrenuti patrijarhat, ne onaj zdravi, u kojem neki stabilan muškarac drži odgovornost, istjerao je sve veći broj žena u samostalnu poziciju i to na više životnih polja. Žene ulaze u uloge dobrog oca, vođe, uzora, autoriteta; preuzimanje uloga nema nužno veze s privatnim statusom žene. Ponekad se žene u takvim pozicijama ne snalaze, pa i same preuzimaju karakteristike izopačenog ili naglavačke okrenutog muškog vođe... Pjevajući uloge kojekakvih žena po operama, vjerojatno ste u ovu temu prodrli.
- Kao dijete odrasla sam uz majku, pripadnicu ušutkanih generacija domaćica, gdje su ponašanje i genetski kod naslijeđeni od baka, prabaka, šukunbaka. Kako sam došla iz takve sredine, trebala mi je umjetnost da shvatim da žena ima pravo na glasno mišljenje. Međutim, ako je glasnog, vehementnog mišljenja previše, ako nema nikad umjerenosti, možeš izgubiti libidni dio života, što vrijedi i za muškarce i za žene. Najveća snaga žene danas je uglavnom razorena, jer ono čime ona može i treba vladati jest blagost. Mnogo je primjera žena koje su krenule drukčije vladati i doživjele neuspjeh. Kao i sličnih im muškaraca.
* Jedan od većih prigovora današnjici je nedostatak kriterija. Salieriji su se razmahali, a Mozarti su se pomalo i umorili. Salieriji bi bili alegorija, ne za neznalice jer Salieri je bio značajan kompozitor, nego za sve one koji bolje od sebe nastoje sustići pribjegavajući svinjarijama...
- Odgovorit ću iz 4. Kelemenove pošasti. A on kaže: ‘Milijarde buha i stjenica zatamnjet će nebo. U miljećim grumenima. Prekriti nebodere, gradove i svako obitavalište čovjekovo. I narodi će doživjeti užasan kraj‘. Ljudi koji mrze, propagiraju loše stvari, oni su danas najveća pošast, a ima ih u svim djelatnostima, pa i u kulturi. I, da, ostat ću na Arsenovu stihu, složit ću se s njim, ‘bez straha sam od munje i razderanog neba, a nemoćna protiv nekih lica i ameba‘.
* Milko Kelemen bavio se iskustvima avangarde i novim artikulacijama tonaliteta. Imate li naročito razumijevanje za skladatelja?
- Do sada sam pretražila Šipuša, Paraća, Žerovnika, Bradića, ovo ljeto dolazi i Tarbuk. Na Kelemenu se ne bih zadržavala. On je kao prolaznik s kojim sam se lijepo ispričala, baš kao što čovjek ima nekad potrebu potpuno nepoznatoj osobi u vlaku, avionu ili autobusu otvoriti dušu i ispričati mu što nikom drugom ne bi, i onda se s njime lijepo rastati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....