JAVIO SE JUTARNJEM

Marko Babić je svojim statusom dirnuo cijelu Hrvatsku: ‘Evo kako sam shvatio da se sarkom vratio... To nisam bio ja‘

Marko Babić i njegova obitelj

 Marko Babić/
Osjetim da sam nedostajao kćerima dok sam bio u bolnici. Priđu mi i iznenada me čvrsto zagrle, poljube, govori Marko

- Iz bolnice sam izašao prošle subote. Sad smo se maknuli na more, da budemo sami, da cure malo guštaju. Dok me nije bilo, Tina i moji roditelji napravili su sve da kćerima Tonki i Luce ništa ne fali, ali osjetim sad da sam im ipak falio. Zagrle me iznenada čvrsto, poljube... Takve male sitnice koje u životu nerijetko niti ne primijetimo, sada su mi sve, ispričao nam je Marko Babić (32), kojeg smo u ponedjeljak zatekli u Rovinju gdje je bio s obitelji na produženom vikendu.

Autor bestselera ‘Putovanje zvano igra‘, u kojem opisuje svoj suživot sa sarkomom, ovoga je vikenda objavio tešku vijest - bolest mu se vratila i proširila na druge organe. Osim na kostima, sada je i na plućima i moždanoj ovojnici.

- Zvuči loše, ali uvjeravam vas, nismo mi tu da sudimo što je loše, a što dobro. Vrijeme će vam pokazati, ja ionako već znam, govori hrabro Marko, koji je dobio veliku podršku na društvenim mrežama.

image

Marko Babić

Marko Babić/

Iako je, kaže nam, puno puta do sad imao veliku sreću doživjeti golemu dobrotu i val pozitivnih misli, i ovaj put su ga ljudi iznenadili.

- Znam koliko treba da netko napiše nešto lijepo. Toliko sam podrške dobio, toliko energije... Osjetim da je iz dubine duše i to me puni snagom. Vjerujem da kolektivna energija vrijedi, da masa ljudi može pomoći da ishod bude kakav je jedini moguć - pozitivan. Naravno, ključna na ovom putovanju uvijek će biti ona koja izlazi iz mene. Zato uostalom i pristupam svemu ovako kako pristupam.

Kaže nam da nije nikad razmišljao da bi se bolest mogla vratiti pa ga je iznenadilo kad mu je početkom godine postalo gore. I sada kada ozdravi, siguran je, neće strahovati što ako se opet desi.

image

Marko Babić

Marko Babić/

Njegovi novi problemi su počeli sredinom ožujka kad ga je zaboljela zdjelica. Od prošlog listopada pije pametni lijek i otkad ga uzima ga nešto boli pa je, priča, očekivao da neće biti lako. Ali ovo je bilo nešto neopisivno riječima.

- To nisam bio ja. Bol dehumanizira čovjeka, izbriše ga. Moj pozitivan mindset i pristup su nestali s njim. Bio sam šokiran. Ujutro bih uspio odvesti cure u vrtić, vratio bih se doma i ništa, samo bih ležao. Kad bi se popodne igrale oko mene u boravku, kako im je običaj, ležao bih kraj njih i osjećao bi da mi fale. Tu sam, ali nemam snage ni volje. Bila je to teška i bolna emocija i nije se bilo baš lako nositi s njom. Nerijetko bi se dogodilo da ih gledam i počnem plakati, govori otvoreno.

Luce, njegova druga kćer, rodila se kad je već krenuo u borbu s bolešću. Zato nosi simboličko ime.

- Ona je naše malo svjetlo u tami. Bio sam na porođaju i kad nam je stigla, rasplakao sam se kao dijete, toliko su me preplavile emocije, kaže Marko, kojem je posebno teško bilo reći starijoj kćeri za bo­lest. Trebalo joj je objasniti da je Marko više ne može nositi i da mora često ići u bolnicu.

image

Marko Babić

Marko Babić/

- Dvanaestog dana od prvog ciklusa kemoterapije počela mi je opadati kosa. Objasnio sam Tonki da je doktor rekao da je moram obrijati i kako ću sada biti njezina ‘beba ćelavica‘.

Čim bi malo popustila agonija bolova, što je bilo rijetko, otišao bi do parka, na kavu, u svoj privid normalnosti. Ali bi to, nažalost, kratko trajalo. Bol bi ga budio i po noći.

Život je s njime igrao baš tešku igru ovaj put, kažemo mu.

- Ova igra mi se nikako ne sviđa. Kad padneš u bunar teško je naći nešto pozitivno. Jedino sam shvatio da u tom procesu puno razmišljam. Bol, patnja, tuga daju drugi pogled na stvari. Jedina sitnica koju sam izvukao je beskonačno divljenje prema ljudima koji žive tako puno duže, mjesecima, možda godinama.

Nakon patnje koja nije prestajala završio je u bolnicu u užasnom stanju, imao je jako lošu krvnu sliku, čak je i obitelj pomišljala na najgore. Onkolog je brzo reagirao i poslao ga na CT.

Odradio je tad brzo prvu rundu terapije i dali su mu dobru kombinaciju lijekova za bol, tako da mu se stanje popravilo.

Pitamo ga je li ovo novo iskustvo možda poticaj za novu knjigu.

image

Marko Babić

Marko Babić/

- Piskaram da, kaže uz osmijeh i nastavlja: ‘Mislim da je važno naći neki smisao, neku svrhu. Ako se ne izražavam kreativno, ja propadam. Zato mi je pisanje toliko važno, kaže Marko koji je trenutno fizički bolje.

Marko se u 30. godini suočio s dramatičnom dijagnozom Ewingovog sarkoma, rijetkog oblika raka kosti koji je metastazirao. Zagrebačkom arhitektu i marketinškom stručnjaku život se otad naglavce promijenio.

Sve je počelo s bolovima u desnoj lopatici. Bio je uvjeren da je riječ o upali živca zbog previše sjedenja i rješavao ga je masažama. Kad mu se na prsima pojavila kvrga promjera dva-tri centimetra, pomislio je da se ukliješteni živac opet vratio jer mu je maserka davno prije rekla da su lopatica, prsa i ruka povezani. Nije obraćao pažnju na to i s obitelji je otišao na more.

Uskoro je zbog bolova završio na hitnoj gdje su mu predložili citopunkciju.

Tjedan poslije planirali su putovati u Za­dar, odakle je njegova partnerica Tina rodom, a kako je njezin otac li­ ječnik, Marko je zaključio da će biti najjednostavnije obaviti pretrage dok su tamo.

- Bila je nedjelja predvečer kad je punac na­­zvao da mi kaže rezultate, baš sam šetao s Ton­­kom i našim jazavčarom Bepom šumicom. Kad mi je rekao da je tvorevina maligna i kako njegovi kolege misle da je sarkom, bio sam šokiran. Prvo sam pomislio: ‘Ne mogu se sad raspasti, tu je Tonka‘. Krenuli smo kući, a ja sam se pitao kako da kažem Tini i je li ju tata već nazvao. Pokazalo se da nije i kad sam joj rekao: ‘Imam rak‘, samo smo se zagrlili i počeli oboje plakati. Ona se ne­­vjerojatno hrabro nosi sa svime što nas je snašlo. Stavila je sebe u drugi plan i ogromna mi je podrška, rekao je u jednom intervjuu Marko.

U tom je trenutku Tina, koju je upoznao tijekom zajedničkog studiranja arhitekture, je bila u petom mjesecu trudnoće s drugim djetetom, a starijoj Tonki bile su dvije i pol godine. On je bio u velikom poslu, vodio je marketinški projekt za tenisku akademiju Ivana Ljubičića.

image

Marko Babić

Marko Babić/

Nakon prvog šoka, odlučio je da bolest neće prihvatiti kao grčevitu borbu za život, nego kao putovanje - jednu etapu života koja mu daje priliku da postane bolji čovjek. Snagu za svaki korak davala mu je obitelj, ali i više od 33.000 pratitelja na njegovom Instagram profilu s kojima dijeli svoje trenutke, izmjenjuje savjete i šali se na račun bolesti.

S obitelji se iz stana u centru Zagreba preselio k njegovim roditeljima u Gajnice, koji su im velika podrška. Otac Miro i majka Đurđa zajedno vode obiteljsku tvrtku, a starija sestra Iva bavi se razvojem proizvoda i menadžmentom.

Jako je blizak sa svojima, a ovo im, nažalost, nije prvi susret s opakom bolešću. Prije šest godina njegova majka se izborila s rakom dojke pa je jako emotivno reagirala kad je doznala za sinovu dijagnozu. "Mama je slična meni, vrlo optimistična i hrabra", ispričao je Marko.

U zadnjih tjedan dana, govori nam zadovoljno, popio je dvaput tabletu protiv boli. Kako kaže, njegova glava ‘nije programirana da vjeruje u koncept neuspjeha‘, a mi samo moramo vjerovati u njegove riječi:

"Ja znam da ću na kraju biti zdrav.

Ja znam da ću na kraju biti bolja verzija sebe.

Ja znam da ću na kraju biti beskonačno bogatiji zbog iskustva koje ću proživjeti."

image

Marko Babić

Marko Babić/

Svojim pratiteljima koji su mu velika podrška Marko želi zahvaliti time što će svi koji do srijede kupe njegovu knjigu ‘Putovanje zvano igra‘ preko webshopa markobabic.hr, dobiti uz nju i personaliziranu posvetu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 15:12