KAKO SMO TOMIJA VRATILI U ŽIVOT 'Plakali smo pokušavajući ga oživiti. Kad je došla Hitna, na ekranu je bila ravna crta... Bio je mrtav pola sata'

Plakali smo, ruke su nam se tresle i ni danas ne znam objasniti kako smo u takvom stanju šoka i paničnog straha uspjeli iz sebe izvući snagu, u kojoj smo memoriji pronašli ono što smo učili na tečaju prve pomoći kada smo davnih dana polagali vozački ispit, prepričao nam je Vladimir Mađarević, izvršni predsjednik i trener GD Osijek Žito, djelić trenutaka spašavanja života Tomislava Markovića, osječkog gimnastičara i hrvatskog reprezentativca, jednog od najboljih “parteraša” svijeta, koji se prije dva tjedna usred treninga odjednom srušio na pod dvorane zbog zastoja srca.

Kao sin

Tomi, kako ga zovu prijatelji, treneri i kolege iz kluba, pola sata bio je klinički mrtav. Nadljudski napori njegova trenera Mađarevića i drugog trenera Borisa Čulina, a potom i ekipe osječke Hitne medicinske pomoći spasili su mladi život koji je gotovo bio izgubljen. U ovom slučaju dodatno su se ispreplele brojne emocije jer su Mađarević i Čulin spašavali život, kako sami kažu, “svome sinu”, s obzirom na to da su obojica s Tomislavom od njegove pete godine.

- Tomi nam je doslovce kao sin, s nama je praktički i životno i gim­nastički prohodao, međusobno provodimo više vremena zajedno nego sa svojim obiteljima i to je jedna posebna emotivna veza - napominju Mađarević i Čulin.

Sve se dogodilo iznenada. Tomislav je odrađivao vježbu na vratilu, a u njegovoj blizini nalazio se još jedan veliki osječki i hrvatski gim­nastičar Robert Seligman. Njih dvojica također su emotivno vezani kao da su braća.

Ne diše!

- Samo je uspio reći “nije mi dobro” i spustio se na pod - kaže nam Robert. U sljedećem trenu Tomislav je zgrčeno sjeo na pod i njima se na prvu učinilo kao da je doživio epileptički napad, no već koju sekundu poslije tijelo mu se potpuno opustilo i ostao je ležati. Lice mu je naglo poplavjelo.

- Dotrčao sam do njega i vikao: “Tomi, Tomi...”, a odmah je stigao i Duco (Mađarević, op. a.). Rekao sam mu: “Ne diše!”, a on mu je krenuo vaditi jezik iz usta. Odmah je pozvao i Hitnu pomoć, a ja sam automatski krenuo s masažom srca, dok mu je Duco upuhivao zrak u pluća - objašnjava Čulin.

- Radili smo to i plakali, ne vjerujući što se događa. Bili smo u stanju velike panike, šoka i stresa, a navala emocija bila je ogromna. Svako malo pogledavali smo kada će se na vratima pojaviti Hitna, koja je stigla nakon 5-10 minuta, ali mi smo bili u takvoj agoniji da nam se činilo kao vječnost. Gledali smo se u suzama, počeli razmišljati o tome kako nam je dijete umrlo na treningu. Boris je u jednom trenutku rekao: “Pa, nema ga”. Užasna situacija, mi nešto radimo, a on je mrtav - još pod stresom prepričao nam je Mađarević najteže trenutke u njihovim životima.

Pohvalio je ekipu Hitne koja je, kaže, odradila sjajan posao. Liječnica, tehničar i sestra odmah su prionuli reanimaciji, pri čemu je tehničar preuzeo posao masaže srca, što je činio s toliko energije da se s njega cijedio znoj. Mađarević ga je mijenjao kada bi ovaj morao otići po još neke uređaje u kombi, a onda je, kaže, još par dana poslije imao upalu mišića. Toliko su fizičke snage uložili u Tomijevo oživljavanje.

Tanka crta

- Unatoč silnom trudu, na ekranu je i dalje bila ravna crta. Vidio sam da i njih hvata panika, da čak i gube nadu, no bili su pribrani i stručni, a onda se nakon trećeg udara defibrilatorom Tomi zakašljao. Nije došao k sebi, ali pojavio se minimalan signal srca. Kada su ga unosili u kombi, liječnica je samo rekla: “Hvala Bogu!” - priča nam Mađarević. Te slike nikada neće zaboraviti i one im se poput fleša svakodnevno vraćaju u misli.

- Nastavili smo s radom, ali te scene su nam i dalje u mislima. Noćima sanjam tu situaciju, budim se, stres je i dalje prisutan. Toliko je tanak prelazak iz života u smrt. To je izuzetno tanka nit koja se vrlo lako prekine - dodaje Mađarević.

- Liječnici su rekli da su te prve minute bile presudne, ali tih pola sata mi još traje. Nakon ovoga Tomi ima novi rođendan, a ja novu životnu filozofiju i neke stvari koje su mi ranije bile važne više nisu - naglašava Čulin, koji dva dana nakon tog događaja nije mogao govoriti.

Druga šansa

Sretni su što je Tomi sada dobro, premda je njegova sportska karijera završena. U četvrtak je imao važnu operaciju na Rebru. Ovaj događaj okrenuo mu je život naglavačke jer je svijest izgubio kao zdrav čovjek, a probudio se kao bolestan, no dobio je drugu šansu koju tek mora procesirati u svojoj glavi.

- Mi smo tu i dalje za njega i uz njega - poručuju Mađarević, Čulin i Selig­man.

Iako su liječnici na Rebru zaključili da Tomijevi problemi nemaju veze sa sportom, već da je riječ o urođenoj mani, Robert je već odlučio kako će uskoro na detaljan liječnički pregled, osobito zato što u obitelji ima sklonosti srčanim bolestima.

I u klubu će mnogo više pažnje posvetiti specijalističkim pretragama sportaša, unatoč tome što se Tomijeva situacija nije mogla predvidjeti bez posebnih indikacija. Apeliraju i na društvo i sustav u cjelini da se puno više pažnje pokloni liječničkim pregledima, da ne budu površni, ali i da se uvede nekakav stalni sustav obnove znanja iz tečaja prve pomoći. Za njih će to u klubu učiniti njihov član, student medicine Luka Rašković, ali smatraju da bi se to trebalo činiti u svim ustanovama, poduzećima, institucijama...