PRATIO GA JE SDS

'MILJENKO SMOJE BIO JE NJEMAČKI AGENT' Je li legendarni splitski novinar i književnik rušio Jugoslaviju i komunizam?

Miljenko Smoje
 Jadran Babić / CROPIX ARHIVA
 

Jugoslavenska Služba državne sigurnosti (SDS) punih je šest godina držala “na oku” poznatoga hrvatskog novinara, književnika i scenarista Miljenka Smoju. Od sredine 1984. pa sve do 1989. godine SDS je nad njim imao otvorenu tzv. početnu operativnu obradu. Kontrolirali su njegove kontakte, provjeravali poštu i telefonske pozive, pokušavali su u tajnosti pretresti njegov stan i druge objekte u kojima je boravio.

Razlog? Mnogima će sigurno zvučati bizarno, no svakako je iznimno intrigantan. Jugoslavenska tajna služba sumnjala je, naime, da Miljenko Smoje surađuje s njemačkom tajnom službom BND-om (Bundesnachrichtendienst).

Proizlazi to iz dosjea SDS-a o Miljenku Smoji koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Na tridesetak stranica dosjea nalazi se sažetak informacija o spomenutoj operativnoj obradi u kojoj je SDS Miljenku Smoji dao pseudonim “Izidor”.

Obradu protiv njega otvorio je Centar SDS-a u Splitu 22. lipnja 1983. godine, a kao razlog pokretanja navedeno je sljedeće:

“Radom po akciji ‘Kvadrat’ utvrđeno je da imenovani vrlo često putuje u inozemstvo i to baš na lokacije za koje posjedujemo podatke da su interesantne zbog održavanja kontakta operativaca BND-a s agentima iz zemlje.

Praćenjem akcije ‘Nord’ utvrđeno je da je ‘Izidor’ vrlo često boravio na Hvaru, Braču i u Brelima, odakle smo registrirali odašiljanje indikativnih poštanskih pošiljaka, interesantnih za akciju ‘Nord’. Cilj obrade je da utvrdimo eventualnu povezanost ‘Izidora’ sa stranom ob. službom, te proširivanje postojećih saznanja koja bi ukazivala na ovu povezanost”.

Zavođenje ove obrade potpisali su tadašnji šefovi SDS-ova Centra Split Mate Andrijašević i Blagoje Zelić. Iako se u ovom dokumentu navodi samo kodno ime “Izidor”, već iz upisanih osobnih podataka, datum rođenja, adresa i slično, jasno je da se radi o Miljenku Smoji. No, i najmanju sumnju otklanja službena zabilješka od istog datuma u kojoj se izravno spominje raniji prijedlog Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH “da se nad Miljenkom Smojom zavede prethodna operativna obrada pod pseudonimom ‘Izidor’”.

Prva informacija

Prvu informaciju o Smoji, vezano uz sumnje na suradnju s BND-om, SDS je dobio još 1970. godine, i to od svog suradnika kodnog imena “Arigo”. Pritom se spominje da je “ta veza počela preko raznoraznih ekspozitura BND-a u nekim časopisima kao što su Meriam i Cak s kojima je Smoje surađivao”. Pet godina kasnije, 1975., SDS ponovo dobiva sličnu informaciju o Smoji i opet je pod sumnjom njegova suradnja s njemačkim časopisom Cak. Zanimljivo je da je ta informacija dobivena u akciji vezanoj za Slobodnu Dalmaciju, a nosila je naziv “Magistrala”. Smoje se pritom spominje više usput, a naglasak se stavlja na ing. Siriščevića te se podsjeća da je ta osoba već suđena zbog špijunaže. On i Smoje, stoji u bilješci, odlazili su na pozive uredništva Cak u SR Njemačku, a ističe se kako iz suradničkih podataka proizlazi mogućnost da je uredništvo Caka ekspozitura BND-a. No, tek sedam godina kasnije Služba se ozbiljno počela baviti samim Smojom.

S obzirom na niz kodnih imena koja se spominju u dokumentima, željeli bismo pojasniti da je akcija “Kvadrat” zapravo bila dugogodišnja akcija SDS-a usmjerena otkrivanju BND-ovih “uporišta” u inozemstvu, a u sklopu nje su odrađivane brojne druge akcije, sve s ciljem otkrivanja operativaca te tajne službe, njihovih suradnika i informatora, odnosno cijele agenturne mreže. Tako je jedna od podakcija nosila spomenuto kodno ime “Nord”, a cilj joj je bio pokrivanje “indikativnih” poštanskih pošiljaka iz Jugoslavije, kako bi se utvrdio primatelj, odnosno potencijalna ekspozitura BND-a.

Dakle, SDS je kroz akciju Kvadrat uočio da Smoje često putuje na lokacije na kojima se vjerojatno održavaju kontakti s operativcima BND-a. “Nepotpunom provjerom utvrđeno je da je u 5 interesantnih vremenskih perioda iz akcije ‘Kvadrat’ Smoje u tri navrata boravio na navedenim lokacijama. Ova je činjenica sama po sebi vrlo indikativna, tim više što od ranije imamo raznoraznih navoda koji bi ukazivali na njegovu vezu s nekim stranim ob. strukturama”, napisali su šefovi splitskog SDS-a prilikom zavođenja obrade nad Smojom.

Osam mjeseci kasnije, početkom 1984., načelnik Andrijašević piše izvještaj o “Izidorovu” boravku u Trstu i Monfalconeu, gdje je s njim bila i njegova supruga. Napominje se kako su iz Splita otputovali u Rijeku brodom Ilirija unatoč velikom nevremenu. SDS je zabilježio da je Smoje tada u Trstu kontaktirao doktora Vojka Žagara, austrijskog državljanina, podrijetlom iz Splita koji živi u Trstu i povremeno dolazi u SFRJ.

“Prema neprovjerenim saznanjima, Žagar je 50-ih godina dolazio na jugoslavenske brodove u Trstu u cilju prikupljanja obavještajnih podataka od naših pomoraca. Smatramo da navedeno putovanje ‘Izidora’ ne može biti slučajnost jer se u potpunosti uklapa u termine iz akcije ‘Kvadrat’ i ‘Trezor’, što nameće obavezu da prilikom sljedećeg putovanja ‘Izidora’ poduzmemo mjere tajnog praćenja u inozemstvu u cilju dokumentiranja njegovih kontakata”, zapisao je načelnik Andrijašević. U svibnju 1984. SDS je zabilježio Smojin razgovor sa Žagarom, koji im je samo potkrijepio sumnje. Žagar je, naime, rekao Smoji da “u srijedu 9. svibnja u devet sati navečer” u Split dolazi brod koji treba sačekati jer “nosi ono što treba i jedno ulje”. Niti je Smoje išao dočekati taj brod, niti je tog dana u to vrijeme u Split doplovio bilo kakav brod. Posebno ne iz inozemstva. “To upućuje da se radilo o nečem drugom”, zaključuju operativci SDS-a.

Suradnja i s Talijanima?

U međuvremenu je Služba prikupila hrpu operativnih podataka o Žagaru iz kojih izvlače zaključak da je nesumnjivo bio u kontaktu s BND-om, a vjerojatno i s talijanskom tajnom službom. Stoga SDS-u Žagarovi kontakti s “Izidorom”, kako su naznačili, dobivaju novu dimenziju, a sukladno tome iziskuju i puno obimnije provođenje potrebnih mjera. Pritom su utvrđeni i mogući kontakti s još jednim BND-ovim čovjekom u Italiji, kojemu je SDS dao pseudonim Tatar. Radi se o Ladislavu Šopreku, za kojega je jugoslavenska tajna služba u jednom trenutku bila osmislila cijelu specijalnu akciju. Prema podacima iz jednog drugog dosjea, do u detalje je bila isplanirana njegova otmica i prebacivanje u Jugoslaviju, ali do realizacije na koncu nije došlo.

Tijekom 1985. Služba je registrirala više telefonskih i osobnih kontakata između Smoje i Žagara, a posebno im je bio zanimljiv način na koji jedan drugome šalju poštu. Naime, Smoje nije Žagaru slao pošiljke u Trst, nego najprije u Škofiju na “poste restante”, a potom u Koper. S druge strane Žagar je često koristio Smoji bliske osobe koje su dolazile u Trst da preko njih šalje novine i razne pisane materijale Smoji u Split. Služba je ulovila i neke razgovore za koje je smatrala da sadrže šifrirane poruke.

“Interesantno je da nismo registrirali da je ‘Izidor’ ikada iz svog stana nazivao Žagara. U posljednje vrijeme ‘Izidor’ je neobično aktivan. Vrlo često je na putu, a uspostavio je ponovnu suradnju s dnevnim listom Slobodna Dalmacija za koji priprema osvrte i putopise. Registrirali smo neuobičajeno prisne kontakte s kap. bojnog broda Morača Tončom, komandantom ŠTO Split i zastupnikom u Saboru SRH. U međusobnim kontaktima dotiču se raznih pitanja iz društvenog života grada i šire”, zabilježila je služba sredinom 1985., a do kraja te godine nadzirali su nekoliko njegovih putovanja u Italiju.

Nakon toga Služba zapaža daljnje promjene u Smojinu djelovanju, primjećuju njegov pojačani interes za “unutrašnji politički život u zemlji” te sve brojnije razgovore s raznim “privrednim i drugim subjektima”.

“Kroz novinske članke mogli bismo reći da se vrlo pozitivno obračunava s nekim privrednim i tržišnim negativnostima u našem društvu”, zaključuju SDS-ovci, napominjući da mu takvi nastupi osiguravaju razne pogodnosti i dotok novih informacija.

U međuvremenu je otkriven novi za Službu zanimljiv kontakt Miljenka Smoje u Italiji. Talijanka Paola Cesari iz Ferrare, 17 godina mlađa od Smoje. Zabilježeno je da je jednom prilikom boravila u hotelu Neptun u Tučepima, gdje se istovremeno održavao prvomajski skup novinara na kojem je bio i Smoje. Njihovi kontakti su se 1986. intenzivirali, stoji u zabilješkama SDS-a, te se napominje da su njihovi kontakti vrlo prisni, ali ne intimni. I u kasnijim bilješkama i informacijama SDS-a više je puta naglašeno da njihov odnos nije intimne prirode, pa se između redaka može iščitati kako je Služba smatrala da Smoje želi ostaviti dojam da mu je Paola Cesari ljubavnica te tako prikriti njihov stvarni, vjerojatno suradnički odnos.

Nagrađeni Izidor

Do zanimljivog “otkrića” SDS dolazi 1987. godine kada je “Izidor” dobio novinarsku nagradu “Moša Pijade” za životno djelo. Tada u njegovoj biografiji pronalaze podatke da je Smoje 1942. i 1943. bio član SKOJ-a u Splitu, čiji je sekretar bio Dušan Pilić zvani Crveni. Radilo se o dopisniku talijanske Republice iz Beograda, za kojega je SDS imao podatke da je već godinama “aktivni agent ‘Tatara’, odnosno BND-a” te da je na vezi i talijanskoj tajnoj službi. Smojina izjava na dodjeli nagrade u Ljubljani, da mu je Pilić dobar prijatelj s kojim često kontaktira i povremeno se viđa, za Službu je bila svojevrsna potvrda Smojine suradnje s BND-om, ali i veliko iznenađenje. Naime, SDS unatoč obradi nad Smojom nije zabilježio niti jedan njegov kontakt s Pilićem. SDS je u konačnici zaključio da je vjerojatno upravo Pilić ukazao BND-u na ličnost “Izidora” te sudjelovao u njegovu angažiranju kroz suradnju preko časopisa Merien i Cak.

Prema kraju 80-ih, Služba zapaža sve veći Smojin interes za unutrašnjopolitičku situaciju u zemlji, posebno na području Kosova, bilježe se daljnja putovanja i kontakti sa Žagarom i Paolom Cesari, kao i sumnjive pošiljke. Stoga SDS uvodi još konkretnije mjere protiv Smoje, čak i njegovo tajno praćenje u inozemstvu, a razmatra se i mogućnost tajnih pretresa. Za tajni pretres njegova stana u Splitu Služba je planirala opservirati kretanje njegovih susjeda te angažirati osobu koja bi ih pustila u stan dok Smoje i njegove supruge nema, a to je trebala biti njihova spremačica.

Služba doznaje informacije o Smoji i preko direktora i drugih suradnika u hotelima, primjerice u Brelima i na Hvaru, u kojima je Smoje dulje boravio. Pritom je SDS posebno zanimalo primanje i slanje pošte, jer je Smoje unaprijed dogovarao prihvat poštanskih pošiljaka na recepcijama u tim hotelima. Razmatrala se i mogućnost tajnog pretresa bungalova u sklopu hotela Helios na Hvaru, koji su Smoje i njegova supruga unajmili praktično za cijelo ljeto 1989. godine.

Konkretne mjere

Međutim, iako je SDS očigledno bio uvjeren da Smoje surađuje s njemačkom izvještajnom službom, iz sačuvanih dokumenta u njegovu dosjeu baš i nije do kraja jasno koje je prirode bio njegov odnos s osobama koje je SDS smatrao agentima BND-a. Kontakti sa “sumnjivim” osobama poput Žagara definitivno su postojali, utvrđen je i određen stupanj konspirativnosti, međutim nigdje nema niti jednog podatka koji bi izravno govorio o tome da je Smoje uistinu svjesno surađivao s BND-om i znao da kontaktira s mogućim agentima te službe.

Treba napomenuti da bi SDS u sličnoj situaciji, da se radilo primjerice o sumnjama na suradnju s neprijateljskom emigracijom, vjerojatno poduzimao puno konkretnije mjere, što bi po svemu sudeći podrazumijevalo i uhićenje osobe koja se nalazila pod obradom. Međutim, u ovom slučaju, budući da se utvrđivala mreža strane tajne službe, SDS je samo u krajnjim situacijama išao na uhićenja i ispitivanja, jer je cilj bio utvrditi sve kontakte i razotkriti agenturnu mrežu te doći do njihovih uporišnih točaka u inozemstvu.

Posljednji dokument o obradi nad Miljenkom Smojom nosi datum od 23. lipnja 1989. godine, ali nema podataka što se događalo nakon toga i je li akcija nad “Izidorom” okončana i na koji način.

Dokument naslovljen "Smoje Miljenko"

Dokument naslovljen "Smoje Miljenko"

Smoje, ein dalmatinischer Geheimagent Null Null Sieben

Evo što nam je Ivica Ivanišević, autor biografije Miljenka Smoje, napisao nakon što smo ga upoznali s “činjenicom” de je njegov junak bio tajni agent

Dok sam pisao biografiju Miljenka Smoje bio sam čvrsto uvjeren da ću odgovore na sva važna pitanja koja me budu kopkala s lakoćom pronaći negdje u trokutu Matejuška - Dražanac - Pjaca. Trebalo mi je više od trinaest godina da konačno shvatim svu dubinu svoje pogreške. Sad mi je, naravno, jasno da bilo koja priča o velikom kroničaru Dalmacije ne može biti napisana bez prethodnog pretresa zamašnih arhiva njemačkih sigurnosnih službi u kojima, izvan svake sumnje, postoji i dosje “Miljenko Smoje, ein dalmatinischer Geheimagent Null Null Sieben”.

Još uvijek možemo samo nagađati kada se i kako u Bonnu prvi put upalila lampica, tko je u Šunji razabrao podatan štof za krojenje obavještajne biografije. A možda prvi korak uopće nisu napravili njemački špijuni nego Smoje sâm? Je li možda u njegovu autorskom opusu zameten kakav trag, diskretni signal što ga je uputio agentima BND-a, a koji je promaknuo pažnji ovdašnje publike? Pa, da se ne lažemo, bilo je toga, bilo...

Mnogi među vama zacijelo pamte onu scenu iz serije “Naše malo misto” kad Roko, žovijalni obnašatelj dužnosti direktora hotelskog poduzeća, riba lokalnog prosvjetnog radnika koji u sezoni honorarči kao turistički vodič...

- Zdravi bili, šjor profešur! Vi ste jučer vodili onu grupu Njemaca?

- Jesan.

- Pa je li moguće da ste onako falili? Ča ste rekli za one kuće iza crikve, ko ji je užga?

- Reka san da su ji užgali Njemci na povlačenju.

- Njemcima reć da su užgali Njemci?

- Ali to je povijesna istina.

- Vi ste lud čovik - povika je Roko. - Ma koja povijesna istina! Kad vodite Njemce, onda su Taljanci zapalili, a kad vodite Taljance, recite da su Njemci, ko će drugi!

Ono što se nama činilo kao dobra zajebancija na račun hotelijera koji bi prodali i postelju vlastite matere, možda je zapravo bila Smojina suptilna poruka službenom Bonnu: “Nemam predrasuda, nisam zlopamtilo, rat pripada prošlosti, a ja sam spreman zajedno s vama graditi budućnost”.

A opet, tko će ga znati, možda je Smoje samo upao u zamku koju su mu postavile prefrigane švapske špije. Poznajući njegovu reputaciju “ganca” (ženskara) kojega muči “škerac o’ krvi” (doslovni prijevod nisam vam kadar ponuditi, ali pretpostavljam da možete naslutiti smisao), bit će da je povijesno “Ja”, pače “Jawohl” kojim se predao u ruke BND-u, rekao u erotskome klinču s kakvom radodajnom Matom Hari njemačke obavještajne zajednice.

Ili je možda stvar naprosto u tome da i ovaj slučaj svjedoči kako su udbaši - oni bivši, baš kao i njihovi suvremeni parnjaci - naprosto retardirani. Jer koga je blistavi špiclovski um izabrao kao veze operativcu Smoji? Vojka Žagara i Paolu Cesari. Što je istina koju će pod zakletvom potvrditi barem nekoliko desetaka tisuća ljudi koje još uvijek nije pogodio Alzheimer. Ako ste poslije svega mrvicu zbunjeni, molim strpljenje, vrlo brzo ćete pohvatati sve konce ovoga bizarnog dramoleta. Za početak, vratimo se radnoj biografiji ozloglašenog njemačkog špijuna…

Smojina autorska rubrika “Dnevnik jednog penzionera” (koja je startala 1979. i potom dugi niz godina bila ključni tiražni adut Nedjeljne Dalmacije) u žanrovskom je smislu bila neka vrsta docu-reality showa: autor je opisivao svoju svakodnevicu švercajući usput društvene komentare, a u dogodovštinama koje je opisivao javljala se skupina stalnih ili povremenih likova. Jedan od njih bio je i dotur Vojko Žagar. Ovu titulu shvatite vrlo uvjetno. Gospodin, naime, nije bio liječnik, bavio se trgovinom, ali ga je Smoje oslovljavao “dottore”, kako je u Italiji uobičajeno obraćati se poštovanoj gospodi. Žagar se u Splitu rodio i ovdje proveo formativne godine, pa se na toj crti stvorila bliskost između ovoga Tršćanina i Smoje. Paolu Cesari Smoje je pak upoznao na nekom bračkom druženju i godinama kasnije nastavio održavati kontakt uvijek je titulirajući kao “finu gospoju iz Ferrare”. O druženju sa šjor Žagarom i šjorom Cesari redovito je izvještavao svoje čitatelje kojima su trgovac iz Trsta i nobl dama iz Ferrare bili činjenice istoga reda kao i, recimo, čovik o’ svita Mate Biljarista ili ribar Šanto Radovniković, također nezaobilazni junaci Šunjinih tekstova.

Kad je nekom autentičnom udbašu iz toga vremena naređeno da se pozabavi slučajem Miljenka Smoje - koji redovito laprda pače sere po novinama i ništa mu nije sveto, a ne možeš ga ni s čim korumpirati, jer niti išta ima niti ga je briga što nema (“freedom’s just another word for nothing left to lose”, dobro zna udbaš, premda nema pojma tko je Kris Kristofferson) - on je naprosto zbrojio dva i dva. Krenuo je čitati Šunjine tekstove i tragati za njegovim znancima koji imaju strano državljanstvo. A kad ih je pronašao, potezom pera promaknuo ih je u špijunske mastermindove, dijabolične face s vrha obavještajne piramide koje su skautirale splitskog novinara i natjerale ga da izda Jugoslaviju kao takvu.

Dotur Žagar odavno je umro i ako mu neki friški pokojnik ovih dana prenese vijest da u novinama o njemu pišu kao o špijunu, vjerojatno će opet umrijeti, ali ovaj put od smijeha. Je li “fina gospoja iz Ferrare” još uvijek živa, nemam pojma. Strašno bih volio da jest i da može uživati u novostečenoj reputaciji špijunske femme fatale. Ne znam ni gdje je danas udbaš koji je Miljenka Smoju utefterio u registar neprijatelja. Ali sam iz nekog bizarnog razloga čvrsto uvjeren da je živ živcat i dobroga zdravlja. (Ivica Ivanišević)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 03:06