IZBJEGLIČKE SUDBINE

‘Mnogima smo pomogli, ali za 20 liječnika još u Hrvatskoj ne možemo naći posao u struci‘

 Ivan Maričić/UNHCR
Dvije Ukrajinke koje rade u udruzi Svoja govore nam kako je to biti stranac i tražiti posao u Hrvatskoj

Trećeg dana otkako je Rusija napala Ukrajinu 24. veljače 2022. Iryna Pronenko shvatila je da će u 31. godini drugi put morati napustiti sve. Prvi put to joj se dogodilo 2014., kad je Rusija okupirala Luhansk u kojem je tad živjela, a drugi put 2022., kad je pobjegla iz Harkiva jer je prijetilo da će ga Rusija okupirati. Između 2014. i 2022. gradila je život nanovo, neumorno radeći godinama bez ljetovanja i taman je uoči proslave Nove 2022. pomislila da se isplatilo, da je dospjela u poslu tamo gdje je htjela i da sljedeće godine ona i suprug napokon mogu malo usporiti i uživati.

Iryna je psihologinja dodatno educirana za menadžment u zapošljavanju i radila je kao headhunterica za velike tvrtke. I onda je došao 24. veljače. Harkiv, drugi najveći ukrajinski grad smješten na sjeveroistoku zemlje, samo 30 kilometara od granice s Rusijom, odmah je raketiran. Već drugi dan rata željeznička stanica u Harkivu bila je prepuna očajnih ljudi koji su pokušavali otići. Ako u prvim danima rata nije došlo do pregovora i prekida vatre, onda situacija može samo eskalirati, razmišljala je Iryna. Živjela je na 11. katu nebodera koji nije imao sklonište. Njezini susjedi su se tiskali u nezaštićenom podrumu riskirajući da budu zatrpani ruševinama. Iryna je dobro znala kako je živjeti pod granatiranjem jer je to već prošla 2014. godine. Znala je i da Harkiv čekaju daljnji humanitarni problemi, kao što su nestašica hrane i pitke vode, pa možda i potpuna obustava opskrbe.

Bilo joj je jasno da mora otići, no trebao joj je plan. To je u njezinoj prirodi, potreba za strukturom i barem nekakvom kontrolom nad vlastitim životom, premda joj je život već drugi put poručivao da nije ona ta koja vuče glavne konce. Iryna i njezin suprug razmatrali su desetak zemalja, uspoređivali standard, troškove života, mogućnost zaposlenja. I onda je shvatila da želi ići u zemlju koja ima more. Jer možda neće zarađivati dovoljno da odu na ljetovanje ako su daleko od mora, a ne želi ponovno godinama raditi bez pravog ljetovanja, odmor joj je potreban. Tako je suprugu predložila Crnu Goru. Ima more, mirno je, nije skupo. Ukrcali su se u vlak za Budimpeštu. Od tamo su trebali autobusom za Beograd i dalje za Crnu Goru. Već su dogovorili najam stana u Baru na Crnogorskom primorju. S njima je išla i Melisa, bijela mješanka perzijske i britanske mačke, koja je već s njima prošla izbjeglištvo iz Luhanska. Kad su se smjestili u autobus u Beogradu, vozač im je rekao: ili mačka van ili svi van.

Izašli su i krenuli vlakom do Zagreba. Došli su u Zagreb 13. ožujka, navečer. Ujutro su pokušavali naći autobus za Crnu Goru kojim bi mogli putovati s mačkom, ali im nije uspjelo. Sjeli su na kavu i razmatrali opcije. Drveće je procvjetalo, bilo je mirisno i toplo, puno toplije nego u ožujku u Ukrajini, a i kava je bila dobra. Zagreb se činio kao grad bez stresa. Iryna je predložila suprugu: "Hajmo ostati ovdje". Spontanost u važnim životnim odlukama inače im nije svojstvena, no suprug se složio. U Facebook grupi SOS Ukrajina, koja je posebno tih dana gorjela objavama i ponuđenom pomoći ukrajinskim izbjeglicama, objavili su upit za stan i našli ga istoga dana. U njemu su i danas.

Profiliranje izbjeglica

U Europi je samo malo manje od osam milijuna izbjeglica iz Ukrajine zabilježeno krajem siječnja 2023. Još je gotovo šest milijuna Ukrajinaca raseljeno unutar Ukrajine. To znači da je trećina stanovništva te velike europske zemlje raseljena zbog rata. Ujedinjeni narodi to nazivaju najbrže rastućom krizom raseljavanja od Drugoga svjetskog rata. Trebalo je tri godine da broj sirijskih izbjeglica u Europi naraste do tri milijuna, dok ih je toliko iz Ukrajine bilo u manje od prva tri tjedna od ruske invazije. U dva tjedna između kraja veljače i početka ožujka 2022. iz Ukrajine je odlazilo više od 150.000 ljudi dnevno, prema podacima UNHCR-a. Tad je otišla i Iryna. Od kraja ožujka broj se smanjio, no i dalje je bio visok - u prosjeku oko 50.000 ljudi dnevno. Najviše je Ukrajinaca ostalo u susjednoj Poljskoj, više od milijun i pol.

Iz Ukrajine je prije rata na europska tržišta rada dolazio velik broj ekonomskih migranata, a najviše ih je odlazilo raditi upravo u Poljsku. Najčešće su to bili radnici u poljoprivredi, građevini i tvornicama. Istraživanja su pokazala da su dva najznačajnija faktora kod odabira zemlje u koju će izbjeći od rata Ukrajincima bila tamo gdje imaju obitelj ili prijatelje i blizina Ukrajine, tako da je Poljska bila mnogima logičan izbor.

Njemačka je druga u Europi po broju ukrajinskih izbjeglica, registrirano ih je nešto više od milijun. U Češkoj ih je malo manje od pola milijuna, a u ostalim europskim zemljama bitno manje. UNHCR je radio profiliranje izbjeglica na temelju 43.571 ispitanika i pokazalo se da su među odraslim izbjeglicama 85 posto žene. Očekivano s obzirom na to da vojno sposobni muškarci u dobi između 18 i 60 godina nisu smjeli izaći iz Ukrajine. Većina žena izbjeglica ima između 35 i 60 godina. Čak 47 posto ispitanika je imalo završen fakultet, a 73 posto ih je radilo prije rata.

Pristojan hrvatski

Natalia Hryshchenko se sasvim uklapa u taj profil. Ima 47 godina, diplomirala je ekonomiju, više od 20 godina radila je u bankarstvu pa onda u prodaji nekretnina. Izbjegla je sa sinom tinejdžerom iz Irpina, prije rata mirnog grada od 60.000 stanovnika u okolici Kijeva, koji je rat pretvorio u strateško mjesto obrane glavnoga grada. Irpin i Kijev povezivao je most preko rijeke Irpin, koji je ukrajinska vojska minirala kako bi onemogućila ruske snage da uđu u Kijev, čime je stanovništvo ostalo odsječeno i pod raketama. Dnevno je išao jedan evakuacijski vlak i njime je Natalia sa sinom 5. ožujka uspjela izaći iz grada. Putovali su kroz Ukrajinu 11 sati stojeći jer u vlaku, čak ni na podu, nije bilo mjesta za sjesti.

Natalijina prijateljica iz Ukrajine živjela je u Zagrebu i zvala ju je da dođe. Tako su došli u Hrvatsku. Iryna i Natalia su među 22.000 ukrajinskih izbjeglica u Hrvatskoj, koliko se procjenjuje da ih ima. Razgovarale smo u pizzeriji u kojoj je Iryna bila sa suprugom istog dana kad su odlučili ostati u Zagrebu.

"Tad smo naručivali na lošem engleskom, a sad već mogu naručiti na pristojnom hrvatskom", kaže. Irynin hrvatski je u sedam mjeseci od nepoznatog jezika postao puno više od pristojnog. Govori ga odlično. Našle smo se zbog Svoje, udruge koju je Natalia s dvjema kolegicama osnovala, a onda im se pridružila i Iryna. Nisu se poznavale, spojio ih je Facebook. Točnije, želja da rade i da budu korisne.

"Rad je važan zbog neovisnosti, pogotovo kad ste žena, ali i zbog stabilnosti i strukture svakodnevice. To posebno pomaže sad ukrajinskim izbjeglicama koji svakodnevno primaju uznemirujuće vijesti i brinu se za svoje bližnje koji su ostali u zemlji. U takvoj situaciji je važno da se na nešto drugo možete usredotočiti, da imate svakodnevne obaveze i ciljeve", pojašnjava Natalia. Jedno od značenja riječi svoja u ukrajinskom jeziku je, kao i u hrvatskom - neovisna.

"Kad radiš, onda si svoja", kažu Natalia i Iryna. Nataliji nije trebalo dugo da nakon što je došla u Zagreb okupira svoje misli. Uočila je da se ukrajinske izbjeglice gube u šumi raznih online grupa pa je počela sistematizirati i dijeliti informacije - o smještaju, o prijavi, o pravima, o prijevozu... Uskoro se pokazalo da bi bilo efikasnije kad bi postojala udruga koja bi pomagala Ukrajincima da se snađu i tako je nastala Svoja. Usmjereni su na edukaciju, zapošljavanje i integraciju. Iryna je vidjela stranicu udruge i ponudila svoja znanja kao stručnjakinja za zapošljavanje. Svoja je ubrzo postala most između Ukrajinaca i poslodavaca i neka vrsta garancije za obje strane - radnicima da će se poštivati njihova prava jer se radi o provjerenim poslodavcima, a poslodavcima da će naći dobre radnike. Uspostavile su suradnju s tvrtkama kao što su Pan Pek, Mlinar, Studenac, Ledo, Kontejnerski terminal Jadranska vrata, HSM informatika, Prima...

Kad smo ih pitali kako su došle u kontakt s poslodavcima, Natalia kaže: "Na hrvatski način - netko je znao nekoga tko zna nekoga i dao nam kontakte. Naišli smo na puno podrške". Kažu da tako nije u Ukrajini. Prevelika je zemlja da bi bilo lako svuda naći poznanstva, a i digitalnije je, kažu, što znači da se sve obavlja online, nema direktnog kontakta. Ni kod zapošljavanja nema veza, barem ne u privatnom sektoru gdje su obje radile, jer se traže najbolji radnici, kažu, kao i da je procedura oko zapošljavanja brža.

"Kad se javite za posao, obično isti dan ili dan kasnije dobijete odgovor, neovisno kakav je, dok se u Hrvatskoj čeka i mjesec dana. A ako niste dobili posao, često niti ne dobijete odgovor", kaže Natalia.

Dobre majstorice

Dosad je Svoja više od 200 Ukrajinki i Ukrajinaca pomogla pronaći posao u Hrvatskoj. Najčešće su to nižekvalificirani poslovi, dok ne nauče jezik - prodavači, tvornički radnici, pomoćnici kuhara, vozači, pekari, sezonski rad... Oni s diplomom moraju nostrificirati dokumente, što je za neke struke, primjerice ekonomiste, relativno jednostavno i brzo, ali za neke je dugotrajno i skupo. Tako je, prema njihovu saznanju, 20-ak liječnika iz Ukrajine u Hrvatskoj i još ne mogu raditi u struci.

"Češka i Poljska su uvele bržu proceduru nostrifikacije diploma medicinarima zato što im fali liječnika", kaže Iryna. Najbrže su se snašli IT-jevci i oni koji rade u beauty sektoru i neki su već otvorili svoje salone - manikeri, frizeri, kozmetičari.

"Ukrajinke su dobre majstorice u tome jer je to traženo u Ukrajini, a očito i ovdje", kaže Iryna. Svoja pomaže i onima koji žele pokrenuti svoj posao i kažu da za to ima sve više interesa jer su ljudi počeli shvaćati da rat možda neće stati tako brzo kako su se nadali i da moraju nastaviti sa životom.

Ukrajinski centar za ekonomske i političke studije Razumkov proveo je istraživanje prema kojem se 79% ukrajinskih izbjeglica želi vratiti kući čim rat završi. Istovremeno, istraživanje ukrajinskog headhunting portala Work.ua pokazalo je da 59% ukrajinskih izbjeglica traže posao, što može biti i rezultat toga što im se u nekim zemljama Europske unije smanjuju potpore.

"Svi mi čekamo da prođe rat, naravno, ali dok čekamo, bolje je i za nas i za sredine u koje smo došli da radimo", kaže Natalia.

U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 19:44