MI DJECU ODGAJAMO DVOJEZIČNO Prva riječ koju je naša Eva izgovorila bila je na engleskom, ali kad ona mene nešto pita na hrvatskom, ja otvaram rječnik

“Kad ja njoj govorim hrvatski, teško mi je biti autoritet. Pogriješim padež i ode moj autoritet van, kroz prozor”, mahne glavom prema tom prozoru s kojega se pogled pruža na prugu i Knežiju zagrebački Amerikanac Sean Patrick Craig, a potom se, smijući, okrene prema desetogodišnjoj kćeri Evi Amelie.

Dvojezično djetinjstvo Eve, koja raste s hrvatskim i engleskim, ponešto, makar u jezičnom kontekstu, zrcali način na koji je i njezin otac rastao u Njemačkoj, zemlji koja je, kao i u Evinu slučaju, bila domovina samo njegove majke, ne i oca. Sean, sin Amerikanca i Njemice, kaže: “I ja sam se, vjerojatno kao i Eva, kao dijete sramio s tatom u Njemačkoj govoriti engleski jer sam, podsvjesno, znao da se od mene očekuje da ga govorim savršeno, a zapravo sam taj jezik doista počeo govoriti tek kad sam otišao studirati u SAD, makar sam ga, jasno, naučio još kao dijete, uz oca”.

Prva riječ koju je Eva progovorila, “s nekih osam mjeseci”, kaže majka, Nataša Ricijaš Craig, bila je na engleskom. “Rekla je - moon, tek nedugo nakon toga izgovorila je ‘mama’, ovaj put - na hrvatskom.”

Ipak, rastući u Zagrebu Eva dugo nije htjela komunicirati na engleskom, makar je roditeljima, više-manje, bilo jasno da jezik dobro razumije.

Spontani igrokaz

Negdje do školske dobi na tatine engleske rečenice od nje bi stizale jedino hrvatske replike. Do njezine pete godine roditelji nisu bili ni sigurni koliko djevojčica govori engleski. “A onda, jedan dan, u Berlinu, u nekom kafiću, sunčano vrijeme, mirno doba, Eva je tamo, sasvim spontano i posve nama neočekivano, izvela igrokaz na engleskom, pretvarala se da je došla iz Amerike. Mi smo je, kad smo se snašli, počeli ohrabrivati, potencirati da nastavi... Vidjeli smo da je zadovoljna, ponosna što je prvi put pokazala i jednome i drugome da govori engleski. Tada je potpuno promijenila stav prema jeziku, idućih nekoliko dana se često igrala na taj način; kao da ju je prestalo biti sram govoriti. A dotad, svih ranijih godina, kadgod i kako god da smo je pokušali dobiti da govori engleski, pravila se kao da ga uopće ne razumije”, kaže majka.

Gledajući taj performance, pričaju, ostali su zatečeni. “Ja i više nego Sean. Naime, dotad sam čak pomišljala da ona engleski, iz tko zna kojih razloga, možda uopće nije ni svladala. Jest, s bakom i djedom bi u Njemačkoj znala progovoriti riječ, dvije, ništa više od toga. Recimo, oni bi pitali ‘Would you like an ice cream?’ Ona bi odvratila: ‘Yes!’”, prisjeća se Nataša.

Ima primjera kad dvojezičnost postane socijalni teret. “Kad je u vrtiću svladala prva slova, dovoljno da nauči napisati ime i prezime, ljutilo ju je što se Craig ne piše - Kreg. Nelagodno joj je bilo što mnogi nisu znali izgovoriti njezino prezime pa je inzistirala na tome da se to počne pisati Kreg jer, objašnjavala je mami, ako se piše Craig - svi će misliti da ona sama ne zna dobro napisati vlastito prezime!”, govori dalje. Kako je rasla Eva, tako se širio i Seanov hrvatski vokabular. “Jednom je rekla: ‘Tata, pokrij me’. Nisam znao što to znači ‘pokriti’ pa sam tražio po rječniku... To je bila česta situacija”, objašnjava otac.

“I sad ja, i dalje, uz nju proširujem svoj hrvatski vokabular. Prije nekoliko godina se vratila iz škole, priča mi nešto na hrvatskom i kaže ‘fakin’. Pomislio sam da je dijete pobralo loše navike od mene, da je počelo psovati... Trebalo je neko vrijeme da mi objasni da to nije ‘fucking’, nego ‘fakin’ i da je to u ovdašnjem žargonu imenica koju u svojoj pjesmi spominju Zagrebački mališani...”, smije se Sean.

Pogađanje riječi

Teško je reći kojim jezikom komuniciraju otac i Eva jer oboje u razgovoru koriste i hrvatski i engleski. Eva će: “Moja je zadaća da stavljam suđe u perilicu... Neki dan smo pričali nešto o tome pa se nisam mogla sjetiti kako se kaže perilica pa sam prešla na hrvatski”.

Zahvaljujući pak velikom trudu i silnoj upornosti njihove majke, zagrebačka braća i sestra Majerovići, Tia (13), Vigo (11) i Nino (9), govore francuski.

Bruno Konjević / CROPIX

Obitelj Majerović, otac Milan, majka Pilar i djeca Tia (13), Vigo (11) i Nino (9), popodneva često provodi učeći francuski jezik na kojem najviše inzistira majka

“Suprug i ja smo, kad smo se upoznali, u početku, pričali engleski, no ja sam dosta brzo, kad sam se preselila ovamo, naučila hrvatski jer sam i sama bilingvalno dijete. Kasnije se ispostavilo da je baš ta činjenica, da solidno govorim hrvatski, možda moju djecu manje motivirala da govore - francuski”, kaže Pilar Majerović. Majka joj je Njemica, otac Portugalac, odrastala je neko vrijeme u Americi, obitelj se, kad joj je bilo devet, preselila u Francusku i Pilar se, naposljetku, razmišljajući o identitetu, kaže - osjeća Francuskinjom.

Što aktivno, što pasivno, vlada sa šest, sedam jezika, živjela je, među ostalim, neko vrijeme u Japanu, ali formativne godine prošla je u Francuskoj i to je, osjeća, njezin jezik.

“Moja djeca i danas radije sa mnom govore hrvatski nego francuski, ali, jasno, govore dobro i francuski jer ja, sve ove godine, francuski ‘guram’.” Baš svaki dan to i dalje iziskuje njezin veliki trud, želi li uspjeti u namjeri da djeca postanu i ostanu bilingvalni. “Prošla sam kroz različite faze, od toga da gubim povjerenje u samu sebe, da se pitam radim li nešto pogrešno kad mi oni i dalje, na moje francuske rečenice, tako uporno odgovaraju na hrvatskom; znala sam se ljutiti na sebe i njih, potajno plakati...”, iskreno će.

Kako ih motivirati

Događalo se, kad su još bili vrtićka dob, da bi zatražili keks na hrvatskom, a mama bi bila spremna dohvatiti ga s visoke police, ali da za isti upitaju na - francuskom. “No, Tia bi radije čekala da se tata vrati kući pa da na hrvatskom pregovara za taj keks nego da ga od mene zatraži na francuskom. Suprug bi mi znao govoriti da, samim tim što ih pokušavam dobiti da sa mnom govore na francuskom, možda i gubim komadić njih, da oni možda sa mnom ponekad komuniciraju manje nego što bi inače jer im francuski ne dolazi sasvim spontano. A ja sam godinama tražila načine kako da ih motiviram...”, priča dalje Pilar.

U francusku školu Majerovići djecu nisu htjeli slati. “Preskupa je, osim toga, to je pomalo ‘umjetno’ okruženje, to su ljudi koji u Zagrebu borave nekoliko godina i sele se dalje, a ja nisam htjela da moja djeca svako toliko gube prijatelje, nego sam željela da rastu s djecom iz susjedstva, da idu u školu u blizini... Što je značilo da sam jedina stalna njihova spona s francuskim ja, a sve ostalo oko njih je na hrvatskom.”

Dok su djeca bila mala pokušali su naći tetu čuvalicu koja govori francuski. “Bila je jedna, ali imala je snažan hrvatski naglasak, procijenila sam da bi ubrzo shvatili da djevojka govori i hrvatski, da to neće biti dobro rješenje. Ili mora biti Francuskinja ili netko bez naglaska… nisam uspjela naći odgovarajuću tetu. Svako ljeto klinci i ja odlazimo, bez supruga, tri tjedna u Francusku. Tamo su okruženi francuskim i odlično funkcioniraju.”

Mama Majerović, unatoč borbi, danas je, gledajući unatrag - zadovoljna. “Mislim da smo uspjeli. Oni danas govore francuski, doduše s hrvatskim naglaskom. Međutim, mnogo je slučajeva gdje to s jezikom ne ide lako, svaka obitelj je priča za sebe, puno je stvari koje mogu pridonijeti da dijete, rastući u bilingvalnoj obitelji, ima manji ili veći otpor govoriti jezik koji se u toj zemlji ne govori.” Milan Majerović prisjeća se obiteljskih anegdota, francuskih početaka njegove djece.

“Obitelj i prijatelji bi nam iz Francuske slali crtiće, pjesmice, slikovnice... sve smo im to puštali, čitali. No u prvo vrijeme su neke njihove francuske rečenice bile doslovan prijevod s hrvatskog”, smije se i spominje da bi, primjerice, njihova verzija “Qu’est-ce que c’est?” (Što je to?) glasila: “Qu’ à c’est ca?” “Kad se ne bi mogli sjetiti neke imenice na francuskom, jednostavno bi je zamijenili hrvatskom riječi. Tako bi “C’est la vache” izgovorili “C’est la krava”. “I, makar nije išlo jednostavno, mislim da je francuski za moju djecu, među ostalim, ostao i jezik ljubavi, maženja, nježnosti s mamom...”, kaže.