MNOGI GA GRAĐANI PREZIRU

KONTROLORI PARKIRALIŠTA Svi misle da malo rade, sjajno zarađuju i zapošljavaju se preko veze. Kontrolor Božidar Novački otkriva što je od toga istina

 CROPIX
 

Napunila se točno deseta godina otkako je prvi put ušao u odijelo kontrolora zagrebačkih parkirališta.

Bio je 31. siječnja 2008. godine, bio je četvrtak poslijepodne i Božidar Novački uzeo je u ruke grafičku olovku te u svoj dnevnik, na stranici broj jedan ispisao posljednji red u tablici koju je samostalno napravio.

Broj sedam upisao je u kolonu na čijem vrhu stoji koliko je sati odradio. U kolonu koliko će mu sati biti plaćeno upisao je brojku osam. Odmah do, napisao je slovo U, što znači da je radio ujutro, dok je u sljedeću kolonu napisao broj 27. To je značilo da je tog jutra bio zadužen za taj sektor.

Brojka sedam stajala je u posljednjoj koloni koja je imala oznaku N. Ta kolona označavala je broj naloga koje je izdao tog dana.

Nalozi su zapravo bile kazne za one koje nisu platili parking ili one koji su ga zaboravili produžiti.

Nakon toga Božidar je počeo zbrajati.

Brojke su na kraju rekle da je tog siječnja 2008. godine, točno na desetu obljetnicu njegova rada u Zagrebparkingu, odradio ukupno 182 sata te kako je izdao 381 kaznu.

A to pak znači sljedeće.

U njegovoj torbi u kojoj nosi aparat za provjeravanje parkiranih automobila ostalo je još točno 219 naloga za izdavanje kazni.

Do te brojke lako je mogao doći i bez prebrojavanja samih naloga.

Zagreb, 120418.
Djordjiceva ulica.
Bozidar Novacki kontrolor javnih parkiralista.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
CROPIX

Naime, u dnevniku Božidara Novačkog, do olovkom iscrtane tablice za mjesec siječanj stoji kako je 3. siječnja, u sedam ujutro prije negoli će preuzeti sektor pet, zadužio 300 naloga za ispisivanje kazni.

Do 24. siječnja sve zadužene naloge je potrošio i prije poslijepodnevne smjene zadužio je novih 300 komada.

- Ja se ne sjećam, ali sve piše. A piše i da sam najviše naloga ispisao u petak 11. siječnja kada sam u poslijepodnevnoj smjeni radio u sektoru 11. Bilo ih je točno 35 - kaže mi uz osmijeh Božidar Novački dok mi u zagrebačkoj Koranskoj ulici pokazuje svoj dnevnik.

Taj dnevnik zauvijek je zaklopljen jučer, u subotu u 14 sati, na parkiralištu ispred zgrade Gradske uprave, poznatijem kao sektoru broj 51.

Dnevne karte, a ne kazne

Na svom najdražem sektoru Novački je odradio svoj posljednji radni dan jer nakon 20 godina radnog staža u Zagrebparkingu i 20 godina radnog staža u Tvornici parnih kotlova odlazi u zasluženu mirovinu.

S ovim simpatičnim, vitalnim i vedrim 61-godišnjim kontrolorom Zagrebparkinga dva smo dana proveli na poslu i pokušali doznati kako je obavljati posao, koji mnogi građani - preziru.

Zašto?

Razloga je više.

Pa prije svega jer nitko ne voli da ga se kontrolira.

Drugo, nitko ne voli da ga se kažnjava zbog neplaćenog parkiranja i neproduženja parkirne karte.

Treće, kontrolor Zagrebparkinga radi u podružnici Zagrebačkog holdinga, a percepcija građana je da je to najbolji poslodavac u zemlji jer primaš plaću bez obzira koliko se trudio, bez obzira koliko radio te kako radnik s određenom stručnom spremom ima veću plaću od radnika s istom stručnom spremom kod nekog drugog poslodavca. I plaća je sigurna i redovita, otkaz se može dobiti jedino ako si krivotvorio svjedodžbu.

Osim toga, vrijeme na poslu provodiš na zraku, među ljudima, u laganoj šetnji gradom.

Zagreb, 120418.
Djordjiceva ulica.
Bozidar Novacki kontrolor javnih parkiralista.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
CROPIX

Kada za ove stvari pitamo Novačkog, njemu se na licu razvuče zagonetan osmijeh pa se vrati 19 godina unatrag.

Bilo je proljeće 1999. godine. Bilo je sunčan dan i on je obilazio parkirane automobile u Preradovićevoj ulici. Taman je prolazio pokraj kućnog broja 23. Bio je naravno odjeven u odoru Zagrebparkinga. Prekoputa je bio neki kafić s terasom. Tamo je bio neki veći muškarac, je li popio koju čašicu previše, Novački ne zna.

Izašao je iz kafića, povikao “što je, smrade jedan, što tražiš ovdje” i prema Božidaru bacio staklenu čašu. Centimetri su nedostajali da čaša završi u njegovoj glavi.

Te situacije Novački se trudi zaboraviti. Radije pamti one vedrije trenutke kakav je primjerice bio onaj iz Krajiške ulice kada se tamo tek uvodila naplata parkinga. Danima prije uvođenja naplate obavještavali su stanare o promjenama, a ispred jednog haustora bio je parkirana jedna Zastava 750. Nije imala parkirališnu kartu. Kada je sutradan prolazio Krajiškom, na ulicu je istrčala vlasnica automobila, starija gospođa i zahvalila Novačkom na obavijesti.

- A upravo zbog toga volim svoj posao. I takvih situacija je bilo mnogo. Uistinu mnogo. Kada obavijestite ljude, kada ih educirate, kada ih uputite gdje platiti kartu, koliko vremena imaju za produžetak karte, i kada vam nakon svega zahvale i potrube, e to je ono što je mene ispunjavalo svih ovih godina i zbog čega sam uvijek na posao išao nasmijan - uvjerava me Novački.

- A kad na vjetrobranskom staklu vide kaznu? - pitam.

- Da vas ispravim. Nekada je to bila kazna. Sada se radi o dnevnoj parkirališnoj karti, pa vas molim da koristimo taj termin. Kazni nema još od početka 2010. - objašnjava mi Novački pa me odvodi do jednog automobila s čestitkom na vjetrobranu.

- Evo, pogledajte sami. Dakle vlasnik ovog automobila platio je parking u 9.38 SMS porukom. Parking je platio do 10.43. Ja sam došao do tog automobila u 10.55 i napravio sam opažaj. Parking nije bio produžen. Tada sam išao dalje u kontrolu i ponovno se vratio. Bilo je 12.15. Dakle čekao sam ga praktički 90 minuta. I to sam mu sve napisao na dnevnu kartu. I to je zapravo cilj kontrolora. Komunicirati i educirati vlasnike vozila. Nisam od onih koji napišu kaznu, pa se nikad više ne vrate do tog vozila. Pokušavam sačekati vlasnika da mu objasnim kako stvari funkcioniraju. I, vjerujte, u takvim situacijama nikad nije bilo problema - priča mi Novački.

I po ledu i po žezi

A prema službenim podacima Zagreb­parkinga, u 2017. godini izdano je 344.028 dnevnih parkirališnih karata, odnosno točno 28.663 mjesečno.

Trenutno te karte izdaje 160 kontrolora, što znači da u prosjeku svaki kontrolor dnevno izda oko 10 takvih karata.

Božidar mi kaže kako on mjesečno izda oko 200 dnevnih parkirališnih karata, no da njegova plaća ne ovisi o tome.

Ona ovisi o stažu. Što je radnik Zagreb­parkinga dulje u tvrtki, imat će veći dodatak na plaću. Koliko točno iznosi njegova plaća, Božidar ne otkriva. Kaže kako je niža od prosječne plaće u Zagrebu koja iznosi 7032 kune. U Zagrebparkingu pak tvrde kako je početna plaća 3500 kuna te kako s dodacima može dogurati do 6500.

- Ona je takva kakva je i ja je primam kako bih prehranio obitelj. No, meni je od plaće važnije što sam zadovoljan poslom. Da posao koji radim volim i da na posao ne idem s grčem u trbuhu - kaže Novački.

- No iskreno, vi šećete po gradu, tu i tamo nešto naplatite, što za te novce, dojam je, i nije neki pretežak posao. Plaćeni ste više od radnika sa sličnom spremom u privatnom sektoru - kažem.

- Ovako. Ja obožavam proljeće i, bit ću iskren, obožavam biti vani. Zbog zdravlja. Meni hodanje odgovara i uistinu se osjećam fantastično. No nije cijele godine proljeće. Evo ova zima. Vani je minus 15, a ti si na ulici. I to danima na toj hladnoći. Kada je snijeg, imaš lopatu u rukama i čistiš. Kada se ljeti topi asfalt, ti si na ulici. Danima. Nije to jedan dan, pa ajde, izdržat ću. Ili kada u jesen počnu one kiše. Skloniš se malo, ali si ipak na ulici cijelu smjenu. No odmah da vam kažem. Ja se ne žalim jer uistinu volim ovaj posao - objašnjava mi.

Njegov radni dan u jutarnjoj smjeni počinje u sedam sati ujutro kada se mora javiti dispečerima u Strojarskoj ulici. Na posao mora donijeti zaduženi aparat, točnije računalo i printer. Nakon toga dobiva sektor.

Izbjegavanje konflikta

U Zagrebu trenutno postoji 76 sektora, na kojima je raspoređeno 34.875 parkirališnih mjesta koja su pod naplatom. Hoće li ih biti više ovisit će o odluci gradonačelnika Milana Bandića nakon što su mu prijedlog o proširenju zona, ali i povećanju naplate parkinga poslali iz Zagrebačkog holdinga.

- Svaki dan na posao dolazim s osmijehom. I uredno obrijan. Smatram da kada radiš s ljudima trebaš biti uredan. To je moje miš­ljenje. A osmijeh je tu jer smatram da ako dolaziš s otporom, onda posao ne možeš kvalitetno obavljati. A to poslu može samo štetiti - smatra Novački.

Kada dođe na parkiralište, kreće u obilazak.

Kaže mi kako više od 95 posto parkiranih automobila unosi u svoj uređaj koji ga odmah obavijesti kada je imao prvi opažaj.

Opažaj zapravo znači da je računalo zabilježilo vrijeme kada je automobil upisan u računalo, da je provjereno je li plaćen parking, odnosno ima li to vozilo povlaštenu parkirališnu kartu.

Novački mi kaže kako je 1998. godine kada je on počeo raditi neka prešutna obavijest među kontrolorima bila da pričekaju 16 minuta nakon što opaze automobil za koji je utvrđeno da vlasnik nije plati parkirališnu kartu. Nakon nekog vremena taj rok se smanjio na sedam minuta.

- Ja uvijek pričekam. Posebno one koji su već platili parking. Dogodi se ponekad da pogrešno izdam tu kartu. Takav slučaj mi se dogodio nedavno u Kranjčevićevoj. Umjesto ZG u računalo sam unio ZD. No nakon jednog obilaska sam uvidio svoju pogrešku, napravio izvješće i ta karta nije bila naplaćena već je stornirana - prisjeća se Novački

Kaže mi kako dnevno prehoda između 6 i 12 kilometara, ovisno o tome ima li jedan ili dva sektora, te kako u to vrijeme napravi i do 800 opažaja. Radno vrijeme traje mu do 14 sati.

U Zagrebparking, kaže mi, došao je na preporuku i to s burze u siječnju 1998. godine nakon što je 20 godina kao tehnolog sa završenom višom strojarsko-tehničkom školom radio u Tvornici parnih kotlova.

Nakon početka rata, plaće su počele kasniti, došlo je do pretvorbe, i Božidar se našao na burzi rada.

- U početku sam mislio u Zagrebparkingu ostati tek neko vrijeme, godinu dana maksimalno dok ne dođe nešto bolje - govori mi dok hodamo prema zgradi Gradske uprave.

U to vrijeme u Zagrebu je bilo 23 sektora, i u mjesec dana obuke morao ih je sve obići.

Bili su to tek počeci konkretnijeg uvođenja sustava naplate parkiranja i vrijeme poprilično strogih kazni.

Podsjetimo, kazne su tada za prvu zonu iznosile 250 kuna.

- Ljudi nisu dobro reagirali tada na kazne. Otišli bi na plac, platili bi parking par kuna, zadržali se kratko u razgovoru s nekim, i nakon toga bi ih čekala kazna od 250 kuna. Tada nije bilo najugodnije raditi jer su nas ljudi znali psovati i vrijeđati. U tom trenutku moraš odstupiti. Ne smiješ ući u konfrontaciju. Konflikt se uvijek treba izbjegavati. To sam još na svojoj obuci naučio. Danas je toga mnogo, mnogo manje jer se i kultura plaćanja znatno poboljšala - uvjerava me Novački.

Priča mi i kako su ranije ljudi na sve moguće načine pokušali prevariti kontrolore. Kupili bi kartu za parkiranje, pa bi onda tu kartu djelomično brisali i koristili više dana.

Velikih problema, kaže, imali su i s lažnim invalidima budući da nije bilo mogućnosti provjere koji je automobil imao povlaštenu kartu za osobe s invaliditetom, a koji ne.

- Tada su mnogi samo kod volana stavili onu oznaku za osobe s invaliditetom i nitko nije mogao ništa. Takve karte, takva su barem moja iskustva, imali su mahom ogromni muškarci obrijanih glava koji su vozili skupocjene automobile. I nisi im mogao ništa. Jednog mog prijatelja su na početku Vlaške napali letvama jer je provjeravao imaju li pravo na dva sata besplatnog par­kinga. Sva sreća, to se od siječnja 2012. promijenilo jer sada u svojim računalima imamo podatke svih automobila koji imaju tu povlaštenu parkirališnu kartu za osobe s invaliditetom. Ta karta stoji 30 kuna godišnje i omogućuje vlasniku da ako nema mjesta na parkingu za osobe s invaliditetom, dva sata može parkirati besplatno na običnom parking-mjestu. Kada takav automobil opazimo, stavimo mu na vjetrobransko staklo obavijest kada je opažen i do kojeg roka se može besplatno parkirati - objašnjava Novački.

Priča mi kako nema pravila u koje vrijeme i kojeg dana izda najviše dnevnih parkirališnih karata. Objašnjava kako to ovisi o događanjima u gradu, odnosno o lokacijama gdje se događa neki seminar ili neka velika konferencija. Uz smiješak mi govori kako je popriličan broj takvih karata izdao 7. siječnja 2015. godine na parkiralištu ispred Doma sportova kada se u dvorani održavao posljednji predizborni skup Kolinde Grabar-Kitarović u utrci za predsjednika države.

Mrski sektor

Baš kao što je i on imao mentora kada je počinjao, tako je i Novački sada mentor drugima. S ovim poslom upoznao je između 50 i 80 novih radnika, a s njima je na terenu ovisno je li grupa novih veća ili manja. Ako ih ima više, često zna imati skraćenu obuku koja traje tjedan dana.

- Najbitnije je da ih upoznam s vertikalnom i horizontalnom signalizacijom. To je nama zakon. Da zna gdje je ulica u naplati, gdje se nastavlja parkirna zona nakon raskršća, koja strana ulice je u naplati, a koja nije. Što moraju gledati. Osim toga, obavezno im kažem da moraju educirati vozače, i nikad ne ulaziti u konflikt - objašnjava mi dok ispisuje još jednu dnevnu parkirališnu kartu u Koranskoj ulici.

- Vidiš, karta je u najlonu i uvijek se stavlja da je otvor najlona prema dolje. Da ne padne kiša i ne uništi kartu. U slučajevima kada je parkiranje uz pločnik, karta se uvijek stavlja za brisač koji se nalazi kod suvozača. Zašto? Pa pokazalo se kada je stavimo za brisač kod vozača, da mnogi tu kartu uzmu i bace dok ulaze u automobil. Psihologija valjda - objašnjava mi.

Iako je volio ići na posao, bilo je sektora koji mu nisu bili pretjerano dragi.

Jedan od takvih bio je sektor 44, iza Maksimirske ulice. Priča mi kako su tamo uglavnom živjeli stanari i kako je u poslijepodnevnim satima uvijek na ulici bilo poprilično pusto.

- Ja inače volim četvorke, ali taj sektor bio mi je nekako stran jer sam rijetko tamo imao priliku s nekim komunicirati - kaže.

Razgovor završavamo nakon drugog obilaska parkirališta ispred zgrade Gradske uprave. Taj sektor mu je najdraži.

- Tamo sam radio odmah nakon uvođenja naplata parkinga 2005. godine. Bio sam tamo puna četiri mjeseca zaredom i ta zona baš je po mom guštu. Razgovaraš s ljudima, malo koketiraš, pomažeš, uvijek je bilo dinamično. I baš mi je drago da ću tamo i završiti svoju karijeru i otići u svoje Zagorje kod supruge gdje imamo malu kućicu. Tamo ću se maknuti iz gužve koja je u Zagrebu, iako se bojim da će mi nedostajati razgovor s vozačima - kaže tiho.

- A dnevnik? - pitam ga za kraj.

- Dnevnik će ostati kao uspomena i podsjetnik na ljude koje sam susretao - odgovorio je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 19:14