‘Moje ime je Božo i ja sam ovisnik o parfemima. Nakon stotog sam ih prestao brojati. I parfeme i eure‘

Njih petorica, šestorica, nekad ih bude desetero, šutke ulaze u potkrovlje jednog gornjogradskog bara u Zagrebu. Sjedaju za dugačak stol na kojemu nema ničega. Sve je, kao i atmosfera, sterilno. U tom se prostoru nikad nije pušilo, sve je prozračeno i nema nikakvog mirisa. Muškarci, među njima ima starijih, mlađih, u odijelima, trenirci, intelektualaca, sportaša, radnika... na prazan stol stavljaju svatko po nekoliko bočica parfema.

Da ne dijele istu strast, teško da bi se ovo raznoliko društvo uopće ikad srelo, a kamoli da bi sjeli za isti stol. Njihova su strast parfemi, na njih troše prava mala bogatstva. Ima i onih koje su male bočice mirisnog sadržaja odveli u minus na računu. Mirisne zabave nisu rezervirane samo za muškarce, naravno, sastaju se i žene, a...