‘Mislim da je zrak bio toliko nabijen pozitivnim česticama da nije bio moguć prodor nikakve zaraze‘

U godini u kojoj su se njezini vršnjaci bojali infekcije koronavirusa i čuvali od socijalnog kontakta, Mirjana Bohanec Vidović odvažila se na snimanje televizijske serije "Dnevnik velikog Perice" koju upravo prikazuje HTV, a kojoj ponovno igra legendarnu Anu Šafranek iz kultnog filma "Tko pjeva, zlo ne misli". O tome kako se odlučila ponovno stati pred kamere, kakvo je bilo iskustvo snimanja i kako se snašla u istoj ulozi pedeset godina poslije, pjevačica i glumica s diplomatskom karijerom razgovarala je s Tončicom Čeljuskom u HTV-ovoj emisiji "U svom filmu".

Idejom da ponovno zaigra Anu Šafranek, ovaj put mamu Šafranek u poznim godinama, iznenadio ju je scenarist serije. S velikim je uzbuđenjem o tome nekoliko dana razmišljala i savjetovala se sa svojim prijateljicama, no one su joj sve, kad su to čule, rekle da mora to raditi. Sada sve napeto gledaju seriju, kaže.

Snimanje je trajalo dva mjeseca, ali jako se pazilo na epidemiološke uvjete, no unatoč tome, atmosfera je bila jako pozitivna.

- Toliko je bilo pozitivne atmosfere - mislim da je zrak bio toliko nabijen pozitivnim česticama da nije bio moguć prodor nikakve zaraze. Ja sam bila silno uzbuđena, ali uživala sam raditi s tim mladim ljudima koji su i mene jako dobro prihvatili. Lijepo smo se sprijateljili i družili, iako je bilo jako naporno. Dva mjeseca dvanaest sati dnevno, pogotovo meni, ali taj me posao toliko inspirirao. Gospodin Vinko Brešan sjajno radi, ima neopisivu energiju i kad svi popadamo pod stol, on skoči. Tako da sam izdržala.

Jedina iz originalne postave filma "Tko pjeva zlo ne misli" u televizijskoj inačici igra istu ulogu, ali 50 godina poslije. Iskustvo je to kakvo malo koji glumac ima. Na upit kako joj je bilo igrati Anu Šafranek, odgovara:

- Igrala sam spontano, ali negdje u vama ostane taj lik i ja sam nastojala dalje tako igrati. Iako mi leže te zagrebačke gospođe, bilo je malo teško igrati nakon toliko godina, ali tako je ispalo. Mislim da će se publici svidjeti, kao što i čujemo zasad. Nešto tu ima i od Kreše Golika, Vinko Brešan bio je njegov učenik. Malo onog zagrebačkog pokušali smo Oto i ja ubaciti u taj film. Ima pjesme, stare i nove. Ima svega pomalo i vidjet ćete da će to biti jedna od velikih uspješnica Hrvatske radiotelevizije, rekla je.

Tajnu generacijama omiljenog filma koji je poslužio kao predložak seriji vidi u šarmu koji se u tom filmu osjetio, u nečemu što je bila povijest Zagreba. To je, misli, i danas interesantno, jer prikazani su doživljaji i običaji kojih odavno nema. Sama atmosfera filma zasluga je Kreše Golika, za kojeg ističe da je napravio dobar odabir glumaca i sjajne detalje.

- Ja i danas kad gledam taj film, po stoti put vjerojatno, zamijetim neke tako životne detalje koji promaknu kad gledate film u cjelini. Osim toga, u filmu ima predivnih replika. Često čujem, čak i od mladih ljudi da se služe tim replikama.

Bio joj je to, kao mladoj opernoj pjevačici, prvi glumački angažman. Krešo Golik tražio je glumicu koja može pjevati, pa je onda tražio pjevačicu koja bi znala glumiti. Kompozitor glazbe u tom filmu Živan Cvitković rekao mu je da zna jednu malu u operi, pa neka proba. S Golikom je razgovarala u staroj kavani Korzo i dobila je ulogu.

- Pristojnost i maniri iz Golikovog filma koji se danas čine arhaičnima, ipak i danas u nekim krugovima postoje i svatko tko imalo drži do sebe nastojat će se i danas lijepo ponašati, ali danas je ipak neko drugo vrijeme, kaže.

- Cijene se potpuno druge vrijednosti. Tehnologija je donijela neki napredak, ali i puno toga što ćemo kasnije žaliti. Meni je već danas žao mladosti koja nema vremena za igru i veselje kakvo smo mi nekad imali.

Sjetili su se u emisiji i nekih legendarnih replika koje u filmu "Tko pjeva zlo ne misli" izgovaraju njezin filmski muž Franjo Majetić i Mija Oremović.

Djetinjstvo u Zagrebu obilježio joj je nestanak oca 1945., ali, unatoč neimaštini, ne smatra to tužnim djetinjstvm. Na svemu što je postigla zahvaljuje svojoj majci, koja je prepoznala njezine talente i omogućila joj da se približi teatru, zahvaljuje i svojem suprugu. Studij joj majka nije mogla platiti, pa se zaposlija na radiju, u fonoteci. Tadašnji direktor Ivan Šibl premjestio ju je u redakciju ozbiljne glazbe, i tako je uspjela završiti studij. Govorila je i o stipendiji, usavršavanju u Salzburgu i Beču. Tada joj je bilo ponuđeno nekoliko angažmana, ali je odabrala Bečku komornu operu, kako bi bila bliže Zagrebu. Nakon nekoliko godina vraća se u Zagreb i 28 godina ostaje u angažmanu Opere HNK u Zagrebu, odbivši prestižan angažman u Beču zbog ljubavi prema Zagrebu i HNK. Imala je i mnogo turneja, koncertnih angažmana u inozemstvu.

S pozornice se povlači s 54 godine, u vrijeme početka Domovinskog rata i počinje novu karijeru. Diplomatska karijera počela je, čini joj se slučajno, kad je u jednom društvu upoznala ministra Matu Granića. Smatrala je da upravo u vrijeme rata treba pokazati da je Hrvatska srednjoeuropska mediteranska država s puno povijesnog naslijeđa i kulture. Okušala se u novom izazovu, i nije zažalila. Ima divnih uspomena.

Teatar i dalje ima važnu ulogu u njezinom životu.

- I danas, kad idem u HNK na koju premijeru, uvijek mislim 'joj, zašto nisam ja na toj sceni. Teatar je nešto s čim se inficirate, nešto što ostane u vama... Kad danas uđem kroz portu, kad idem u HNK i kad osjetim miris šminke, kad prođem tim hodnicima, ja sam presretna, kaže.

Na jednom od hodnika HNK upoznala je i ljubav svog života, sadašnjeg supruga, dr. Vidovića. Bila je to ljubav na prvi pogled, reći će. U braku su 35 godina, imaju četvero unučadi koje silno voli.

Sama za sebe kaže da je od malih nogu bila silno angažirana, temperamentna i uvijek je pred sobom voljela imati neke zadatke, a tako je i sada. Voli imati planove, a ako i nema, ima svog malog psića Tesu koju tri puta dnevno vodi u park, pa i to je, kaže, neki plan.

- Vjerujem da je to rezultat mog životnog optimizma. Ja se veselim svemu, veselim se malim stvarima. Volim se naći s prijateljicama iako je sad to bilo teško. Volim otići u kazalište, još uvijek me pozivaju na premijere, idem na koncerte. Imam pretplatu za ciklus Subotom u Lisinskom i volim biti aktivna u društvenom životu. Bavim se humanitarnim radom. Bila sam dugo članica Lionsa, imala sam dvije zaklade koje su pomagale u Domovinskom ratu.

Veselje u radu smara najvažnijim sažetkom svojeg životnog iskustva.

- Najdivnije je u životu da radite ono što volite i da vam je posao ono što vas čini sretnim, poručuje.