Možemo li ih razveseliti za Božić? Pročitajte potresne priče dvije obitelji iz Sesveta i Splita

Da, ovog Božića neće biti velikih druženja, šetnje po adventskim kućicama, a nećemo moći nigdje ni putovati. Nije to baš Božić kakvog smo priželjkivali, ali... bit ćemo doma na toplome, sa svojim obiteljima.

Ovi klinci ne usude se ni sanjati jedan takav, najobičniji Božić, u krugu svojih najbližih, u sigurnosti svoga doma...
U godinama kada bi svako dijete trebalo biti bezbrižno, Ana (18) već godinama brine za svoju nepokretnu mamu. Tata ih je tukao dok je bio s njima i dobro da više nije. Upravo im je poplavio stan u Splitu, prijeti im ovrha...

U godinama kada bi svako dijete trebalo biti bezbrižno, četvero braće i sestara iz Sesveta ostali su bez svoje mame. A tata je dva puta pred njima pokušao samoubojstvo...

Još nije kasno da im pomognemo...

Sve detalje možete pronaći na web stranici https://gogetfunding.com/mala-insta-bajka/ .

Pod ovim geslom, influencerica Maja Bešenić s bloga My Croatian Home pokrenula je inicijativu „Moja Insta bajka“, u sklopu koje je okupila 25 domaćih influencera koji su na svojim profilima dijelili diy projekte, ideje za uređenje doma, ideje za kućne outfite i make-up... Udružili su se s Brunom Lerotićem, koji se bavi humanitarnim radom već desetak godina, te na Go Get Funding platformi pokrenuli inicijativu za prikupljanje novaca za pomoć ovim dvjema obiteljima. Pozvali su svoje pratitelje da pomognu obiteljima...

- Dugo se bavim humanitarnim radom, ali ove su me priče duboko potresle. Djevojka iz Splita koja već šest godina brine za nepokretnu majku dugo je bila nepovjerljiva i jedva je komunicirala s nama. Nju je već sada život toliko razočarao da ne vjeruje nikome. A djeca iz Sesveta koja su praktički u nekoliko mjeseci ostala bez oba roditelja, su toliko skromna i zbilja nisu ovo zaslužila. Mama je umrla, tata je na liječenju. Zove me dečko, jedan od braće, pita me imam li neke tenisice, mogu i iznošene, samo da mu nešto grije noge - kaže Lerotić.

Jutarnji se u blagdansko vrijeme pridružuje ovoj kampanji. Ispričali smo njihove potresne priče, a da bi njih zaštitili, sakrili smo im identitet. Njihove sudbine su tragične, no vrijeme je da i oni osjete čaroliju blagdana i zajedništva. Još nije kasno... Sve detalje možete pronaći na web stranici https://gogetfunding.com/mala-insta-bajka/.

Priča 1

Danima je padala kiša, silovito i nezaustavljivo. Činilo se da nikada neće stati. Dosadne i teške kapi punile su bunare, vodostaje rijeka, brodice koje će namrgođeni ribari kasnije satima morati paljati. Zavojitim uličicama potekle su rijeke, a ljudi su se sklonili u kuće. Bez visokih, gumenih čizama bilo je nemoguće izaći.

Na dnu jedne od zavojitih uličica stoji i jedna stara zgrada u čijem je podrumu i jedan trošni stan. Iz podrumskog stana Ana (18) promatra kišu kako lije i misli si: Nećemo se izvući ovaj put. Uskoro, voda provali u stan. Ana otrči do nepokretne majke, o kojoj brine posljednjih šest godina, otkad je otac otišao od njih, i smjesti je na najviši stol u stanu. Majka sada na njemu leži kao na bolničkom krevetu, a voda koja se diže u stanu, čini da stvari oko nje plutaju. Ana se osvrće oko sebe i pomisli na biblijski potop.

- Kako ćemo ovo ikada isušiti? - upita se dok umiruje majku koja ne prestaje plakati. O ocu ne razmišlja. Zna da joj ne bi bio od pomoći. Uostalom, nikad o njima nije brinuo, a osim njih dvije, zlostavljao je psihički i fizički i sve one koji su im htjeli pomoći.

- Hvala bogu da ga više nema u kući - pomisli Ana, skupljajući vodu kantom iz poplavljenog stana. No, uzaludan je to posao. Kiša i dalje ne staje, a sva voda kao da završava upravo u njihovu podrumu.

Novi dan, novi problem. Zbog poplave u trošnom stanu, urušio se i dio stropa. Pao je u blizini Ane, i pukom srećom je izvukla živu glavu. Majka više i ne govori s njom. Uvjerena je da će obje umrijeti i potiho moli, i dalje ležeći na onom stolu. U kući bez telefona i interneta, Ana razmišlja kako se i kome obratiti. Odjednom, na vrata kucaju nepoznati ljudi.

To su majstori koje je poslao dobročinitelj iz Zagreba. Oni odmah majku i Anu izvlače iz stana te ih smještaju u privremeni smještaj. Zatim, saniraju strop. U međuvremenu, zgrada je sanirala i poplavu, a račun za ispumpavanje vode iz njihova stana, u visini od 21.000 kuna, poslan je - Ani.

Umjesto da razmišlja o studiju psihologije koji nagodinu želi upisati, Ana - čiji je jedini izvor prihoda majčina invalidnina od 800 kuna - iduće dane provodi komunicirajući s predstavnikom stanara u zgradi. On je neumoljiv. Govori joj da mora platiti račun za ispumpavanje, ili će joj leći ovrha. Ovrha joj prijeti i za račun za struju. Majka, naime, ne može disati bez posebnog uređaja za potpomognuto disanje. To je njezin najnoviji zdravstveni problem, zbog čega je kućanstvo u 2020. godini premašilo uobičajenu potrošnju struje. Obračunska razlika iznosi 6000 kuna. Ana u glavi računa: s računom za ispumpavanje vode iz stana te onim za struju, ukupno je dužna 27.000 kuna. Ako se tom iznosu pribroje i svi drugi troškovi sanacije stana, kojeg je uništila poplava, trebat će joj oko 50.000 kuna.

Ana na računu, treba li reći, nema ni jedne jedine kune.

Proći će i ovo - pomisli ona - kao što je, kad-tad, prošlo i sve drugo zlo u životu. I ono kad su je maltretirali u školi, jer nije, kao I svi drugi, imala svoj telefon. A i odjeća joj je uvijek bila pohabana. Doma nikad ništa nije bilo kako treba. Oca zlostavljača nerado je uopće I sretala, a kamoli da bi mu se pojadala ili ga upitala za pomoć. Kaže li nešto krivo, samo će dobiti pljusku.

Ana je čitav svoj osnovnoškolski i srednjoškolski vijek bila žrtva vršnjačkog zlostavljanja. Zbog toga, danas nema ni školskih prijatelja koji bi joj mogli pomoći u nevolji koja ju je zatekla. Ana, zapravo, nema nikoga. Baš nikoga. Sve donedavno, nije imala ni telefon, a kamoli Facebook ili Instagram profil, kako bi barem mogla pokušati potražiti pomoć zajednice. Sama na svijetu i uz bolesnu majku, osjećala se kao pred zidom, sve dok joj jedan dan oni nepoznati majstori nisu pokucali na vrata ne bi li sanirali strop u njezinu poplavom uništenom stanu.

- Ja sam poslao majstore - govori nam Bruno Lerotić koji posljednjih deset godina, bez puno medijske pompe i pozornosti, obilazi potrebite i pomaže im u hrani, odjeći, darovima i potrepštinama. I u građevinskim popravcima, kako vidimo iz priče. Za svoj angažman ne prima novac, I jedan je od najsamozatajnijih humanitaraca u zemlji. Za Anin slučaj je, kaže, doznao prije 30 dana. Govori nam da je to jedan od najstrašnijih slučajeva s kojima se susreo u svom humanitarnom radu.

- U godinama kada bi svako dijete trebalo biti bezbrižno, ona je brinula i brine za svoju nepokretnu mamu. Tata ih je tukao dok je bio s njima. Dobro da više nije. Osim hitne adaptacije stana, toj obitelji treba pomoći i u ostalim stvarima. Toliko žrtve koju Ana podnosi gotovo pola svojeg mladog života, zaslužuje barem da joj se olakša financijski - govori humanitarac koji se za pomoć toj obitelji udružio s inicijativom Moja insta bajka.

Priča 2

Kada si je prvi put pokušao oduzeti život, pred njih četvero je popio Domestos. Drugi put, jedino što su vidjeli bilo je kako iz kuhinje uzima nož - najveći koji imaju u stanu - a zatim se zatvara u kupaonicu. Muk. Najstariji od njih četvero uspio je ostati sabran pa je brzo pozvao policiju.

Uskoro se pred kućom u okolici Sesveta zaustavilo policijsko vozilo, a dva službenika u plavim uniformama brzim su se korakom kroz dvorište uputila k vratima kuće. Zvono, zatim žustro kucanje po vratima koje uskoro otvara jedan par uplašenih i nedužnih očiju. Marija (15) propušta policajce, nijemo im prstom pokazujući u smjeru kupaonice. Istovremeno, najstariji Marko (23) naslonio se uhom na vrata prostorije, ne bi li pokušao čuti što se događa unutra. Od oca, međutim, ni glasa.

Lucija (18) i Luka (19) uplašeno s kauča promatraju policajce koji se svim silama trude provaliti u kupaonicu. Kada su napokon uspjeli probiti vrata, prvo što su vidjeli bilo je tijelo, uronjeno u lokvu krvi. I znatiželjna Marija nakratko proviri. Bilo je jače od nje.

Policajac je brzo potjera. Djevojčica brizne u plač, a zatim se sjeti majke. Prošla su tek tri mjeseca otkako je umrla od duge i teške bolesti, karcinoma.

Policajac opipa bilo, otac je živ. Nije prošlo niti pet minuta, a pred kućom se zaustavlja hitna pod rotirkama. U stan ih opet pušta Marija. Iako najmlađa, uzela si je za pravo organizirati spašavanje oca. Lucija i Luka su i dalje zaleđeni na kauču, a dok oca pred njima iznosi hitna, u stan ulazi socijalna radnica. Dugo je ovdje nije bilo.

Gdje će, što će ova djeca? O tome razmišlja socijalna radnica koja je dobila kratki brif na slučaj prije nego što je otrčala na teren.

Odmah na ulasku shvaća: ova je kuća u jako lošem stanju. Bez grijanja, struje i tople vode, sa suicidalnim ocem koji o njima nikada nije brinuo, četvero ostavljene djece životari već mjesecima, otkako su ostali bez majke kao jedinog uporišta.

Nakon što je bio primljen u bolnicu i hitno operiran, otac završava na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi. S njim je iz kuće nestalo i njegove mirovine. Djeca su sama, bez ikakvih prihoda. Prosinac je i hladnoća se uvlači u kosti i zidove kuće.

- Kad su zadnji put radili radijatori? - upita Lucija najstarijeg brata, skamenjena od hladnoće na kauču. Čim je postavila pitanje, ispusti duboki uzdah, a iz njezinih toplih i vlažnih pluća izađe vodena para, pomiješana s toplim zrakom koji izdiše.

U normalnim uvjetima, ta je para nevidljiva. No, u ovoj kući hladnih zidova u sesvetskom kraju, tisuće sićušnih kapljica vode rasprši se zrakom u mali, bijeli oblak ispred njezinih usta.

- Prošlu zimu. Kada je majka bila živa, i kada smo plaćali račune - odgovori joj Marko posve racionalno i bez ustezanja. Zatim podigne ovratnik trošnog kaputa i puhne u sklopljene šake.

U dubokoj noći, četiri tijela leže isprepletena u krevetu u kojemu su nekada ležali otac i majka, tako da se ne zna gdje jedno počinje, a drugo završava. Poput ostavljenih psića, griju jedni druge i tako preživljavaju još jednu noć. Legli su gladni. Kad ujutro svane, najstariji od njih, Marko, razmišljat će o tome što će jesti.

Napokon sviće, Marko prvi otvara oči. Obraduje ga jutro bez izmaglice: danas bi mogao biti sunčan dan. Možda barem ugrije zidove kuće. Ako izađu, ugrijat će im i obraze. I ostali se polako bude. Rasplićući si tijela, ustaju iz kreveta, a Marko ih pogledom pozove na prozor i pokaže u izlazeće sunce. Danas će sijati čitav dan, kaže. Njegova braća i sestre izbuljenih očiju stoje nepomično na prozoru i promatraju plamteću loptu koja se polako uzdiže. Odavno se nisu ovako radovali suncu.

Oko 11 sati pred kućom se zaustavlja kombi. Vozač u civilu izađe i osvrne se kao da nekoga traži. Djeca se na zvuk automobila brzo skupe na prozoru.

- Ovaj nema uniformu - šapne Lucija svome bratu Luki dok promatra čovjeka koji se brzim, ali nesigurnim korakom približava ulaznim vratima kuće.

U idućoj sekundi začuje se zvono.

- Tata je u psihijatrijskoj ustanovi, i ne želim im dati bankovnu karticu na koju prima mirovinu I PIN. Djeca su ostala bez ičega.

Kada sam čuo za njihov slučaj nedavno, odmah sam se s kombijem punim hrane i odjeće zaputio u njihov kraj. Donio sam im krcat kombi svega. Srećom sam im otvorio i račun u obližnjoj pekari, da barem mogu svako jutro nešto pojesti - rekao nam je humanitarac Bruno Lerotić, koji ih je nedavno posjetio.

- To su četiri beživotna tijela. Uvjeti u kući su strašni, izgleda kao skvot. Najstarijem bratu sam poslao telefon pa me zove svakih nekoliko dana. Prvo mi se ispriča na smetnji, a onda me pita znam li za kakav posao. Takva su to djeca. Žele raditi, ali nemaju gdje, nemaju prilike. Ne zanima ih žicanje. U velikim su problemima. Isključeno im je grijanje, a otac je napravio dugove i Čistoći i plinari. Ne znam što će biti dalje s njima, sami su prepušteni sebi. Ako kome u ovoj zemlji treba pomoći, to su oni - kaže humanitarac koji je s influencerima iz projekta Moja insta bajka pokrenuo crowdfunding kampanju.