‘Mog Sašu još nisam pokopala, urna stoji na stolu. Da sam sama, shvatila sam tek na Staru godinu‘

Da sam ostala sasvim sama, da Saše stvarno više nema, shvatila sam tek uoči Nove godine, mjesec dana nakon što je otišao, mjesec dana nakon što smo se od njega oprostili na Mirogoju. Htjela sam si, naime, za Silvestrovo kupiti malo odojka, onako, čisto simbolično. I dok sam stajala u redu u mesnici, razmišljala sam koliko da uzmem. Oko mene su bili sretni ljudi, koji su kupovali dva ili tri kilograma. Bilo je i onih koji su tražili i cijelu polovicu, za svoju veliku obitelj. A onda sam ja došla na red i mesaru rekla: ‘Ja bih, znate, samo malo, za jednu osobu‘. Mesar me u čudu pogledao, a ja sam mu, pravdajući se, kazala: ‘Čujte, ja sam sama‘. U tom sam trenutku spoznala da sam doista sama i suze su mi počele teći. Ja nisam usamljena, oko mene je veliki krug...