MARIO ČIŽMEK

KAKO ZAPRAVO ŽIVE HRVATSKI NOGOMETAŠI: JEDNA PRIČA IZ HNL-a 'Prvo posuđujete od roditelja, pa kumova, pa prijatelja. Pa postanete očajni...'

 Bruno Konjević / CROPIX

Kako po vama žive hrvatski nogometaši, bilo je blic pitanje na malom, ali dovoljnom uzorku od deset ispitanika.

Lažna slika

“Definitivno iznad prosjeka i stvarne vrijednosti”, bio je jedan od moguća četiri odgovora. Odgovor koji je, ne morate ni razmišljati, dobio plebiscitarnu, ogromnu većinu od 90 posto. Ostale mogućnosti građanima Zagreba nismo trebali ni postavljati. Uz povratni pogled pun prijezira i omalovažavanja cijedili smo: “ispod mogućnosti”, “solidno”, “gore nego što mislimo”… Nula bodova.

Pogled našeg izmučenog plebsa vrlo je realan, s obzirom na to da nogomet konzumiraju kroz fotografije i ugovore Luke Modrića, Marija Mandžukića, Vedrana Ćorluke ili, pak, nevoljenog “filha” Sammira. S ekrana i novina cure nule i milijuni, redaju se ekskluzivne fotke elitnih ljetovališta, a bajoslovni život “vatrenih” ostaje duboko urezan u velikom mozgu.

Iza, međutim, debelog, luksuznog i zasljepljujućeg snopa reflektora krije se neka sasvim drugačija priča. Jest, neki, ali samo odabrani, od nogometa žive, stare i osiguravaju potomke, no oni drugi nakon sile stresnih i inih putešestvija već u dvadesetima postaju čak i izmučeni, beznadni socijalni slučajevi. “Vatreni” su, zapravo, kulisa jednog velikog misterija koji se napokon počinje adekvatno istraživati, svojevrsno Potemkinovo selo, koje iza lijepih fasada krije opačinu i rasulo.

- Iskreno, ja na prste jedne ruke mogu nabrojati svoju generaciju, koja je prošla kroz naoko manje klubove (tipa Zagreb, Slaven Belupo, pa čak i Rijeka…), a da danas od svoje karijere normalno živi. Samo oni koji su se “nakačili” na onaj prvi inozemni ugovor pa po njemu godinama ubirali gaže po Belgiji, Austriji, Češkoj i takvim ligama uspjeli su si osigurati neku ušteđevinu - otvara razgovor jedan od najupućenijih u stanje u našem nogometu, bivši nogometaš, a sada uspješni poljoprivrednik (!) Mario Čižmek.

Skriveno stanje

- Podatak da manje od 2% nogometaša u svijetu živi rajski, a svi se ostali snalaze i životare, pazi, iznenadio je i tebe koji svakodnevno pratiš i živiš od nogometa, a kamoli neće oni koji ga iznutra konzumiraju rijetko, ali se svakodnevno hrane pričama, tračevima, autima i ugovorima. OK, postoji i ona ‘zlatna sredina’ koja je uspjela kroz HNL doći i trajati u nekim manjim europskim, sada i istočnim ligama, to su momci koji su isplivali i bore se za svaki euro, no nažalost postoji i onaj najveći postotak onih koji su sve stavili na nogomet, ali i gledali kako kuglica promašuje njihov broj.

Da, priča o “nogometnom snu” vrlo je, u biti, surova. Počevši od novca, šefova, mutikaša, ali i mnogo gorih stvari...

- Mi smo jedina država na svijetu u kojoj su 94% nogometaša samostalni obrtnici, koji sami plaćaju državne daće, doprinose i sva ostala davanja. No kada klubovi ne isplaćuju plaće, država sjeda na račune, ne pitajući klubove zašto nismo plaćeni. Država ne pita, država uzima. A državi, ako u prosjeku mjesečno, uz honorar knjigovođi, morate platiti oko 2800 kuna, godišnje dugujete 30-ak tisuća kuna, na što vam ona “lupi” još 15% kamata! Klub u međuvremenu ode u stečaj, dakle vi ne možete naplatiti svoja potraživanja, ali istovremeno morate državi isplatiti svoja dugovanja. I tada država sjeda na imovinu, plijeni stanove, svašta. To je također život nogometaša u Hrvatskoj. Kada sam o tome pričao na jednom svjetskom, nogometnom skupu u Danskoj, svi su me blijedo gledali…

Ispada da smo apologeti hrvatskog nogometaša, no sve što Čižmek govori stanje je stvari koje se skriva. Ili se o tome uopće ne priča…

Brojne ucjene

- Izuzmete li Dinamo, Rijeku, ajde sada Osijek i Hajduk, mi danas govorimo o prvoligaškim klubovima u kojima su prosječne plaće debelo manje od deset tisuća kuna. A da biste do tih ugovora i došli, postoji niz primjera, prvo morate u taj sport ulagati, pa se odricati škole, jer klinci su danas praktički profesionalci od vrtićke dobi, kada bi se još trebali igrati sporta, a potom gdjekad i nekoga potplatiti da biste došli u rang onih koji uopće dobiju priliku potpisati profesionalne ugovore. No iza tih famoznih potpisa kriju se neplaćanja, šikaniranja, vrijeđanja, ako želite evo i Celiščakov primjer fizičkog zlostavljanja, ucjena i inih “bonusa” koji dolaze usput. Ili uđete u zadnjih šest mjeseci ugovora koji ne želite produljiti, pa vas bace da trenirate samostalno ili s juniorima, ili traže “rikverce”, uvjetuju vas, a zapravo ucjenjuju na razne načine. Igraju se životima, jer je to, eto, moguće. Činjenično je stanje sljedeće: jedan moj kolega predao je svoj slučaj na arbitražu u siječnju 2010. nakon što mu je klub dugovao 200.000 kuna (s obzirom na to da je imao ugovor na bruto plaću od 18.000 kn). Dakle, na arbitražu se odlučio nakon 11 mjeseci dugovanja i 11 mjeseci laži bit će sigurno u ponedjeljak, pa u srijedu, pa u petak… i tako unedogled… Što je najbolje, dečko je u tom slučaju imao ponudu da ode u inozemstvo, ali nogometaš koji mjesecima ne prima plaću ne može kao ostali radnici dati otkaz i prijeći u drugu tvrtku. Mi smo potpisali ugovore koji ne štite nas, nego klubove! Taj dečko, konačno, nije jedini, takvih je masa. A klubovi ne daju papire, već još traže odštetu, pa su mnogi prilikom odlaska u inozemstvo primorani opraštati ogromne dugove, i do nekoliko stotina tisuća eura, kako bi im klub dao papire da otiđu van. To sam i sam proživio…

Na žalost, problem je i što reflektori mladim karijerama tuku ravno u oči.

- Mlade dečke, istina, na početku karijere ponese, žive još doma i lova im je svojevrsni džeparac koji odlaze na razne mobitele, odjeću, automobile… Ali i bolesne ambicije roditelja tu igraju svoju vrlo veliku ulogu. No taj novac, u najboljem slučaju - ako ga dobijete - brzo nestane, a u najgorem (i češćem) čekate ga mjesecima. A država ne čeka. Pa prvo posuđujete od roditelja, pa kumova, pa prijatelja. Pa ponestane mogućnosti, postanete očajni, i onda krenu tko zna kakve priče, od kamatara, cuge, kocke, svačega. Šteta, ili možda i nije, jer bi podaci bili porazni, ali puno previše nogometaša već u kasnim dvadesetima, ili ranim tridesetima ostaju bez profesionalne karijere, ostaju na ulici. Socijalni slučajevi. I masa njih ne zna ništa raditi. I tada ili skreneš u propast, ili tražiš baš bilo koji posao koji postoji. Čistač, konobar, ma što god, ali daj da preživim. Jer u međuvremenu dobiješ i obitelj…

Niže Čižmek konkretne primjere: jedan se ogrezao u kriminal, čak ga povezuju sa zloglasnim balkanskim Pink Pantherom, drugi je prije tri godine postao kuhar, neki su tek sada upisali studij, poneki su konobari, on se, eto, sada bavi aronijama. Ima, jasno, onih koji su isplivali, ili ostali su u nogometu kao treneri, menadžeri, ali u postocima, oni su endemska vrsta. Ako nisu pronašli sebe u nekom drugom sektoru, oni su, realno, propali.

Kasno za fakultet

- Da mi je netko na početku karijere kazao da ću ‘flaksati’ i voziti traktor, rekao bih mu da je potpuno poludio. Ali evo… A sa 35 upisivati fakultet, to zaista nema smisla. Da sam znao ranije, sigurno bih drugačije postupio, no gledam i sadašnje dečke koji nemaju dana slobodnog, igraju pod strašnim pritiskom - prvo dakle roditelja, pa sebe, trenera, predsjednika, navijača i menadžera - i kako da oni usporedo ganjaju i obrazovanje? Rijetki mogu, i ja im se divim, a oni drugi sanjaju da će im nogomet postati majka. No na žalost, u ogromnom postotku, nogomet je maćeha. Zaključak je, zapravo jednostavan: nije, zaista nije lako odustati od nečeg čime ste se bavili cijelog života. Drugi ljudi idu u školu i studiraju, mi nogometaši od djetinjstva treniramo više sati dnevno. Odavno smo donijeli odluku o tome što će biti naša karijera, nismo odustali zbog ljubavi prema nogometu i na kraju nas je mnoge ta odluka stajala svega u što smo vjerovali.

Postavit ćemo na kraju pitanje s početka priče: što mislite, kako žive nogometaši u Hrvatskoj?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 21:23