JEDAN OD NAŠIH NAJDUGOVJEČNIJIH POLITIČARA Duško Ljuština se prisjeća epizoda s Tuđmanom i Račanom, otkriva kako se zbližio s Bandićem i Šerbedžijom

Duško Ljuština, nekadašnji direktor Kerempuha, vjerojatno je jedan od najdugovječnijih hrvatskih političara. Bio je moćan i važan još u prošlom sustavu, politički je preživio promjenu sustava, bio je zagrebački "ministar kulture", a i nakon tog mandata ostao je čovjek koji može mijenjati stvari na zagrebačkoj kulturnoj sceni. Nije umjetnik, menadžer je koji se cijeli život bavio kulturom kao biznisom uspostavljajući veze sa svima koji su mu politički pripadali i koji su mu bili oponenti. On uistinu može pregovarati s crnim vragom i ostati svoj, ljevičar je koji brani antifašizam, a razumije politiku i život kapitala. Za NDH će uvijek reći da je zlo i o tome ne pregovara. Bandić će mu uvijek ostati prijatelj, a Lika onaj korijen koji vjerno njeguje. S Radom Šerbedžijom, Sinišom Kukićem i Milanom Bandićem obnovio je grob Teslinih roditelja. Iz osobnog poštovanja.

Formalno ste u mirovini, ali zapravo niste. Neki dan smo vas vidjeli na televiziji u društvu Milana Bandića, a još uvijek imate ured u Kerempuhu. Što radite?

- Danas sam u mirovini. Ne mislim se baviti politikom, neću se natjecati za nikakvog direktora, radit ću 'Ulysses' dok budem mogao i ostat ću u kulturi pomagati i raditi cijeli svoj život. Moglo bi biti sve dobro da nije toliko očito i naporno gledati kako smo cijeli moralni kostur društva potpuno polomili. Sve dobre stvari smo 90-te godine bacili kroz prozor, a loše smo si zadržali. Sve radimo preko koljena. Mi se kao društvo o nekim stvarima moramo dogovoriti. Ni o čemu nemamo stav. Mi još nismo riješili Drugi svjetski rat. Cijelom svijetu je to jasno osim nama.

Što je razlog zbog kojeg to ne uspijevamo riješiti?

- Ne želimo jer se dodvoravamo i onima kojima to zlo paše. A zlu se ne može dodvoravati i ići na izbore. Kako je Merkelica mogla otići u Moskvu i zahvaliti Rusima što su zaustavili to zlo?

Zašto to uočavate?

- Zato što je to bitno. Što su radili Plenkoviću zbog vijenca na Tjentištu, pa tamo su skoro svi Hrvati izginuli boreći se protiv fašizma. Sramota! Cijeli sam život potrošio da bi društvo bilo bolje i da bi išlo u pravom smjeru. I nešto sam u tom pravom smjeru iza sebe u životu i ostavio. Govorim napamet, ako nisam napravio ništa, ako nisam postavio nijednu dobru predstavu u Kerempuhu, ako nisam obnovio zgradu, jedno sam učinio. Za vrijeme Univerzijade u jednoj je noći u Zagreb ušlo osam Steinwayovih klavira. Više nikada u povijesti neće u jednoj noći ući osam Steinwayovih klavira u ovaj grad. Nikada!

Da ste Plenkovićev savjetnik, što biste mu rekli?

- Svašta bih mu rekao. Ali, gledajte, opet smo na općem mjestu. Ako hvalim Plenkovića, samo mu nanosim štetu. Rekao bih mu da je ljevičar, to mu ionako svaki dan govore.

Zašto ste vi ljevičar?

- Nisam ljevičar u bilo kakvom pogrdnom smislu. Smatram se najnormalnijim čovjekom na svijetu. Nemam nikakve dileme o Drugom svjetskom ratu, što je bilo zlo, a što nije bilo zlo. A kada definirate što je bilo zlo u Drugom svjetskom ratu, sve će ići jednostavnije i brže. Ponavljam, o tome se odredio cijeli svijet.

Što je vas odredilo, dom?

- Mislim, zdrav razum. Ništa drugo. I obrazovanje. Ja nisam odgajan kod kuće, otišao sam od doma kad sam imao sedam godina, ali sam, kad se govori o domu, imao vrlo specifičan odgoj koji može biti mjera mnogima. Moj otac i ja smo se u svemu razlikovali. On je bio duboki vjernik, ja to nisam. On nikako nije volio članove Partije i, nazovimo ih tako, komuniste, ja sam bio taj član. Ali, ni jedna ni druga ta stvar nije poremetila izvanredne odnose između mog oca i mene. Ni jedna, ni druga. Danas, kad se ljudi tako razlikuju, oni su na puškomet u našem društvu.

Koliki vam je Šerbedžija prijatelj?

- Ah, mi smo sto godina prijatelji, nemam pojma otkada, oduvijek. No, nije uopće važno je li mi on prijatelj ili ne. Važno je kako tretiramo ljude. Kod nas novinar pita predsjednicu Republike kako komentira dodjelu Nazorove nagrade Šerbedžiji kad je on 90-ih otišao i podržao Miloševića? Šerbedžija nije ni otišao, ni podržavao Miloševića. On je glumio u Subotici, tamo se oženio. Šerbedžija je u Suboticu otišao 1987. Tamo su pucali na njega u hotelu Jugoslavija, nakon čega se spremio i otišao u Sloveniju. Jesu li ti ljudi gledali njegove mitinge protiv rata? Predsjednica Republike u tom odgovoru novinaru Marijačiću za jednog člana američke filmske akademije kaže da mu ona nije dala nagradu Vladimir Nazor. Dakle, ona mu je ne bi dala i distancira se od toga. Umjesto da mu kaže da se informirala, da kaže da Šerbedžija nije podržavao Miloševića. Jer, onaj tko je podržavao Miloševića podržavao je agresiju na Hrvatsku, a Šerbedžija to nije radio. To nije mala optužba. Znate, Šerbedžija je dobio toliko batina u ovoj zemlji, preneseno, a gotovo i doslovno, i danas ih podnosi zbog raznih laži o njemu. On i ja smo istinski prijatelji i to nam nikada nitko neće pokvariti.

Kako ste se vi nosili s manipulacijama, a ipak ste uspjeli postati Ljuština?

- U osnovi svega je rad. Ja sam cijeli život radio enormno puno. Budući da sam kao klinac bio privatni menadžer i zarađivao ogromne pare, a kasnije sam radio u državnim službama, o tim institucijama sam vodio računa kao da su moje. Bio sam puno štedljiviji s novcima Kerempuha nego sa svojim vlastitim novcima. I imao sam neke rezultate. To je bila polazna osnova moje obrane, u svim režimima. Posjedovao sam neki minimum socijalne inteligencije da mogu komunicirati s okolinom, a u kazalištu je to vrlo teško.

Tko se za vas zalagao u doba Tuđmana?

- Prva linija obrane u to doba bili su moji glumci, odnosno kolektiv kazališta Kerempuh predvođen glumcima. Vanjska linija bili su neki političari i umjetnici, a kruna na cijeloj toj priči bio je Stipe Mesić, koji je tu priču presjekao i u razgovoru s Mladenom Vedrišem usuglasio da se mene ostavi na miru. Tako sam preživio do danas. Što je sve bilo kod mene problem nisam provjeravao, niti se specijalno time zamarao, a očito je bilo svašta.

Što je moglo biti, porijeklo?

- Ha, moglo je biti porijeklo, moglo je biti ono: ti si iz bivšeg sustava. U HDZ-u je 90-te bilo više članova Partije nego u SDP-u, ali to za njih tada nije važilo, a za nas jest. Ja se nisam rodio i u bolnici vikao tko sam. Uostalom, nisam se ni rodio u bolnici, nego u svom Glibodolu, ali kad sam se rodio nisam vikao što sam niti sam si dao ime. Sve su to neki drugi ljudi odredili. I to bi trebalo biti nevažno, jedino važno trebalo bi biti znamo li nešto raditi ili ne znamo. Nažalost, na ovim prostorima će proći još puno vremena prije nego što do toga, kao općeg mjesta, dođemo. Bez obzira na sve, nikada nikome nisam dozvolio da Hrvatska bude više njegova nego moja. I to će tako biti zauvijek.

Kako vam je Bandić postao frend?

- Bandića poznajem još iz bivšeg sustava. Bandić i ja smo se nalazili na nekim piknicima 95. i 96. godine. Bandić je slikajući se sa mnom na Jarunu rekao: 'Ako se Ljuština sa mnom slika, ja sigurno dobivam sljedeće izbore, onda sam ja vlast jer on to zna precizno procijeniti. A te 95. ni babe vračare nisu mogle pogoditi da će Bandić pobijediti, tako da ni ta njegova primjedba u odnosu na mene nije baš utemeljena, nasreću je bila istinita. E sad, ako si živio u jednom teškom trenutku i svašta ti se motalo po glavi i odjednom si postao zamjenik pročelnika Gradskog ureda za kulturu ili si pet godina kasnije postao član Poglavarstva za obrazovanje i sport, onda to nešto znači. To je politika i Bandić je mogao predložiti nekoga drugoga, iako sam ja duboko pripadao toj politici. To na neki način ponovno predstavlja neko opće mjesto. Kad iz raznih razloga prolaziš teške trenutke i u ratu, i na početku promjene vlasti, a netko nakon samo deset godina kaže: 'Evo, Duško Ljuština je član Poglavarstva za obrazovanje, kulturu i sport', onda to nešto znači. Ja pripadam onoj grupi ljudi koja to nikada neće zaboraviti. Prema tome, Bandić mene može prekrižiti, Bandić me može napasti, Bandić mi može svašta napraviti, ali ja ga se zbog toga sigurno neću odreći, bez obzira na to što se s njim u kojem trenutku dešavalo. Tako bih se ponio i da je u pitanju netko drugi. Svjedoci smo, ljudi su ničice padali ispred Sanadera, a dan kasnije su ga se odrekli. Ja toj grupaciji ne pripadam. I znate, subjektivan sam, ali sastav Gradskog poglavarstva grada Zagreba od 2005. do 2009., kad je bilo ukinuto jer ga je zakon bio ukinuo, kadrovski je bio na razini, ili jači od mnogih naših vlada. A upravljalo je samo gradom Zagrebom s proračunom od 7,5 milijardi kuna, dok je državni bio petnaest puta veći.

Tu vjerojatno ima neke patologije, ona postoji u svakom odnosu…

- Nema tu neke patologije, ima zdravog ličkog poštenja.

Jeste li ljetovali na Savi?

- Nisam (smije se). Ali, nisam ljetovao nigdje, radio sam jedno sjajno kazalište na Brijunima.

Odakle vam brkovi, zašto ih nosite?

- Pa, brkovi su neko kompromisno rješenje odnosa s mojim tastom. Svoju suprugu, Mirjanu, upoznao sam kad je imala nepunih 17 godina. Onda je nisam vidio tri, četiri godine, ali kad smo počeli hodati i kad sam prvi put došao kod svoje djevojke kući, upoznao sam njezina oca. Moj je tast otišao u partizane sa 13 godina, nije mogao vidjeti četnike ni nacrtane, a ja sam tada nosio veliku bradu. Bio sam menadžer 'Crno-bijelih'. Kad me je vidio dobio je osip, neke crvene ospice i gotovo se rasplakao. Nije mi ništa rekao, ali budući da je vidio da hodam s njegovom kćeri, silno me molio bih li mogao obrijati tu bradu. Obrijao sam bradu, ali ostavio sam brkove koji su ostali cijeli život ovdje. Ne znam hoću li ih obrijati ili ne, ali tu su. Učinio sam tu uslugu svom tastu, brada mi nije ništa značila, a ljudi su govorili da mi dobro stoji jer sam onda bio bitno mršaviji, imao sam 75 kilograma. S tastom sam dugo godina živio u jednom stanu i bili smo jako dobri prijatelji.

Odlična je ta priča o tome da se na kraju oženili djevojkom koju ste upoznali dok je još bila gotovo djevojčica… Velika ljubav.

- To je pak posebna štorija. Ona je išla dalje u školu, ja sam je nakon nekih tri, četiri godine ponovo sreo i to se eto tako dogodilo. Oženili smo se i ostali skupa do danas. Prošlo je više od četrdeset godina.

Cijeli život ste uspijevali sačuvati obitelj od javnog interesa i pokazivanja. Što vam znači obitelji?

- Realno, obitelj je svakom normalnom čovjeku sve. Samo je pitanje kako je čovjek organizirao svoj život i koji odnos ima prema porodici. Ja sam strašno puno radio i puno vremena provodio na poslu. Možda i nisam trebao toliko, no često sam bio u situaciji da sam morao više, da bih se dokazao i na neki način opstao. Imao sam apsolutno punu podršku svoje obitelji. Ja ni danas nisam prestao izbivati iz kuće, kao i prije, iako sam u mirovini. Sin živi neki svoj život, s nama živi punica. Znate, kada sve postane upitno, čovjeku ipak ostaje porodica.

Kako ste preživjeli gubitak kćeri?

- To se preživjeti ne može. Za cijeli život ostaje ti ogromna rupa. To ne bih poželio ni svom smrtnom neprijatelju.

Kakav ste čovjek ispod te svoje tvrde, zatvorene vanjštine?

- Sve i jedan čovjek će reći za sebe da je odličan. Nema čovjeka u zatvoru koji misli da je kriv. Svi o sebi misle najdivnije. Ali, imam manu. Ta je mana da gledajući na svoj život iz jednog poštenog i časnog kuta, kako su me odgojili moji roditelji, prvenstveno otac i to čineći razne stvari, a ne razgovarajući, vidim jednu stvar koja bi trebala biti drugačija. Imao sam potrebu svima se dopasti, čak i ljudima koji su me napadali. To je mana, jer čovjek mora biti pametan i unaprijed svjestan da je nemoguće svima se dopasti.

Pa, da. Nije čovjek Nutella da bi se razmazao po kruhu.

- Na neki način, ja i dalje, iako sam svjestan da je to nemoguće, živim u uvjerenju da je moguće biti dobar prema svima.

Jeste li se dopali Tuđmanu?

- Nismo imali neke velike kontakte. Na premijeri 'Ordena' Stipe Čuića, koji su u RANS-u 'Moša Pijade' izveli Histrioni, s Tuđmanom me pobliže upoznao Zlatko Vitez. Nakon te predstave večer smo proveli u Karaki pokojnog Pave Kremenića, krasnog čovjeka iz Dubrovnika. Kad je odlazio, Tuđman mi je rekao: 'Ako vam ikada bude što trebalo, samo se javite!'. Nisam se nikada javio, trebalo mi je, ali nisam imao broj telefona (smije se). No, Tuđmana sam i prije toga sreo u životu. Bio sam u općini Centar predsjednik stambene komisije i dr. Franjo Tuđman je podnio zahtjev za spajanjem stambenih jedinica. Htio je da se utvrdi postojanje građevinske cjeline u njegovu stanu i mi smo to pozitivno riješili. Izglasali smo da ima pravo da se to proglasi stambenom cjelinom. Građani su dolazili jednom mjesečno u općinu i iznosili svoje stambene probleme. On je u dva navrata dolazio, razgovarao sam s njim. Treći susret smo imali, mislim, prije Općeg sabora HDZ-a, kad je došao pozvati Fadila Hadžića da se pridruži HDZ-u. Da je Fadil pristao, Kerempuh bi vjerojatno sasvim drugačije prošao, vjerojatno nam nitko ne bi mijenjao ime. No, Fadil nije pristao. Bili smo zajedno i nakon predstave 'Spikom na spiku' i na obilježavanju državnosti na primanjima na Pantovčaku, gdje bismo se u prolazu pozdravili. Kad je bio u Kerempuhu, vrlo mi se dopao. Bio je otvoren, imao je malu primjedbu da nije on baš takav kakvim ga se prikazuje, ali nije bilo nikakvih zlih misli.

Zašto vi niste otišli u HDZ?

- Ja nisam mogao ići u HDZ. Isto kao što nisam ni danas otišao nigdje, ostao sam vjeran svom prijatelju Bandiću. Ali, o tome postoji jedna dobra anegdota. Mladen Čutura, izvanredan momak i odličan pročelnik u doba kad je to bio, jednom je sazvao sve direktore kazališta na sastanak. Mi smo trebali krenuti na gostovanje u Poljsku ili Njemačku i molio sam da me Čutura primi ranije, da mi kaže sve što treba i da odem. Tako je i bilo i Kerempuh je otišao na gostovanje. Kad su došli svi ostali direktori, na kraju sastanka im je Čutura podijelio HDZ-ove pristupnice. Neki su se potpisali, neki su ih uzeli s opravdanjem da žele razmisliti, a Čutura im je rekao: 'Pa, što ćete razmišljati. Ljuština je potpisao'. Na to su svi rekli: 'Ako je Ljuština potpisao, onda ćemo i mi', i potpisali su. Čutura mi to nije ponudio, niti sam je potpisao. Ja sam bio član SDP-a cijeli život, od rane mladosti, kad se to zvalo Savezom komunista, pa do 2010. Tada smo se u Gradu ogriješili o 'partijsku disciplinu' i tada sam izašao iz SDP-a. Govorili su da me SDP izbacio, ali ja sam sam otišao. Od tada sam u Stranci rada i solidarnosti Milana Bandića.

Je li bilo pritisaka na kazalište zbog repertoara? Jeste li ikada morali skinuti predstavu? Kako ste radili repertoar?

- Otkako sam došao u Kerempuh to smo radili Fadil Hadžić i ja, izabirali smo pisce, autorske timove. Kad sam došao, htio sam mijenjati imidž Kerempuha u čemu sam, mislim i uspio, dovođenjem autorskih imena kao što su Kosta Spaić, Tomislav Durbešić, Ljubiša Ristić, Žorž Paro, Joško Juvančić, Boško Violić i ostala naša renomirana imena. Poslije Fadila sam to praktički radio sam i sa suradnicima. Ja nisam izvorno umjetnik, ali sam htio u procesu sudjelovati od početka. No, vrlo rijetko će vam Paolo Magelli režirati predstavu koju vi želite. Morate zajednički doći do komada koji bi on najradije radio, koji je relevantan u tom trenutku, s glumcima koje on želi. To je složen proces, ali svaki ravnatelj mora u tome sudjelovati.

Je li bilo utjecaja na repertoar?

- Ne kad sam ja došao. Možda je bilo više pritisaka u demokraciji nego prije. Ljudi su u socijalizmu, da bi opstali, imali ugrađenu autocenzuru. Sami su se cenzurirali da im to ne radi vlast. U novo vrijeme imali smo ozbiljne probleme s predstavom 'Dobro došli u Plavi pakao'. Tu je bio direktan pritisak vlasti zašto radimo tu predstavu. To se Tuđmanu nikako nije dopalo, bili smo obilježeni kao ekipa koja destabilizira Hrvatsku. To je bila jedna vrlo ružna i opasna ocjena. Izvukao sam se jer sam BBC-u dao izjavu u kojoj sam rekao da ne vjerujem da je to predsjednik izgovorio, iako sam znao da je on to rekao, ali sam kazao da on voli kazalište i što bi svijet mislio o Helmutu Kohlu da on izjavi da predstava o navijačima Eintrachta destabilizira Njemačku. Ta je predstava preživjela i odigrala se preko 80 puta. Zamrla je tek odlaskom Mile Elegović, koja je bila zaštitni znak te predstave, na školovanje u Beč. Međutim, s mojim odlaskom u penziju imali smo premijeru 'Šest lica traži autora' Olivera Frljića, koji je predstavu uredio tako da je u njoj mnogo toga što Pirandello nije stavio u predstavu. Nije bilo pritisaka iz vlasti, ali je bilo pritisaka sa strane, izvana, ružnih poruka…

Predstavi je navodno obustavljen novac iz gradskog proračuna?

- Za tu predstavu nismo dobili novac, iako sam ja neka osoba koja, kao, odlučuje o novcima. No, nisam pravio od toga nikakav problem. Mi smo specifično društvo. Zalažemo se za demokraciju, pravo na slobodu izražavanja, za to da je kazalištu svrha da propituje, a kada se to napravi, onda takvo djelo iskasapimo.

Kakvi ste bili s Račanom?

Može se reći da smo bili prijatelji, cijenili smo se. Znali smo se dobro iz onog sistema i imali smo nekoliko štorija. Jedna je bio dnevno-noćno-dnevni razgovor, kad smo skoro bez prestanka sedamnaest sati razgovarali o predstavi 'Karamazovi'. Predstava je bila zabranjena u Sarajevu, Ljubljani, Skopju, Beogradu, a u Zagrebu je premijerno izvedena u RANS-u 'Moša Pijade'. Ivica je vodio s nama razgovor sugerirajući da predstavu ne radimo. Nije nam rekao da će je zabraniti, nego nas je kao prijatelje pokušao uvjeriti. Ristić ga nije htio poslušati i predstava je izvedena, bila je genijalna.

HDZ je, kakav god bio, iznjedrio ministra kulture za kojega mnogi, sa svih strana, kažu da je bio najbolji ministar kulture, Božo Biškupić. Kako ste s njim surađivali?

- S Biškupićem sam se sreo i pobliže upoznao u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu, na jednoj prezentaciji Zagreba koju je tada vodio KIC Grada Zagreba. U sklopu toga je bila prezentacija naših naivaca koji su tamo bili. I Božo je bio s njima. Moja su poslovna iskustva s njim bila odlična, ali nije bilo razloga da i s ostalim ministrima ne surađujem dobro. S Vujićem sam bio bitno prisniji. No, kod Biškupića je važno reći da nije robovao klišejima političke pripadnosti. Takav je bio i Čutura. To je meni važno opće mjesto kakvih nemamo u Hrvatskoj. U jednom je trenutku ustrojio ministarstvo u kojem je radilo nekoliko ljudi koji se samo mogu poželjeti u raznim ministarstvima. Jadran Antolović, Jasen Mesić, Branka Šulc, Nina Obuljen, Zoran Šikić, Blaž Žilić... Ondje je bila ozbiljna ekipa sposobnih ljudi. Ono što zazivam u Hrvatskoj je da u svakom ministarstvu bude deset profesionalaca koji se ne mijenjaju s promjenom vlasti. Ministar i njegov zamjenik neka spakiraju kofere i odu kući. Ovo je toliko važno da o tome ovisi ozbiljno funkcioniranje zemlje, da svako naše ministarstvo ima deset vrhunskih profesionalaca, ali, nažalost, to nitko neće napraviti. To je, jednom riječju, katastrofa!

Što niste napravili, a htjeli ste? Jeste si htjeli napraviti neke svoje fontane?

- Ne, nisam si htio napraviti fontane. Ono na što sam ponosan je da je proračun za kulturu Grada bio 8,5 posto, sada je manji i nadam se da će se vratiti. Bila mi je želja, a nismo uspjeli, ali zato što to Grad ne može sam napraviti, nego mora i država, oformiti drugu scenu HNK. U to smo vrijeme napravili sjajnu stvar, usprkos nevjerojatnim otporima objedinili smo knjižnice, pa s jednom iskaznicom možete posuđivati knjige od Zaprešića do Sesveta. Ono za što nisam imao dovoljno vremena da se tome posvetim kako treba su centri za kulturu grada Zagreba, koji su iznimno važni u svakom gradu i u svakoj zemlji. Oni su komunalni centri glazbe, kazališta, svega, a mi smo ih 90-ih godina razbucali misleći da je to socijalistička izmišljotina. Nije se nitko sjetio da su to izmislili Francuzi i da je Lang to doveo do savršenstva pokrivajući 'bijela' područja kulture po francuskoj provinciji, otvarajući centre za kulturu u selima i malim mjestima. Silna je bila moja želja, budući da sam tamo započeo svoju karijeru, vratiti prostore Lapidarija i Kulušića mladima. Oni su nekada bili predvodnici kulture za mlade. No, to je pitanje sudova jer se oko tih prostora još uvijek vode sporovi.