MIHAJLO PAŽANIN Obično liježem iza 23 sata, budim se u 3.30 i meditiram nekoliko sati do početka radnog dana

U to je doba, sredinom 1980-ih Mihajlo Pažanin imao 17, taman je upisao treći razred srednje škole, riječki đak slušao je Bauhaus i Nicka Cavea, čitao stripove o ninjama, pa zapadne filozofe i sanjao postati “svjetskim putnikom. Zanimali su me neki drugačiji i drugi ljudi. Kao klinca su me knjige Carlosa Castanede najviše privukle istraživanju čovjekove svijesti i uma, njegovi susreti s meksičkim šamanom Don Juanom.

Kineski karate

I dok su drugi oko mene, čitajući isto, bili fascinirani opisima promjena svijesti uzimanjem droga, mene je palio dio posvećen idealu unutarnjeg ratništva.

Zaključio sam da je bolje da te knjige neopaženo maznem iz lokalne knjižnice i iskoristim za nešto dobro nego da ih čitaju narkomani. Nekoliko godina kasnije, kad sam se sreo s budizmom i čuo što budizam kaže o krađi, iste sam neopaženo vratio”, smije se Pažanin.

Te je jeseni počeo trenirati kineski karate, mushindo kempo. “Glavni učitelj je bio Britanac, naglašavali su vezu fizičkog treninga i meditacije koja dolazi iz budističkih okvira, iz japanskog tantričkog budizma. Moji roditelji nisu imali interesa za religiju, a budizam u ono doba na ovim područjima nije ni postojao. Meni je duhovnost kao tema uvijek bila bliska, ali me nikad nije zanimalo istraživati je kroz vjeru, već su me zanimali odgovori na pitanje zašto smo mi ljudi takvi kakvi već jesmo. Kad sam shvatio da se u budističkoj tradiciji komunicira tako da kroz puno malih ‘zašto’ dođemo do odgovora koji su to dubinski razlozi zašto smo mi na ovom svijetu, budizam mi je postao vrlo interesantan.“

Na izvorima učenja

Deset će godina Pažanin, tad već student, trenirati kempo. Sve do kraja fakulteta i diplome na Političkim znanostima u Zagrebu. “Tad sam osjetio da sam s kempom tu kod nas napravio što sam mogao, jer izvan fizičkog treninga i nekih osnova budističke prakse nitko mi ovdje nije mogao dati odgovore na pitanja koja su me zanimala. Pričalo se da postoje učenja i znanja koja spadaju u mističnu razinu ljudskog iskustva, da postoje duhovni majstori koji čuvaju takva znanja, da je od njih moguće učiti.” Sredinom 1990-ih je “skupio sav novac koji sam mogao skupiti, prodao auto i otišao na Tajvan. Krenuo sam tragati za izvorima tog rijetkog učenja koji smo mi u Rijeci i Zagrebu spominjali, naći nekoga tko bi me mogao podučavati.” Iz Zagreba, preko Praga, odletio je u Taipei. “Kad je 1949 Čang Kai-šek izgubio, cijela je ta nekomunistička generacija pobjegla na Tajvan, gdje se i danas čuvaju stara kineska znanja i tradicija poveza s budizmom koje su u ono doba došle pod udar komunista. Otišao sam u prvi budistički samostan, rekao: ‘Dobar dan, zanima me to i to …’ Pitali su otkud stižem, začuđeni da čovjek iz zemlje za koju nisu čuli postavlja pitanja o učenjima za koja i kod njih zna mali broj ljudi. Poslali su ispitivača da testira što to ja stvarno želim, jesam li tek ekscentrični turist ili imam ozbiljan interes za budizam.

Bili su zatečeni, impresionirani. Slali su me potom od samostana do samostana, sa sjevera na jug pa nazad na sjever. Išao bih tako s papirićem, porukom ispisanom na kineskom za redovnike koji su me prihvaćali.” Iz Tajvana odlazi na japansku Okinawu, potom na Himalaju. Tamo konačno sreće svoje buduće tibetanske učitelje uz koje će ostati vezan do danas.

Izbjegli učitelji

“Ne znajući puno o tibetanskom budizmu, počeo sam otkrivati, korak po korak, da je to sustav znanja, duhovnost istraživanja uma kojemu je više od tisuću godina bila posvećena cijela nacija. Fasciniralo me koliko je njihova metodologija istraživanja ljudskog uma studiozna.

Kao kaže Rober Thurman, sveučilišni profesor, veliki budistički učitelj, mi se na zapadu divimo astronautima, jer oni pomiču vanjske granice, a Tibetanci su se oduvijek divili - intronautima, ljudima koji mogu zaroniti u vlastitu unutrašnjost.”

Na Tibet nije otišao, jer je kineska okupacija dovela do toga da su danas veliki učitelji većinom u izbjeglištvu, počevši od dalaj lame nadalje.

Uputi se stoga do indijske Dharamsale, do Nepala, Butana, po zemljama gdje žive izbjegli učitelji i tibetanski puk.

“Budizam je spoj mudrosti i suosjećanja za sva bića. Jer, tamo gdje postoji suosjećanje mora postojati i mudrost, a vrijedi i obratno.

Što sam više učio, postajalo mi je jako stalo da u Hrvatsku dovedem nekog s kime bi neki ljudi ovdje za koje sam znao da žele imali priliku učiti.”

2001. ponovo odlazi u Nepal, želi doći do Shechena Rabjama Rinpochea, glavnog nasljednika jednog od najvećih budističkih učitelja 20. st., Dilga Khyentsea Rinpochea, koji je podučavao čitavu generaciju vodećih tibetanskih učitelja, među ostalima i dalaj lamu. Nije tada ni slutio da će za desetak godina, njegovom radu zahvaljujući, Hrvatska biti izabrana za jedino mjesto na svijetu izvan Indije gdje se podučava cjelovit sustav učenja iz loze Dilga Khyentsea Rinpochea.

Prvi dolazak u Hrvatsku: Mihajlo Pažanin i njegov tibetanski učitelji za prvog dolaska u Hrvatsku prije četrnaest godina

“Došao sam u samostan Rabjam Rinpocehea i kazao mu da dolazim iz zemlje za koju nije čuo i u kojoj praktički nema budista niti budističkih tekstova, ali da postoje ljudi koji žele učiti, koje zanima i da bi bilo dobro da baš on preuzme pokroviteljstvo nad jednom takvom grupom. Bio je tad još mlad, ali već silno priznat i bilo mu je nevjerojatno da mu netko dolazi s takvim prijedlogom…” Naposljetku je - pristao. “Vratio sam se u Zagreb i grupi od 20 zainteresiranih ljudi rekao: Evo, postoji u Nepalu veliki učitelj koji se složio da, ako želite, počnemo s edukacijom iz tibetanskog budizma.

Tako je budistička sangha (grupa) u Zagrebu, Budističko društvo Shechen, krenulo 2001. Godinu dana kasnije, slučaj je htio, Rabjam Rinpoche je predavao na budističkom skupu u Grazu, govorio je pred 10.000 ljudi. “Poslije predavanja sam Rabjama Rinpochea i Matthieua Ricarda u svom starom Renaultu 19 dovezao u Zagreb, da govori za nas dvadesetak. Bio sam uzbuđen, a bilo mi je pomalo i neugodno da dovodim velikog učitelja govoriti nama, grupici ljudi koja nema nikakvih kompetencija osim vlastite radoznalosti. No, tu se stvorila neka kemija. Rabjam Rinpoche i Matthieu Ricard su idućih godina sve češće i češće dolazili u Hrvatsku, a za njima su počeli dolaziti i drugi bitni učitelj tibetanskog budizma”, govori Pažanin dok stojimo u vrtu koji je okružen zidom obraslim u bršljan, promatrajući između dvije palme obješene tibetanske molitvene zastavice.

Prvi dolazak u Hrvatsku: Mihajlo Pažanin i njegov tibetanski učitelji za prvog dolaska u Hrvatsku prije četrnaest godina

Centar za edukaciju

2011. spomenuti tibetanski učitelji izabrali su da baš u Hrvatskoj naprave centar gdje se predaje cjelovit sustav učenja iz loze Dilgo Khyentse Rinpochea. Taj centar za edukaciju vodi Pažanin.

Budistički redovnici nakon što diplomiraju tri godine provedu u osami meditacije. Sve te sadržaje koje oni prođu u te tri godine, meditirajući u pećinama i kolibama po Himalaji, ljudi uključeni u program u Hrvatskoj koji se dijelom odvija na zagrebačkom Sljemenu prođu ovdje za devet godina. Tako je Hrvatska postala bitna adresa tibetanskog budizma gdje mnogi zapadnjaci žele učiti. Pažanina su, među ostalima, kontaktirali i dolazili na Sljeme globalno poznata imena iz svijeta umjetnosti i biznisa.

U program je uključeno pedesetak redovnih polaznika, većina iz Hrvatske. Tibetanski učitelji drže program u Tomislavovom domu svake godine u proljeće. Dio programa otvoren je za javnost, pa predavanja dolaze slušati ljudi iz cijelog svijeta, bilo ih je iz Uzbekistana, Makaa, Dominikanske Republike, Australije, Kine, Švedske …

“Učitelji predaju jedanput godišnje, polaznici tada dobiju set zadataka koje sami rade tijekom godine. To su metode vježbanja uma, ne radimo mi ništa posebno čudno ni egzotično, već su to vrlo studiozni, pragmatični i sistematski načini uvježbavanja uma. Naš um je poput mišića, on se dade izvježbati. Vježbati um znači naučiti ga kako da bude slobodan od svih negativnih mentalnih stanja. Među polaznicima je puno naizgled sasvim običnih ljudi koji imaju posve obične živote, od bankara i profesora do čistača ulica ili proizvođača meda, a zapravo su to ljudi koji prolaze vrlo rigorozne treninge i to na takav način da bi se i sami Tibetanci postidjeli.”

Pažanin je nedavno objavio knjigu “Razgovori o pomnosti“ (Planetopija). Filozofija mindfulness, u hrvatskom prijevodu - pomnosti. Na zapadu je postala popularna prije 20-ak godina, a danas je sve više ljudi i kod nas koji se zanimaju za te koncepte, žele naučiti biti prisutni u sadašnjem trenutku, ne bojati se budućnosti i ne biti opterećeni prošlošću.

Pažanina su prije nekoliko godina Ivan i Danijela Miljan, koji provode edukacije integralnog razvoj organizacija i ljudi, zamolili da unutar njihove škole pripremi program učenja pomnosti. Tako je u i Hrvatskoj nastala škola mindfulnessa ili pomnosti. “Želite li unaprijediti tvrtku da bolje posluje, to možete samo ako unaprijedite ljude. Pitali su me da napravimo program pomnosti koji bi bio poput škole gdje se korak po korak istražuje kako funkcionira naš um. Polaznici nisu ljudi koje nužno zanima budizam, već iz zanima uvježbati um.” Program zadnje četiri godine provode u Hrvatskoj i Srbiji. Polaznici su često zaposlenici velikih kompanija, menadžeri, sportaši, političari… Pomnost je sve prisutnija, u kalifornijskoj Silicijskoj dolini vježbanje pomnosti doživljava se kao standardni dio edukacije zaposlenika.

U Kanadi su vježbanje pomnosti uveli kao zdravstvenu terapiju.

Bliski suradnik Dalaj lame Matthieu Ricard, budistički redovnik, možda i vodeći svjetski autoritet na području istraživanja utjecaja meditacije na mozak, s Mihajlom Pažaninom

Pažaninu je mentor Matthieu Ricard, budistički redovnik, blizak suradnik dalaj lame, rođenjem Parižanin koji je u 26. godini doktorirao molekularnu biologiju kod nobelovca Francoisa Jacoba. Ricard, svjetski autoritet na području istraživanja utjecaja meditacije na mozak, tumači na koji način moderna neurologija može iskoristiti dva i pol stoljeća budističkog istraživanja ljudskog uma. Posljednjih dva desetljeća suradnjom neurologa i budističkih redovnika utvrđeno je da je meditacija bitno više od relaksacije, da su njezini učinci na um daleko veći. Za Matthieua Ricarda znanost tvrdi da je on najsretniji čovjek na svijetu. Na američkom sveučilištu Wisconsin skenirali su njegov mozak te zaključili, pojednostavljeno govoreći, da je stanje lijevog dijela frontalnog korteksa, koji ukazuje na pozitivne emocije, daleko bolje negoli kod bilo kojeg čovjeka podvrgnuta istim ispitivanjima, da Ricard odašilje daleko najjače signale koje su ikad zabilježili.

Pomodna meditacija

“Ricard je veliki protivnik pomodnog načina prezentiranja meditacije kao metode samopomoći od koje će se menadžeri osjećati bolje i raditi više. Zna reći da je snajperist koji tri sata leži čekajući žrtvu potpuno koncentriran na sadašnjost i sabran dok ubija ljude, ali teško da je to bio izvorni cilj meditacije. Veliki dio škole koju vodim je, osim što ljude uči biti prisutnima ovdje i sada, posvećen razvoju ljudskih vrijednosti, baš uz poticaj Ricarda.”

Pažanin meditaciju prakticira zadnjih 35 godina. “Obično liježem iza 23 sata, budim se u 3.30 i meditiram nekoliko sati do početka radnog dana. Vjerujte, nije to ništa posebno, navika kao i svaka druga, proizašla iz višegodišnjeg treninga. Utreniranom umu ozbiljnih praktičara često je dovoljno i sat-dva za potrebnu regeneraciju: mnogi od njih pritom ostaju sjediti u položaju za meditaciju i nastave prakticirati i dok spavaju.”

Ipak, ističe da nije tibetanski budist, niti budističko društvo Sechen koje vodi ima za cilj stvarati budiste koji u nemogućnosti da se nose sa životom izlaz pronalaze u stvaranju novog ‘duhovnijeg’ identiteta: “Cilj puta u koji vjerujem je unutarnja sloboda koja dovodi do osjećaja bliske povezanosti sa svijetom oko nas. Kako znate da ste napredovali na tom putu? Kad vas veseli vidjeti čak i one koji vam idu na živce i misle sve najgore o vama. To je obično dobar znak.”