MOJ ŽIVOT U DRŽAVI KARANTENI Košarkaš Rok Stipčević: 'Na ljudima se vidi strah, koji je najgori neprijatelj. Podsjeća me na ratno vrijeme'

Posljednjih dana odmah uz doručak upalim televiziju i krenem pratiti vijesti.

O koroni se govori 24 sata, priča se o novim slučajevima, trenutnoj statističkoj situaciji, broju zaraženih i smrtnih slučajeva...

Rigorozni

Nakon doručka malo učim, čitam nešto za faks, pa odem na ručak s kolegama. Ne ulazimo u restoran, nego jedemo na terasi. Uvijek idemo na isto mjesto na kojem znamo vlasnika i na kojem promet nije toliko velik, nema puno ljudi, a rade samo do 15 sati. Posljednjih je dana toplo, pa možemo sjediti vani, no, da nije, vjerojatno bismo jeli doma. Čak ni prilikom plaćanja ne ulazimo, nego nam donesu POS uređaj na terasu. Po dvije osobe sjede za stolom, ako nas je više, odvojimo se za više stolova. Kad ustanemo, osoblje odmah dezinficira stolove.

Mi sportaši koji smo tamo se podružimo, često budemo skupa i doma. U stanu nismo toliko rigorozno pažljivi, no, naravno, peremo ruke i držimo se drugih higijenskih osnova, kao i inače.

Navečer odradim kućni trening i nastavim s učenjem.

Puno vremena provodim i na Face Timeu sa suprugom i kćerkicom koja se rodila prije tri dana. Njih su dvije još u bolnici. Osjećam se kao malo dijete kad mu netko pred očima maše čokoladom. Volio bih, naravno, otići doma, srce mi to želi, ali glava ne da. Obitelj me razumije. Nije im lako niti drago, no nismo se preko noći našli u ovoj situaciji, svjesni smo svih rizika.

Pričao sam s epidemiolozima, koji mi savjetuju da nigdje ne idem jer bih potencijalno mogao zaraziti obitelj, prijatelje, kćer. I da to nije tako, bilo bi iznimno komplicirano da idem doma.

Na izlazima iz gradova je policija, koja provjerava imate li posebne dozvole za kretanje, koje vam treba dati poslodavac, morate imati opravdanje za putovanje. A sve i da dođem u Hrvatsku, morao bih najprije biti u samoizolaciji dva tjedna, svejedno ne bih mogao provoditi vrijeme sa svojim najbližima.

Raspad sustava

Kada gledamo širu sliku cijele situacije, ekonomija naočigled pada i mislim da će u jednome trenutku doći do toga da u dućanima neće biti namirnica.

Police se prazne, a ne pune. I dalje ima svega, ali u manjim količinama.

Sve manje ljudi radi, pa su sve više prestrašeni. Sve je stalo i ne zna se do kada će potrajati. Otkazuju se čak neki događaji koji su bili planirani za svibanj. Ipak, možda bude barem nešto bolje jer je pretpostavka da se virus manje širi kada je suho i kada su temperature nešto više.

Vrlo je teško gledati i situacije u prenatrpanim bolnicama. Nema dovoljno mjesta, kao ni respiratornih uređaja, zdravstvo je u raspadu. Kada dođete kod liječnika, pacijente primaju po prioritetima. Respiratorni uređaji spašavaju živote pa bi moglo biti zbilja ozbiljno kada ih više ne bude. No, ljudi sa svih strana pomažu. Kina zatvara neke dodatne bolnice pa šalju svoje uređaje, navodno su već na putu. I drugi brinu za situaciju pa je nemalo onih koji doniraju u Italiju.

Tri faze zaraze

Inače, cijela situacija oko koronavirusa odvijala se u tri faze. Prva je bila ona u kojoj je izolirano bilo nekoliko sela oko Milana. Ljudi tada nisu bili pretjerano zabrinuti, što je i za očekivati - kada nešto nema direktni utjecaj na tebe, ne doživljavaš to toliko intenzivno.

Druga je faza uslijedila kada je zatvorena cijela Lombardija, tada je situacija već postala ozbiljnija jer nije malena stvar kada je u blokadi jedan tako važan ekonomski i gospodarski centar. Tu su se počele prazniti police dućana i nastajati velike gužve. Posljednja je faza nastupila ovoga vikenda, kada je cijela Italija postala crvena zona i kada je izašao dekret o tome kako se nositi s prevencijom virusa.

U ljudima se vidi strah, koji je po meni najgori neprijatelj. Preporučeno je da svi budemo na minimalnoj distanci od jednoga metra, no ljudi se ne približavaju jedni drugima čak ni na dva ili tri metra.

Na svim su dućanima pred ulazom ispisane regulative i na sve se pazi. Ako idem u shopping, na ulazu dobijem sredstva za dezinfekciju i masku, a na kasama zaštitari odvajaju ljude kako bi se doista držali preporučenog razmaka.

Ljudi poštuju sve smjernice, no osobno mislim da se prilično kasno počelo s njihovim provođenjem. I Hrvatskoj bih savjetovao što je mogući veći oprez jer se ne bi trebalo dopustiti da zbog ležernosti dođe do toga da je veliki broj ljudi zaražen.

Nismo mi naučeni na ovakva stanja, dobro se živjelo posljednjih desetljeća i ovakvih izvanrednih situacija nije bilo puno ili čak uopće. No, trenutno je tako. Sve me podsjeća na ratno vrijeme.

Grad pustinja

Kako posljednjih dana nemam treninge, dosta se družim s nekolicinom kolega iz Srbije, koji također treniraju u talijanskim klubovima. Izađemo, boravimo na otvorenom prostoru. Policija šeta po ulicama i kontrolira pridržavaju li se ljudi smjernica i, na primjer, jesu li stolovi po kafićima i restoranima dovoljno udaljeni, drže li se ljudi na razmaku.

Na ulicama je pustinja.

Bolonja je inače studentski grad, buntovan, slobodouman, vrlo živ. Otkako sam tu, posljednjih osam godina, nisam doživio ovakvo stanje - ulice i trgovi su prazni, a grad se nakon 18 sati doslovno gasi. Rekao bih da polovica svih objekata u gradu ne radi. Nitko ne kupuje ništa osim osnovnih potrepština.

Jutros sam šetao prema gradu. Na putu imam tri frizerska salona; dva su bila zatvorena, a jedan radio, ali je prazan.

Iz kluba mi sve obavijesti koje imaju šalju na WhatsApp, vrlo profesionalno se nose sa situacijom. Ako netko od nas koji treniramo treba nešto što se ne može nabaviti u trgovinama, oni će pomoći koliko god mogu. (pripremila Tena Šarčević)