Luka, daj provjeri kad moram na drugi lauf k’o predvozač, dobacivao je treneru Dobriniću s vučnice. “E, i pripremi mi stazu, idem još sigurno tri puta dole”, stigao je dodati prije nego što je nestao, puštajući monoskiju do krajnjih granica za potrebe snimanja Jutarnjeg.
- Tako vam je to, voli baš sve imati u svakom trenutku pod kontrolom - smijao se Luka, dok mu se o brk već objesila siga.
Ima tome tri tjedna, možda malo manje, kada smo ga posjetili na Sljemenu. Manje od tri tjedna do utrke života. Stigli smo gore da napravimo priču o “budućem olimpijskom pobjedniku”. Tako je, naime, glasio radni zadatak. No prije nego što je pero pustilo skiju, zamolio je:
- Samo me, molim te, nemoj ispitivati o zlatu. Ne želim takve naslove. Jer, u biti, i ne znam što da ti kažem. Da govorim o nesreći u Sočiju, kad sam trebao osvojiti medalju, ali sam pustio skiju i ispao, nema smisla. Bilo pa prošlo. A da sada najavljujem neke kerefeke, to još manje ima smisla. Znam jedino da ću se potući za to zlato, to je fakat jedino što znam...
Najteža staza
A da se tući zna, pokazao je u borbi sa životom, koji mu je postavio najtežu stazu. I koju je naš junak, a o čudesnom gigantu života, Dini Sokoloviću je riječ, pojeo. Prije 15 godina je, naime, uskoro će i obljetnica, u teškom prometnom udesu izgubio majku, strinu i dva brata. U međuvremenu je trenirao sve i svašta, a nakon humanitarne akcije Jutarnjeg i Monoski kluba Zagreb, od legendarnog Janičinog štapa sa Sljemena, 2007. dobio monoskiju. Kojom je, evo, 15 godina nakon strave kod Vrboskog, naš junak jučer u Pjongčangu doskijao do zlatne paraolimpijske medalje u slalomu!
Život možda piše priče, no Dinina je bestseller...
- Jednostavno, ovaj su se put kockice posložile u moju korist. Konkurencija u Pjongčangu je daleko jača nego prije četiri godine u Sočiju, međutim imao sam sreće u prvoj vožnji na stazi koja je bila tako zahtjevna da su neki od mojih konkurenata lošije odvozili ili odustajali. Kada sam ušao u cilj druge vožnje, prvo mi je prošlo kroz glavu da sigurno imam medalju - reminiscira 29-godišnji Zagrepčanin.
No medalja nije bila dovoljna. Naime, nakon što je u prvoj slalomskoj vožnji u konkurenciji sjedećih skijaša bio treći, Sokolović je u drugoj vožnji pokazao superiornost i u ukupnom vremenu od 1:39.82 osvojio prvo zlato za Hrvatsku na zimskim paraolimpijskim igrama i nakon 11 godina bavljenja paraskijanjem dostigao vrhunac svoje sportske karijere. Iza njega su, čisto za notes, ostali Amerikanac Tyler Walker sa 1:40.55 te brončani Francuz Frederic François sa 1:42.03.
Zlato za suprugu i kćer
- Da budem iskren, nakon trećeg mjesta u prvoj vožnji nisam očekivao zlato. Druga staza je za mene bila puno teža, drugi nisu uspjeli ovaj put, a ja jesam. Nije mi se vrtio film iz Sočija, kada sam ostao bez medalje, samo me je bilo malo strah da zbog grešaka ne izgubim treću poziciju. Mnogi koji su možda i bolji od mene danas nisu uspjeli. Jednostavno, ovaj su se put kockice posložile u moju korist. Konkurencija u Pjongčangu daleko je jača nego prije četiri godine u Sočiju, međutim imao sam sreće u prvoj vožnji na stazi koja je bila tako zahtjevna da su neki od mojih konkurenata lošije odvozili ili odustajali. Kada sam ušao u cilj druge vožnje, prvo mi je prošlo kroz glavu da sigurno imam medalju. U prvom “laufu” zaostao sam 70 stotinki za vodećim Nizozemcem Jeroenom Kampschreurom, koji trenutačno najbolje skija, no ovaj put, na moju sreću, on nije uspio završiti utrku. Ovo paraolimpijsko zlato posvećujem supruzi Barbari i kćerki Viti - zaključio je novi paraolimpijski prvak Dino Sokolović.
Trener plače, Dino se smije
Nakon bronce Brune Bošnjaka u snowboardu u disciplini banked slalom, ovo je, dakle, druga hrvatska zimska paraolimpijska medalja, i prva zlatna. Trener Luka sa suzama u očima dočekao je taj trenutak. Dino se smijao. Jer to radi cijelo vrijeme. Uvijek traži “bright side of life”. I stoga je i morao biti nagrađen. Ovaj gigant života je to prokleto zaslužio...
Trebao je skončati, ali nije želio. I tako je postao inspiracija
“Sport je bio lagan. Sport me oduvijek zanimao. I kada sam se njime poželio baviti, sve drugo išlo je normalnim smjerom. Janica je oduvijek bila uzor, a sport pokretač”, kazao je pri tjedna na Sljemenu vrteći kadrove tragedije koja ga je u potpunosti promijenila, ali nije iz njega izbila život.
Mogao je skončati na razne načine, nitko mu ne bi mogao prigovoriti, jer alibi je bio strašan. No on je počeo plivati, pa trenirati rukomet, košarku, čak i hokej, dok se nije dočepao te monoskije. Valjda ga ti kolci i vende kroz koje prolazi podsjećaju na 15 godina borbe, iz koje je izašao kao apsolutni pobjednik.
- Supruga Barbara i kćerkica Vita... one su moja zlatna medalja. Danas-sutra nadam se još kojoj - kazao mi je, misleći na novi život, ne na penjanje na sportski panteon vječnosti.
Kada tako razmišljaš, siguran sam, onda mora doći i ova druga, kovana nagrada. Jer, dečko koji radi u Paraolimpijskom savezu, i koji neumorno odlazi na brdo iznad Zagreba i broji nebrojene “runde”, stvoren je da uzme zlato. Prije 15 godina, dok je ležao u smrskanom Citroënu, ispod višetonske Scanije, koju je neki idiot pustio u zavoju (ironično, zar ne?) i zgnječio živote njegovih najbližih, nije odustao. Iako je, vele liječnici, lako mogao. No nije želio. S dvije amputirane noge krenuo je naprijed. I osvojio je zlato. Konačnu pobjedu još čeka, jer - grozno je kvariti priču, ali moramo, barem kao apel nadležnima - još nije gotova njegova posljednja velika utrka:
- Na sudu još uvijek rješavam stvari s osiguravajućom kućom. Pravosudni sustav Hrvatske, to je veća borba od one koju vodim na snijegu, ali neću, ma zaista neću o tome. Ne bumo ih hvalili, ni državu ni sudove. Nema smisla. Ima veze, ali nema smisla...
Ima smisla, Dino, itekakvog smisla. Na red je stigla i ta konačna pobjeda. Za “točku na i” priče koja je s punim pravom naziva - holivudskom. Hvala ti na inspiraciji, veličino.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....