Zdenka Infeld godinama se borila kao samohrana majka radeći nekoliko poslova odjednom. No život joj je priredio filmski zaokret pa tako danas u Beču upravlja globalno uspješnom tvrtkom Thomastik Infeld koja je globalni lider u proizvodnji žica za gudačke i trzaće instrumente. Na njihovim žicama sviraju najveća svjetska glazbena imena i 70 posto najvećih svjetskih orkestara.
"Tvrtka je osnovana 1919. godine, mi smo slavili 2019. stogodišnjicu i, kako bismo rekli, doveli smo cijeli svijet preko Thomastika u Beč. Nije nas Beč poslao van nego smo mi doveli svijet u Beč. Thomastik Infeld je institucija kao takva koja je u komunikaciji s preko 93 zemlje s produktom liderom na tržištu", rekla je Infeld za HRT u emisiji "U svom filmu" Tončice Čeljuske.
Danas ima 250 zaposlenih u Austriji i Danskoj jer je 2016. Infeld preuzela i konkurentsku dansku tvrtku Jargar Strings. Povjerenje, iskustvo, ulaganje, rad i strpljenje su ono zbog čega su prepoznati među najvećima, otkriva Infeld, koja je četvrta generacija koja je sve to uložila u njihov rad.
Mnogi se pitaju tko je Zdenka Infeld, uspješna žena koja je uspjela sve postići sama.
Kako smo pisali 2017. godine, rođena Zagrepčanka jedna je od najbogatijih Hrvatica, a svakako najbogatija Hrvatica u Austriji, fascinantna žena u svakom pogledu - mladolika je izgleda, energična, otvorena, vrijedna, uporna, ponosna na svoje poslovne uspjehe, puna planova, a istodobno skromna, ponizna, brižna... Čak i neki njoj relativno bliski ljudi misle da je bogatstvo stekla nasljedstvom od svojeg pokojnog muža Petera Infelda, a ona do sada nije imala potrebu isticati kako se udala u trenutku kada je njezin muž izgubio cijelo obiteljsko bogatstvo te ga je ona uspjela vratiti četiri godine nakon što je umro.
Rođena je kao Zdenka Kucej 1958. u Zagrebu, a do 16. godine živjela je, kako kaže, u prekrasnom prigorskom mjestu, Moravču, odakle su joj roditelji i djedovi. Otac joj je 45 godina radio u ugostiteljskom poduzeću Zagrebački plavi u Prepuštovcu, a majka je bila domaćica. Zdenka je u osnovnu školu išla u Adamovec, a u srednju Trgovačku školu krenula je u Zagreb. U Zagrebu je od 16. godine živjela kod prijatelja, a već sa 18 godina, 1975., zaljubila se i udala za Morisa Palislamovića iz Banje Luke.
Zabranjena ljubav
- Moris je bio moja životna ljubav, moj Romeo. Bila je to zabranjena ljubav jer sam se udala protiv volje roditelja. Oduvijek sam bila svoja, odrješita i tvrdoglava, napravila sam veliki kaos, ali nije mi žao, opet bih napravila isto. Živjeli smo u kući moje šogorice u Popovcu, Moris je radio kao elektrotehničar, a ja sam rodila dvoje djece, kći Jasnu 1975. i sina Alena 1977. - rekla nam je tada Zdenka koja je nakon samo četiri godine braka doživjela strašnu životnu tragediju.
- Vraćali smo se s plesnjaka, Moris je vozio, a ja sam bila na mjestu suvozača, kod Zeline smo izletjeli ceste i imali smo strašan udes. Moris je nakon šest sati preminuo u bolnici, a ja sam jedva preživjela. S teškim ozljedama i otvorenim prijelomima, šest mjeseci provela sam u bolnici, a još pola godine sam se oporavljala - rekla je Zdenka, koja je nesretnom igrom životne sudbine sa 22 godine ostala mlada udovica i samohrana majka dvoje male djece.
- Ostala sam sama s Jasnom, koja je tada imala dvije i pol godine, i Alenom, koji je imao tek šest mjeseci. Jako sam ponosna pa nisam tražila pomoć roditelja. Dok nisam ponovo prohodala, djecu mi je čuvala šogorica. Roditelji su zvali, nudili pomoć, ali znala sam da oni nisu odobravali moj brak i nisam dopustila da vide kako padam. I uspjela sam u tome - objašnjava Zdenka, koja tvrdi da su joj njezino dvoje djece i četvero unučadi najveći životni uspjeh. Kći Jasna živi u Zagrebu, ima 42 godine i dvije odrasle kćeri, od kojih starija studira u Washingtonu, a mlađa je gimnazijalka. I sin Alen (40), koji nekoliko godina radi u njezinoj tvrtki u Beču, ima dvoje male djece.
Nakon što se oporavila od posljedica teške prometne nesreće, Zdenka se krajem 70-ih zaposlila u jednoj zagrebačkoj tvrtki na kontroli rada, gdje je radila 12 godina. Usporedo s time učila je i radila na sebi.
Na zagrebačkom Dobrom dolu iznad Britanskog trga otvorila sam antikvarijat specijaliziran za namještaj, a istodobno sam na Voćarskoj cesti otvorila mini market. Antikviteti su moja ljubav i žao mi je što to i danas ne mogu raditi, a mini market sam otvorila jer sam mislila da je to siguran posao. Mini market je radio dobro, ali ne onako kako sam zamislila. Bilo je raznih problema, imala sam sedam provala, počeli su se otvarati veliki marketi - ispričala nam je Zdenka, koja je oba posla uspješno vodila do 2005. i odlaska u Beč.
Posesivna majka Margarete
- Do 2005., kao samohrana majka dvoje djece, uspjela sam u Soblincu pokraj Zagreba napraviti veliku kuću, a u Zagrebu sam kupila stan na Borongaju, koji sam zatim prodala i kupila neuseljiv stan u Gajevoj te ga temeljito renovirala. Cijelo to vrijeme radila sam nekoliko poslova, u bavljenju antikvitetima puno sam lijepih predmeta i umjetnina zadržala za sebe i tako sam stvorila svoju značajnu kolekciju - otkrila je Zdenka, koja je budućeg muža Petera upoznala još početkom 80-ih, nedugo nakon što je ostala udovica.
- Tada sam živjela s jednim čovjekom koji je imao galeriju u Beču, gdje sam na svoj 24. rođendan upoznala 16 godina starijeg Petera. Odmah je između nas nastala simpatija, ljubav na prvi pogled, možda više s njegove strane, jer ja nisam željela upasti u situaciju u kojoj ne bih mogla striktno odlučivati o svojoj djeci. Peter i ja od tada smo stalno bili u kontaktu, on bi dolazio u Zagreb, često smo se viđali, u svijetu umjetnosti praktički smo živjeli zajedno, ali to nije bilo ništa više od simpatije. Bili smo samo prijatelji, smije se Zdenka i objašnjava kako je s Peterom upoznala i njegovu dominantnu majku Margarete, s kojom je živio i radio u obiteljskoj tvrtki i koja je bila posesivna te nikako nije željela da se njezin sin oženi i nju napusti.
Povijest obitelji Infeld izuzetno je zanimljiva. Peter se rodio 1942. kao Peter Goretsan (Goričan), njegov otac bio je odvjetnik hrvatskog ili slovenskog porijekla koji je u Drugom svjetskom ratu mobiliziran i nestao je na bojištu u Rusiji, vjerojatno je poginuo u bici za Staljingrad. Peterova majka Margarete Muller bila je Njemica iz Berlina i s malim Peterom prošla je tešku neimaštinu. S njime se nakon rata preselila u Beč, gdje je došla studirati fotografiju.
Bečku tvornicu Thomastik Infeld 1919. osnovali su inženjer Franz Thomastik i konstruktor violina Otto Infeld. Kada su izumili čeličnu žicu za glazbala i njome zamijenili onu od životinjskog crijeva, bila je to revolucija u proizvodnji žica za glazbala. Posao im je išao odlično, a imali su osam zaposlenih.
Peterova majka Margarete Muller 1947. udala se za vlasnika tvornice Otta Infelda. Njoj je to bio treći brak, a Infeld nije imao djece pa je usvojio Petera i dao mu prezime.
Kada je Peter imao 16 godina, 1958., očuh Otto je umro, a majka Margarete preuzela je vodstvo u tvornici koja je tada imala 20-ak zaposlenih. Ona je tvrtku, do 1994. kada je umrla, izgradila do brojke od 140 zaposlenih. Od 1994. nastavio ju je voditi sin Peter, koji je u njoj ljeti radio još kao 17-godišnjak.
Peterova mama Margarete započela je s kolekcionarstvom obitelji Infeld, 1965. ona i Peter prvo su kupili platno ‘Malach’ Ernsta Fuchsa.
- Peter i njegova mama nisu imali formalnu likovnu naobrazbu, nijedna slika iz naše kolekcije nikad nije kupljena s matematikom, kupovali su jer bi im se neka slika svidjela, zato što vole umjetnost, a znali su da te slike za svojeg života neće prodati. Stvorili su jednu od najvećih kolekcija u Austriji i jednu od najznačajnijih u Europi s oko 14 tisuća slika, a ako bi se računale i grafike, taj broj bio bi znatno veći. Mama Margarete i Peter došli su do brojke od 10.000 slika, a ostalo je došlo poslije, rekla je Zdenka za Jutarnji list.
U kolekciji su slike Picassa, Warhola, Dalija, Klimta, Miroa, Giacomettija, Schielea, Kokoschke, Kleea, Grosza, Magrittea, Delvauxa, Maxa Ernsta, Francisa Picabije, De Chirica, Arnulfa Reinera, Antona Lehmdena, Hundertwassera... Od hrvatskih slikara u zbirci su slike Stančića, Glihe i Murtića, a sadrži i najkvalitetniju kolekciju od 2000 slika hrvatske naive.
Preseljenje u Beč
Njegova majka Margarete umrla je 1994., u dobi od 94 godine, a 11 godina poslije, 2005., kada su mu bile 63 godine, Peter Infeld napokon je zaprosio ljubav svog života, 16 godina mlađu Zagrepčanku Zdenku Kucej.
- Rekao mi je: ‘Ovo sam čekao cijeloga života, ti si žena mog života. Bio sam na vrhu, ali sam uvijek padao nesretan i sad znam da je to to i da si ti ta. Udaj se za mene, pa makar i neće štimati, ali daj da se jednom oženim, jer za mene si ti ta.’ Ni tada nisam bila sigurna mogu li ostaviti svoj izgrađeni svijet, svoj dom i društvo u Zagrebu. Dugo sam razmišljala jer je udaja za Petera značila i preseljenje u Beč. No, on je inzistirao da to bude odmah, kako se slučajno ne bih predomislila. Pristala sam i zato što je upravo tada Peter izgubio sve što ima, a ja sam mu obećala da ću mu sve to vratiti. Tako smo se te 2005. vjenčali u Beču. Peter je bio strašno fleksibilan, bio je više nego otac mojoj djeci, strašno ih je volio, bio je presretan što je dobio obitelj. Zajedno smo proživjeli prekrasnih pet godina, na žalost samo do 15. travnja 2009., kada je od bolesti umro u 67. godini. Dok živim, znat ću da je to bio najbolji odabir koji sam mogla napraviti - riječi su Zdenke Infeld, koja od 2005. živi u penthouseu u bečkom petom bezirku u Diehlgasse 27, a odmah nakon udaje, krenula je na studij menadžmenta i počela raditi u suprugovoj tvrtki Thomastik Infeld, koja se proteže na nekoliko zgrada u istoj ulici.
- U vrijeme kada smo se vjenčali, moj suprug izgubio je sve što ima. Osnovao je Zakladu Infeld, na čelo koje je postavio pet Austrijanaca koji su stekli njegovo povjerenje, no oni nisu imali dobre namjere prema Peteru te su mu oteli tvrtku, stan u Beču, posjed u Halbturnu i čitavu kolekciju umjetnina. Greška je bila Peterova, jer im je vjerovao. Uzeli su mu sve, a ja sam mu sve vratila. O svemu postoje dokumenti, jedna osoba čak je zbog te afere počinila samoubojstvo. Proces protiv odgovornih u Zakladi Infeld na austrijskom sudu započela sam 2005., a dobila sam ga 2013. Ja sam prva žena u Europi koja je pobijedila neku zakladu, a znam da je zbog prijevara putem zaklada u raznim oblicima u Austriji na cesti ostalo 1500 obitelji, razvlastili su i vlasnike najveće pivovare u Njemačkoj, koji su ostali bez svega - otkriva Zdenka, koja je 2013. dobila austrijsko državljanstvo.
- Biznis sam imala u malom prstu, a imam Božji dar da brzo pamtim, lako učim, uporna sam, samouvjerena, dobar sam organizator, imam dobru komunikaciju s ljudima... Uz moje vodstvo od 2007. do danas tvrtka Thomastik Infeld rezultate je udvostručila. Nakon prijevare sa Zakladom promijenila sam strukturu zaposlenih u tvrtki, u njoj radi 70 posto ljudi iz bivše Jugoslavije i 90 posto žena. Počeli smo investirati u modernizaciju proizvodnje, u izradu novih strojeva i proizvoda, ali i u preuzimanje konkurencije. Kupili smo konkurentsku tvrtku u Danskoj i danas imamo 228 zaposlenih, u Beču 200, a u Kopenhagenu 28. Ali, nije sve u broju zaposlenih jer imamo nove strojeve koji imaju veću proizvodnju - otkriva formulu svojeg poslovnog uspjeha Zdenka Infeld, koja je u Kopenhagenu jednom tjedno, s time da ujutro odlazi iz Beča, a već navečer se vraća.
- Od nas je žice nabavljao i Kevin Costner za svoj country bend, pa su mediji pisali o našoj vezi, a to nije bila veza, nego povezanost preko glazbe - smije se Zdenka pa ozbiljno naglašava kako je njezina tvrtka Thomastik Infeld jedan od lidera na svjetskom tržištu te da im je ozbiljan konkurent ostala samo jedna tvrtka iz Njemačke.
