MOJ SAMOTNI USKRS NA INDIJSKOM OCEANU Zadarski pomorac na tankeru za sirovu naftu otkrio kako izgledaju blagdani u brodskoj izolaciji

Obiteljski blagdani na brodu, daleko od svojih, nešto je što redovito kači svakog pomorca i ljudi koji plove znaju koliko je to teško, a u situaciji bez presedana u kojoj se cijeli svijet trenutačno nalazi, kada je neizvjestan i iskrcaj s broda i povratak kući, osjećaj nemoći i izoliranosti dodatno je pojačan.

- Puno pomoraca koji su sada na brodovima ima problema s redovnim smjenama jer je većina zemalja zabranila pristup kopnu, izdavanje viza i zabranjeni su letovi. Mojim kolegama na Tsurugi ne preostaje ništa nego se pomiriti s tim i čekati kada će se sve ovo ludilo od virusa u svijetu smiriti. Nije lako ni pomorcima koji su doma, a htjeli bi na brod jer je novca za život sve manje. Eto, sada se na brodu šalimo da mi, koji smo ovdje, kukamo da bismo doma, a kolege koji su doma da bi na brod. A i kada dođemo doma, moramo biti u karanteni 15 dana minimalno. To će mi možda biti i najteži dio... Doma si i jedva čekaš dicu zagrlit, a moraš biti u izolaciji - priča nam Marko Uhoda, 38-godišnji Zadranin, časnik palube na tankeru za prijevoz sirove nafte.

Tanker japanskog brodovlasnika na kojem plovi Marko prevozi sirovu naftu iz Perzijskog zaljeva u Japan. Kolege časnici na brodu su, kaže nam, Hrvati, a ostatak posade čine Filipinci. U trenutku dok smo vodili ovaj razgovor, nalazili su se u Indijskom oceanu, 200 nautičkih milja jugozapadno od Indije.

- U ovo blagdansko doba, kada si daleko na moru odvojen od obitelji, moram priznati da je teško doživjeti taj blagdanski duh, osjećaj zadovoljstva u krugu obitelji. Nedostaju mi svečani nedjeljni ručak, rana uskrsna misa... Kada si na moru, organizira se možda malo svečaniji ručak, ali, iskreno, nije to to. Pojedemo, popije se boca vina i u roku od pola sata svi su već u svojim kabinama jer sljedeći dan je radni, kao i svaki drugi na brodu - kaže Uhoda.

Dodaje da monotonost i rutina brodske svakodnevice, ustajanje, doručak i večera uvijek točno “u istu uru” i ove uskrsne blagdane, kao i sve druge, pretvore u običan dan, kao i svaki drugi na brodu.

- Mnogi misle da je nama najzabavnije u luci, da se ide van, da se vidi svita, ali danas nije ni približno tako. Stariji kolege kažu da se nekada jedva čekalo da brod stigne u luku, a sada je suprotno. Jedva se čeka biti na moru jer je taj ‘commercial pressure’ postao tako jak da se u luci ostaje što kraće kako bi se što prije obavio iskrcaj i ukrcaj tereta. Tankeri u luci ostaju otprilike jedan dan. Brodovlasnicima je najvažnija zarada, a mi pomorci, iscrpljeni tim tempom, u luci jedva čekamo da isplovimo, samo da ponovno uhvatimo onu istu rutinu na moru, malo svježeg morskog zraka, mira i tišine - priča pomorac iz Zadra.

Marko aktivno “naviga” 16 godina, a internet na brodu, iako puno sporiji nego kod kuće, omogućava komunikaciju s najbližima. Razveden je, otac je dviju djevojčica od 11 i pet godina koje mu jako nedostaju. Zbog situacije s koronavirusom dodatno je zabrinut i odvojenost mu još teže pada.

- Jako mi fali biti s njima općenito, a pogotovo u ove blagdanske dane. Internet na brodu je, doduše, užasno spor, ali radi donekle, dovoljno da se možemo dopisivati, ponekad i čuti i razmijeniti koju fotografiju te nam uvelike olakšava ovo naše stanje izolacije na moru. Plovio sam i u doba kada nije bilo interneta na brodu, nego samo skupi satelitski telefon i, iskreno, ne mogu zamisliti kako bi mi sada bilo bez njega. Moje je osobno mišljenje, a i mnogi kolege tako misle, da iako smo plaćeni bolje nego puno ljudi u Hrvatskoj, svoju plaću zaradimo samo time što smo mjesecima odvojeni od svojih doma. Sada kad smo se našli u ovakvoj situaciji, sa zebnjom pratimo stanje doma, sve što se događa. Mnogi od nas uplatili su donacije bolnicama u svojim gradovima, za nabavu respiratora i medicinske opreme - dodaje Uhoda.

Uopće si ne može predočiti kako to izgleda kada su ulice njegova grada puste, restorani, trgovine i kafići ne rade, a ljudi su doma, u samoizolaciji.

- Nama pomorcima je boravak na brodu svojevrsna izolacija. Po mjesec dana i više izolirani smo od svijeta, na pučini, s istim ljudima, u istoj radnoj rutini, bez doticaja s vanjskim svijetom. Tako se i mi na brodu, kao i sada svi doma, nalazimo u izolaciji - priča Marko Uhoda.

Kaže da u lukama ne osjećaju opasnost od virusa jer nitko ne dolazi na brod, osim agenta koji nosi dokumente, a sustav za iskrcaj tereta je automatiziran.

- Pazimo da nosimo maske, rukavice i zaštitnu odjeću. Temeljito dezinficiramo sve prostorije, rukohvate i općenito stambeni dio broda prije i poslije dolaska u luku. I po pitanju smjena i nabave rezervnih dijelova, čak i friške spize, korona nam je dosta poremetila život na brodu. Ali, eto, brodovi ipak voze, ‘navigare necesse est’, ploviti se mora. Smatram da je pomorski promet jako važan čimbenik u svijetu, za neprekidni prijevoz raznih dobara, nafte, plina i ostaloga između zemalja. Ako pomorska plovidba trgovačkih brodova stane, svijet bi se ekonomski srušio u vrlo kratkom roku - ističe.

Na brodu se, kaže, osjećaju sigurno od virusa, a i egzistencijalno su zaštićeni jer primaju plaću, ali nedostaje im dom i željeli bi što prije doći k svojima. S druge strane, svjestan je da je doma teško, da virus trenutačno predstavlja golemu opasnost i da su mnogi ostali bez posla.

- Ovdje gdje jesmo, ostaje nam samo da se molimo dragom Bogu da se sve ovo smiri i taj nesretni virus nestane, da se možemo sretno vratiti našim voljenima i zagrliti ih, izljubiti, biti na njihovim rođendanima koje često propustimo, biti s njima tijekom blagdana na ručku, na nedjeljnoj misi, predstavi u školi, u šetnji po gradu, u parkiću, na plaži - zaključuje Marko Uhoda.