S gradske špice i metropole na poludivlju i polupraznu Bilogoru. Iako mukotrpno rade i nemaju dana godišnjeg odmora, zadovoljni su i ispunjeni te dobro žive unatoč tome što su napustili stalne poslove. Kako to, pitate se?
Ivana Pavlović (39) i njezin partner Mladen (47) zagrebačku adresu prije gotovo dvije godine zamijenili su velikopisaničkom. Točnije, napustili su svoje stalne poslove, sav komfor gradskog života i doselili u naselje Čađavac. Zaokret u životu značio je raditi gotovo po cijele dane, bez godišnjeg odmora, modernu odjeću uredno su spremili u ormare, a ono što im najviše treba u njihovom novom životu, radno je odijelo i gumene čizme. I dok mnogi rade upravo suprotno te iz sve opuštenijih sela bježe u velike gradove, Ivana i Mladen ne mogu biti zadovoljniji no što jesu jer smatraju kako je takva odluka došla baš na vrijeme, piše MojPortal.
Veliko imanje
- Mir, priroda i životinje nagnali su nas na takvu odluku. Nakon 15 godina rada u sportskoj kladionici i svakodnevnog stresa koji život u velikom gradu neminovno stvara, naša su tijela, ali i naš um tražili nešto drugačije. Srećom, to smo ovdje u Čađavcu i pronašli - iskrena je Ivana koja priča kako je njezin otac rodom iz Bjelovara, a majka iz Đurđevca, no u velikopisaničkom kraju nisu imali nikoga.
Putem oglasa su pronašli kuću s imanjem i 3,5 hektara zemlje koja im se svidjela, a budući da je duboko u Bilogori, cijena je bila i više nego povoljna. Bjelovar im je nadohvat ruke, Zagreb nije daleko, a i brza cesta Zagreb-Virovitica bi trebala proći niže od imanja pa bi se i dodatno trebali prometno povezati.
Uz to, od Općine Velika Pisanica dobili su dodatni financijski stimulans jer ta lokalna samouprava pomaže svim mladim obiteljima koje svoje gnijezdo odluče saviti u nekom od brojnih naselja koji pripadaju Velikoj Pisanici. Među prvim su potpisnicima koji su ostvarili takav vid pomoći.
Osigurano tržište
- Odlučili smo se početi baviti poljoprivredom, iako dosad nismo imali iskustva. U razmišljanju što bi i kako, odluka je pala da to bude uzgoj autohtone vrste kokoši, koke hrvatice. Početak nije bio jednostavan, nabavili smo jaja, inkubatore i sami pokrenuli posao, a danas imamo oko 200 kokoši - koka hrvatica i nesilica. Jaja prodajemo na kućnom pragu i tržište nam je Zagreb. Znači, svakog tjedna razvozimo svježa jaja i na taj način zasad uspijevamo održati naš OPG - pojašnjava nam Mladen i dodaje kako im je plan širiti poslovanje i povećati broj kokoši, a posljedično i zemlje koje srećom, u okolici ima dovoljno i veoma je povoljna.
Inače, ovaj mladi par veoma je zadovoljan svojom odlukom i ni na trenutak nisu požalili što su tako drastično odlučili zaokrenuti svoj životni put.
- Kada dođemo sada u Zagreb, osjetimo neku negativnu energiju i zapravo se jedva čekamo vratiti kući, u mir i prirodu koja je posvuda oko nas - kazala nam je Ivana, a Mladen je dodao kako sve na prvu izgleda lijepo, no život i rad na selu ima i svojih veoma teških trenutaka.
Zdravstveno stanje
- Ja sam došao ovdje s gotovo 140 kilograma. Vjerujem da sada, nakon dvije godine, nemam niti stotinjak kilograma. Bojim se da sam ostao tamo u Zagrebu još 5, 6 ili 10 mjeseci, da bi mi se zdravstveno stanje pogoršalo. Ili bih dobio srčani ili moždani udar. Tamo se čovjek ne kreće, nema fizičkog napora, a ovdje na selu meni nove tenisice traju mjesec i pol dana - iskren je Mladen koji je izuzetno zadovoljan. Ako ne brine o kokicama, onda presađuje voćke, odlazi u vrt ili u šumu izraditi drva. U svakom slučaju, posla nikada ne manjka.
Valja spomenuti kako u Čađavcu mladih ljudi i djece gotovo uopće nema, no ono malo starijih susjeda što ih okružuje, izuzetno ih je ugodno dočekalo, što je dokaz gostoljubivih Bilogoraca. A vole kod Ivane i Mladena doći i njihovi brojni prijatelji iz Zagreba i to kako bi se odmorili od gradske vreve, ali i pomogli ovim mladim poljoprivrednicima u nekim lakšim poslovima.
Seoska avantura
- Kada vide nas kako smo zadovoljni ovdje, ima i onih koji se raspituju da bi nešto i sami kupili. Svima kažemo da je prelijepo, da je poput sna čist zrak i netaknuta priroda, no isto tako upozoravamo da je život na selu težak jer ako se želi preživjeti, mora se uistinu fizički raditi - priznaje Mladen koji je i više nego svjesno krenuo u seosku avanturu života. Budući da treba vremena da imanje postave na noge, zadovoljan je prvom godinom života u Čađavcu i onime što su postigli.
A ako se uzme u obzir da su sada znatno zdraviji, da su postigli zavidnu kondiciju i da ne skidaju osmijeh s lica, čovjek im uistinu može pozavidjeti.
Netipični poljoprivrednici
No, ima još nešto po čemu su Ivana i Mladen posebni i netipični poljoprivrednici. Naime, nije im opcija svoje kokice i pijetlove koristiti za meso. Kažu, to nikada i nipošto! Njihove su životinje, kaže Mladen, najsretnije na Bilogori i pokazuje nam nesilice koje su spasili iz kaveza. Na desetke pijetlova su podijelili, a inkubatore su prodali jer ne mogu kontrolirati koliko će imati pijetlova, a koliko kokica.
Ne bi čovjek vjerovao, no njihove su kokice poput pitomih kućnih ljubimaca. Penju im se na ruke i leđa i doslovno se maze, pa im je nezamislivo - pojesti ih! Ako netko dođe kupiti njihove pijetlove, kažu nam Ivana i Mladen, moraju ih dobro „prevariti“ da će s njima lijepo postupati i da neće završiti u loncu, piše MojPortal.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....