KAKO JE IGROM SLUČAJA OTKRIVENA TAJNA IZ ŽIVOTA BRATOLJUBA KLAIĆA, ČUVENOG AUTORA RJEČNIKA STRANIH RIJEČI 'Nismo imali pojma. Ovo je nevjerojatno!'

Srijeda je, 2. prosinca 1914. godine. Tog su dana ondašnje Novosti išle s naslovnicom “Šestdesetšest godina vladanja” uz veliku sliku cara Franje Josipa I. Na drugoj i trećoj stranici sažete su ratne vijesti iz cijele Europe, a na četvrtoj su opisani događaji iz Zagreba. Piše se o ranjenicima koji su dan prije podlegli ranama, o pokretanju humanitarne akcije “Zamijenite cvijet za kruh”, o posjedniku iz Miramarske kojeg posljednjih dana obilaze nepoznati ljudi i oštećuju mu plot. Vojnik Vujo Jarić strijeljan je prema osudi prijekog suda.

Uz zagrebačke vijesti objavljen je i tekst o “zemljojecima” - narodima koji jedu zemlju. Ipak, vijest koja je bila posebno dirljiva nalazila se u desnom gornjem stupcu četvrte stranice. “Za desetero osamljene djece, koja su ostala bez majke, a otac im je na ratištu, primili smo sljedeće prinose.” Zatim su nabrojeni darovatelji - Bornstein, Marija Gorički, Marković, Teodor Hans Blau, obitelj Leskovac, Simon Frajtić, Ivka Staidohar, Dragica Beserlin, Agneza Darany, Franjo Šebre, Činovništvo Croatie, Blau Zlata, Monetti.

Tog se dana skupilo 85, a do tog dana za siročad bez oca i majke ukupno 93,90 kruna. Odmah ispod te vijesti boldano stoji “Za siromašnu djecu Klotz”. “Iznenadila nas je radosno jedna zagrebačka gospodja, gradjanka, koja je došla u naše uredništvo i izjavila da je pripravna uzeti dvoje od ove siročadi u potpunu opskrbu i za njih se dalje brinuti. To je gospođa Terezija Muršić, u Petrinjskoj ulici br. 2, prizemno.”

Jedna od kratkih notica u Novostima u kojoj se izvještava o teškoj sudbini desetero djece čija je majka umrla, a otac otišao u rat

Tko su ta djeca?

Iako je pitanje legitimno, na prvu me uopće nije zainteresiralo jer je tema za rujanski broj magazina Povijest bila nešto drukčija. No, stvari su počele biti interesantnije kad iste novine u četvrtak 17. prosinca u broju koji je posvećen pobjedama Trojnog pakta u zapadnoj Galiciji, ponovno na stranici četiri objavljuju sljedeći naslov.

Neumoljiva smrt

“Javna zahvala oca desetero siročadi” te uz to tekst pisma: “Za vrijeme moje odsutnosti, od dana mobilizacije sveukupne vojske, zadesila je moju obitelj, koju sam ostavio svu čilu i zdravu - teška nesreća. Naime da je Svevišnji dopustio da nagla neumoljiva smrt prekide nit života, kojoj pade žrtvom moja neprežaljena supruga Irma, majka desetero mile dječice. Rascviljenim srcem javljam tu gorku vijest svima mojim rodjacima, prijateljima i znancima.

Ujedno se ovim putem zahvaljujem svim onim plemenitim dušama, koje su u onaj dan tuge i žalosti priskočile u pomoć osamljenoj dječici, koja su toj krutoj zbilji izložena bila, buduć se ja s ratišta nisam među njima mogao naći. A kako sam putem novina doznao to da su se mnoga plemenita srca našla širom monarhije, koja su novčanim prinosima za opskrbu ovih sirota u pomoć pritekla. Svima onima, a i onima, koji se bud kakvugod žrtvu doprinijeli, da ublaže bol i otaru suze mojih ostavljenih, izričem ovim putem moju najtopliju hvalu i molim Svevišnjeg, da im svaku žrtvu stostruko naplati. Ožalošćeni suprug Adolfo Klotz, desetnik, Sarajevo”.

Adolf Klotz

Tog je dana skupljeno 75 kruna, a od početka skupljanja ukupno 598 kruna.

Je li se otac vratio? Tko je ta Irma Klotz?, pitanja su koja su se postavljala. Kada to ime upišete u Google, među prvim je rezultatima pretrage njezino mjesto ukopa. To je zagrebački Mirogoj, nedaleko od arkada.

Kada pretražite ime Irme Klotz na pretraživaču Gradskih groblja, saznajete da je točan datum njezine smrti 25. studeni 1914., da je umrla u dobi od 31 godine i da je zajedno s njom pokopano - mrtvorođenče. O tome pišu i Novosti krajem studenog.

“Umrla je u Zagrebu Irma Klotz, mati desetero malodobne djece. Suprug, otac ove djece, nalazi se u ratu i tako ova siročad ostade bez majke, a za sada i bez oca, izvržena velikoj bijedi. Nadležna oblast dala je dozvolu da se za ubogu djecu mogu darovi sabirati. Uvjereni smo da zagrebačko čovjekoljubivo općinstvo, ne će uskratiti svoje pomoći ovoj siročadi, da ne gine od gladi i zime”.

Na grobu, odmah ispod njezina imena napisano je ime njezina supruga Adolfa. Umro je 1954. godine, što jasno govori da su djeca ipak odrasla uz oca. Ipak, jedna stvar nije jasna. Adolf više nije Klotz. Na grobu stoji Klaić. Čekaj malo, pomislim, Bratoljub Klaić, naš legendarni jezikoslovac, tvorac Rječnika stranih riječi, tog “googlea prije Googlea”, kroatist i prevoditelj, bio je ratno siroče zajedno sa svojom braćom i sestrama, o kojima su se u Velikom ratu brinula zagrebačka gospoda?

Molim?! Kada sam sve ovo, 20 -ak dana poslije, ispričao Željku Klaiću, sinu Bratoljuba Klaića, i njegovoj supruzi Viti, u njihovom stanu u zagrebačkoj Ilici, zapanjeno su me gledali.

“Iskreno, nismo imali pojma. Ovo je nevjerojatno. Čekajte, mojem ocu pomagala je zagrebačka gospoda? I to su novine pisale. Prvi glas. Dajte da to vidim”, kaže mi Željko Klaić pa stavlja svoje naočale i krene čitati novine iz prve godine Velikog rata. Isječke čita i Vita. Nakon nekoliko minuta odloži isječke.

Naviru sjećanja

“Dirljivo. Ne znam što bih drugo rekao. Uistinu je dirljivo da je postojala solidarnost u vihoru tog strašnog rata i da su se našli ljudi koji su pomogli. Ovo je baš lijepo saznanje. Jer, pazite, o tom razdoblju u našoj se kući nije pričalo. Da, on je bio novinar kako bi se mogao doškolovati, njegov kasniji rad poprilično je poznat, ali ove ranije godine baš i nisu. Moj otac, koji je doduše bio često u svojim poslovima, prijevodima, o tome nije pričao, ali nisu pričale ni njegove sestre ni polusestre.

Mi kao djeca, a kasnije i kao odrasli ljudi o ovom dijelu njegova djetinjstva ništa nismo znali. On je bio siroče, i očito je te teške traume iz djetinjstva potiskivao u sebi. Ako je što i rekao, to je bilo kao sitni štiklec, za potrebe priče u tom trenutku, i ništa više. Postoje rukopisi mojega oca, nekoliko crtica iz tog razdoblja, ali više od toga - ne”, prisjeća se Željko dok Vita na stol u dnevnoj sobi postavlja porculanske šalice. U njih toči filter kavu te nudi kekse s džemom od marelice.

S profesorom, jezikoslovcem, prevoditeljem Željkom Klaićem i njegovom suprugom Vitom, prevoditeljicom i dugogodišnjom ravnateljicom Francuske alijanse u Zagrebu, razgovarali smo dva sata, a pitanja im nije bilo potrebno postavljati. Kako bi sjećanja navirala, tako su ih dijelili s nama.

Posljednjih pet godina dvoje je uglednih profesora u mirovini, ali i dalje prevode i održavaju privatne tečajeve francuskog jezika. U slobodno vrijeme čuvaju dvogodišnju unučicu ili putuju.

“Čujte, mi vam već imamo zajedno 150 godina”, smije se Vita.

“Moj otac Bratoljub”, kaže mi ozbiljno gospodin Željko dok ispuhuje dim cigarete, “bio je ratno siroče, no to nigdje nije pisalo niti se o tome znalo. On jednostavno nije želio da se to zna. Za razliku od svojih uvaženih kolega, nije sebi za života gradio spomenik. Moj bi otac nekaj napravio, i to je bilo to. Mnogi bi to vjerojatno kasnije iskorištavali, vjerojatno bi to dali van na velika zvona. Znate kako to ide u marketingu. ‘Bio sam siroče, jedva sam preživljavao, a sada sam napisao to i to.’ Moj se otac nije znao prodati, odnosno bolje rečeno, to nije želio. On nije bio tip od samopromocije. On je bio knjiški tip. On je radio radi rada, a ne radi nekog financijskog stjecanja”, otkriva mi Željko.

Biljana Blivajs / CROPIX

Bračni par Klaić: Profesor, jezikoslovac i prevoditelj Željko Klaić i njegova supruga Vita, prevoditeljica i dugogodišnja ravnateljica Francuske alijanse u Zagrebu u svojem zagrebačkom stanu

“Znate, ovaj vaš poziv o informacijama o djetinjstvu mojega svekra i novinskog članka njegova oca zapravo je nevjerojatna koincidencija”, upadne u razgovor gospođa Vita dok otpija gutljaj kave. U proljeće ove godine, priča Vita, u izdanju Matice Hrvatske iz Bizovca, izišla je knjiga “Uspomene na moje selo”. Rukopis je desetljećima stajao u jednom plavom fasciklu, u jednoj kartonskoj kutiji u sobi Bratoljuba Klaića. Dok je još bio živ, mnoge je slične kutije likvidirao, pobacao, ali baš tu kutiju u kojoj se nalazio taj rukopis, nije želio baciti.

“On bi govorio: ‘Ovo ostavi, a ovo likvide’. To ‘likvide’ nikad se nije odnosilo na tu kutiju”, prisjeća Vita.

Nakon smrti oca, 1983. godine, kutija se ponovno izvukla, i u njoj je pronađen plavi fascikl. U njemu je bio rukopis pisan tintom, na nekim je stranicama tinta bila razlivena, a na nekim su se nalazile črčkarije zelenom i crvenom olovkom, ali nigdje nije bio potpisan autor teksta. Stoga su supružnici Vita i Željko u prvi mah pomislili da se radi o nekakvu tekstu koji je netko nepoznat ostavio Bratoljubu Klaiću na lekturu i priređivanje. Kako se u jednom tekstu spominjao Bizovac, gdje je Bratoljubova obitelj živjela prije dolaska u Zagreb 1913. godine, odnijeli su je u taj kraj i zamolili da se tamošnji ljudi raspitaju tko bi mogao biti autor tog teksta. Mnogi za to nisu imali vremena, sve dok se tog posla prije dvije godine nisu prihvatile njihova prijateljica Snježana Glavaš i njezina nećakinja Mirna.

“To vam je bio pravi krimić. Željko je također radio na prijepisu tih tekstova i željeli su saznati tko je počinitelj tog rukopisa. I usporedbom dijelova tog teksta i nekim sjećanjima Bratoljuba Klaića iz vremena Prvog svjetskog rata došlo se do zaključka da je autor tog teksta Adolf Klotz. Jer moj je otac u nekim crticama zapisao da je bio siroče. To je i Adolf spominjao u ‘Uspomenama’. Napisao je da je bio vojnik i da nije mogao biti sa svojom djecom kad im je početkom Velikog rata umrla majka. Isto tako, Adolf u ‘Uspomenama’ koristi brojne notne zapise, a nama je bilo poznato da je on svirao harmonij i da ga je imao u svojoj kući.

A ključni dokaz koji nam je otkrio počinitelja tog rukopisa bio je spomen na preminulu sestru. Adolfova sestra bila je pokopana kraj ‘učiteljeve kćeri’. A ta učiteljeva kći umrla je iste godine kada i Adolfova sestra. I ta grobna mjesta i danas postoje”, govori mi Vita pa se diže od stola, odlazi u radnu sobu i sa zida skida jednu plaketu. Na njoj je obiteljsko stablo Klaićevih, odnosno Klotzovih od 1740. do 2016. godine.

Obiteljsko stablo

U tom obiteljskom stablu Adolf Klotz pojavljuje se 1875. godine. Te je godine rođen Osijeku, djetinjstvo je proveo u Bizovcu, po zanimanju je bio stolar, baš kao i njegov otac Kristijan. Godine 1905. oženio se s Irmom, a zbog posla se 1913. preselio u Zagreb gdje je radio u tvornici pokućstva Bothe i Ehrmann. Bio je vlasnik nekoliko skladišta te orguljaš volonter koji je svirao u crkvi Svete Marije na zagrebačkom Dolcu. Godinu dana nakon rata, 1919. godine, pisao je Gradskom poglavarstvu u Zagrebu da mu dozvoli da promijeni prezime iz Klotz u Klaić.

“Uvažavajući molbu Adolfa Klotza, tvorničkog činovnika u Zagrebu kojom moli, da mu se dozvoli promjena prezimena u Klaić, nalazi hr. hrv. Slav zemaljska vlada, povjereništvo za unutarnje poslove, ovim odrediti da se imadu molitelj, njegova supruga Agata, rodjena Alatrović, te zakonita malodobna djeca Katarina, Ana, Terezija, Adolf i Antun, u buduće služiti zamoljenim i dozvoljenim prezimenom Klaić. U Zagrebu, 20. kolovoza 1919”, stajalo je u odgovoru koji je dobio.

Zašto je promijenio prezime, zanima me.

“On je bio podunavski Nijemac, no osjećao se kao Hrvat. I u tim uspomenama on to vrlo jasno opisuje”, kaže mi Željko.

Ali u tom dopisu spominje se samo petero djece, a u novinskom članku napisano je da ima desetero siročadi, primijetim.

“Nisu sva djeca bila od Irmice”, kaže prvo gospođa Vita, a Željko nastavi.

“Da, nisu sva djeca bila od Irme. Koliko se ja sjećam, a sjećam se, od tih deset ja znam za njih sedam. Dakle, Bratoljub odnosno Adolf, moj otac, Antun, njegov mlađi brat koji je nestao nakon Drugog svjetskog rata, i Terezija, njegova starija sestra. Oni su bili od Irme. Adolf Klotz je prije Irme imao još jednu ženu. Tereziju. Ja se sjećam da su Bratoljubove polusestre bile još Katica, Ana, Štefica i Blanka. Dakle, njih sedam. A ostalo troje ne znam. Ono što znam jest da se Adolf vratio kući s ratišta, a do tada su se o djeci brinuli Adolfovi roditelji Kristijan i Terezija, koji su u Zagreb stigli iz Bizovca. Je li moguće da je ostalo troje djece pripadalo Adolfovim ženama prije nego li su ušle u brak s njima, moguće je. Adolf se nakon Irme, njegove druge žene, još jednom ženio, s Agatom, kako i stoji u odgovoru Gradskog poglavarstva iz 1919.”, pripovijeda Željko.

Djeda se donekle sjeća. Govori da je imao neku kućicu na Trešnjevci, da je bio stolar i da je on najviše volio lupati po djedovom harmoniju.

“Kako naša unučica lupa po našem pianinu, tako je i Željko lupao po tom harmoniju”, smije se Vita.

Željko se zatim prisjeća kako ga je djed znao držati na krilu i pjevušiti mu pjesmicu.

“Ovako je to nekako išlo: ‘Igraj medo, pa igraj, uzmi pušku pa pucaj, pa ubij prepelicu, pa će biti za večericu’. Eto, još se sjećam”, govori uz osmijeh profesor Željko i dodaje da se sjeća da je djed imao veliku okruglu točku na krumpirastom nosu koju je često dodirivao.

A otac Bratoljub?

Rođen je 1909. godine u Bizovcu, a kao četverogodišnjak preselio se u Zagreb s obitelji. Prema nekim njegovim rukopisima, Velikog rata Bratoljub Klaić dobro se sjećao, ali o tome se nije govorilo za vrijeme obiteljskih ručkova i u raznim prigodnim prilikama. Nakon što mu je majka Irma umrla, a otac ostao na ratištu, obitelj je bila razdijeljena po gradu sve dok ih nisu došli čuvati djed i baka iz Bizovca. Obitelj je tada živjela u Prilazu Đure Deželića, nedaleko od crkve Sv. Blaža, a Bratoljub je dio vremena proveo i u dječjem domu u Kukuljevićevoj ulici. Njegova najstarija sestra išla je u preparandiju - učiteljsku školu, a on, njegova mlađa sestra i mlađi brat tijekom dana su bili u sirotištu i u školi, a potom su se vraćali kući. Prije nego što će u Zagreb doći baka i djed, o njima se brinula starija sestra.

Kako stoji u jednom njegovu rukopisu, u tom dječjem domu bilo mu je izvrsno jer je imao odličan apetit pa su ga vrlo brzo prozvali - izjelicom.

“Jednom je pojeo sedam tanjura graška i naravno da su ga prozvali proždrljivac”, smije se Željko.

Atmosfera u Zagrebu

Po rukopisima koje je ostavio, Bratoljub Adolf Klaić, dobro se sjeća atmosfere iz Zagreba u to doba. Posebno su mu u sjećanju ostajali vlakovi i Glavni kolodvor s kojeg su mnogi vojnici odlazili na frontu i bojišta, i s kojih su se opet na to isto mjesto vraćali kao izmučeni i ispijeni. Kao i mnoga druga djeca, i on je te ranjenike obilazio u barakama gdje su ležali. Sjećao se strašnih zima za vrijeme tog rata. Ugljena nije bilo, kao ni petroleja, a najteže je dane cijela obitelj proživljavala za vrijeme Božića kada svjetla i topline u kući nije bilo.

Bratoljub Klaić tako je u jednom rukopisu koji je naslovljen “Božićna priča”, prisjeća se Željko Klaić, zapisao da je sa starijom sestrom večer uoči Božića išao po petrolej u tvornicu kod njegova oca Adolfa. Radilo se očito o 1917. godini.

U rukopisu stoji da im u tom trenutku ništa nije smetalo, ni to što “gruvaju topovi i padaju mrtvi”, jer su oni - dobili petrolej. Napunili su tri boce, stavili ih u ceker i krenuli kući. Na putu do kuće zastali su pokraj jednog izloga. Malo djetešce Isus pružao je čokoladu ranjenom vojniku.

“No, odmah pokraj njih stajala su i dvojica odrpanaca, kako ih je moj otac nazvao. Bratoljub i njegova sestra nisu previše obraćali pažnju, ali kada su krenuli kući, shvatili su da im je ceker - nestao. Znali su da su pokradeni. Krenuli su u trk za tim odrpancima i nakon nekog su ih vremena dostigli. Lopovi su mislili da su to boce vina. Svaki je uzeo po bocu, no kad su osjetili što je zapravo u njima, bacili su boce o uličnu lampu i razbili ih. S trećom su pobjegli. Vratili su se kući bez petroleja, a moj je otac zapisao da je te večeri ‘plakao neutješno’. Napisao je u tom rukopisu da je te noći sanjao da je u kući velik, okićen bor koji je obasjan petrolejskom lampom. No, odjednom se u kući pojavilo mnoštvo odrpanaca koji su gasili te njegove lampe i ispijali iz njih petrolej”, priča mi Željko.

Bratoljub Klaić sa svojim unukama

Prisjetio se i očeva teksta “Bezmesni ručak” koji opisuje kako je njegova sestra 1917. dobila posao u jednoj pletionici čarapa u današnjoj Teslinoj ulici. Potražnja za čarapama u to vrijeme bila je poprilično velika i radnice često nisu imale vremena da odu na ručak pa im se objed nosio na posao. Takva zadaća jednom je prilikom dopala i Bratoljuba koji je sestri u Teslinu morao odnijeti ručak koji je baka pripremila - četiri šnicle s keljem. No, Bratoljub je bio ljut jer je smatrao da njegova sestra ne zaslužuju tako obilan ručak.

On je tog dana kod kuće pojeo dvije šnicle i bio je siguran da je red da oboje pojedu po tri. I dok je nosio ručak, pojeo je jednu šniclu. Ostale su tri. Međutim, uskoro je pojeo još jednu uz opravdanje da neparni broj šnicli donosi nesreću. Zatim se sjetio da je njegova sestra škrta jer zarađuje, a njemu nikada ne da ni krunu. Pa je pojeo još jednu. A onda se počeo zapitkivati kako da dođe sestri s jednom šniclom. Znao je da je njegova baka često govorila “jedan k’o nijedan” i da je to dobro znala i njegova sestra. Pa je pojeo i četvrtu.

“Sestra se silno ražalostila, ali ne zbog toga što ona nije dobila šniclu. Mislila je da obitelj nema mesa, da je Bratoljub gladan te je iz ormara izvadila jegervuršt i dala mu velik komad. Bratoljub je naravno slegnuo ramenima, i još je pitao može li dobiti i žlicu kelja”, prepričava uz osmijeh Željko.

Daroviti učenik

Bratoljub je u to vrijeme pohađao pučku školu, bio je jedan od darovitijih učenika, zbog čega ga je učiteljica često pozivala u svoju kuću na čaj i kekse.

“To je doba Velikog rata kada je obitelj bila sretna ako je u kući bilo kruha i žganaca pa možete misliti kako se osjećao moj svekar”, smije se Vita.

Već u trećem razredu pučke škole Bratoljub je držao prve instrukcije iz matematike nekom Mišku, sinu konduktera, koji je tada išao u prvi razred.

“Za sat je dobio 20 forinti, koje ga baš i nisu zanimale jer je sve morao davati u kuću, ali ga je zanimala vožnja tramvajem. Koja je zbog Miškova oca bila besplatna. Te instrukcije trajale su mjesec dana jer je Bratoljub shvatio da je Miško bio ‘glup k’o konj’. Dječaci su se potukli, i Bratoljubu je otkazana suradnja”, smije se Željko.

Ipak, najžalosnija crtica iz djetinjstva Bratoljuba Klaića bila je ona uoči blagdana Svetog Nikole. Sva djeca vjerovala su u sveca koji dolazi pokloniti darove dobroj dječici i kako je Bratoljub Klaić napisao, “jao onome tko bi se usudio u nježni dječji život unijeti ideju o laži vjerovanja u Svetog Nikolu i Krampusa”. No, uoči samog blagdana, Bratoljub se sa svojim prijateljima zaputio na tavan sirotišta. Tamo su pronašli dva sanduka. U jednom su pronašli kapu i štap koje je lani nosio “Sveti Nikola” na priredbi, a u drugom u našli lance koje je imao Krampus. Bratoljub je odmah znao o čemu se radi.

Skupio je svoje drugove i rekao im da im cijelo vrijeme varaju i lažu, i da Sv. Nikola i Krampus ne postoje. I djeca su se dogovorila da će napraviti diverziju na priredbi i svima objelodaniti da su lažni. Međutim, kad su se razišli, vidjeli su da je u blizini bila i neka učiteljica. Sutradan, prije nego što će priredba početi, Bratoljuba su pozvali u veliku kancelariju gdje su bile prisutne sve učiteljice. Rekli su mu da je zločest, da je prerano dozrio, da je uzbunio svoje drugove ta da ne zavređuje da prisustvuje priredbi.

“Mojega oca izbacili su van, na hladnoću jer je te večeri puhao jak sjeverac. Otac se tada popeo na jedan kamen, i vidio da proslava počinje i da Sv. Nikola nosi darove za djecu. Tada je potrčao kući, a kada je stigao doma, njegova najstarija sestra s promrzla lica skinula mu je dva komadića leda, dvije teške, pokajničke, gorke, djetinje suze... Sve te crtice vjerojatno su utjecale na oca i možda zato o njima nikome nije govorio”, kaže mi Željko tiho pa uhvati svoju dragu Vitu za ruku.