Mundijal ‘86. bio je jedini na kojem je plakao od sreće. Sve ostale proplakao je od žalosti

Otišao je jedan od posljednjih izvanzemaljaca koji su pohodili naš planet. Napustio nas je "najljudskiji od besmrtnika", kako ga u nekrologu krsti New York Times. Nestao je nogometaš koji je imao dvije nejednake ruke: desnu i Božju. Vratio se u svemir, odakle je 1960. banuo s debelom vrećom čarolija i magijskih trikova, zbog kojih su ga i zvali Mali Zeleni. "Bog je mrtav", rezimira ovu teološku diskusiju L'Equipe svojom naslovnicom od četvrtka.

Kad sam ga prvi put vidio, Mali Zeleni Bog imao je 15 godina. Danas se više ne mogu sjetiti je li taj dokumentarac argentinske televizije prikazan na Televiziji Zagreb prije ili poslije Mundijala u Argentini 1978. godine, ali pamtim da mi je isprva bilo čudno zašto su ti ludi gaučosi snimili film o dječaku koji još nije ni zaigrao profesionalni nogomet. A onda su uslijedili kadrovi u kojima taj dječak u nekom sirotinjskom dvorištu žonglira loptom... i vilica mi se zauvijek razjapila od nevjerice.

Tada nisam znao da taj mali čupavi bog (koji je u zemaljskom životu nosio građansko ime Diego Armando Maradona) još od svoje 12. godine nastupa u stankama između dva poluvremena prvoligaških utakmica u Buenos Airesu, zabavljajući publiku svojim artističkim žongliranjem. Mislio sam da takve stvari postoje samo u cirkusu. Tko još može beskonačno žonglirati loptom a da ona ne padne na tlo, osim vrhunskog klauna?

Sutradan smo svi u ulici pričali o tom tipu i čudesima koje je sinoć izvodio, pokušavajući jedan za drugim izvesti što i on. Naravno, nitko nije uspio. Onaj povratni trzaj glavom - kad Maradona nekoliko puta zaredom udara loptu čelom i u jednom času mu lopta ode unatrag pod kutem od 45 stupnjeva, a on učini taj trzaj i lopta se vrati u okomitu putanju gravitacijskog pada od 90 stupnjeva - naprosto nije bio izvodiv. Probajte i sami: kad lopta jednom ode unazad pod kutem od 45 stupnjeva, nema boga koji bi je više vratio u okomicu. Osim, naravno, ovog boga o kojem pričamo.

Jedan za drugim pokušavali smo to izvesti i jedan za drugim snuždeno odustajali. A onda je netko od starije ekipe - ne sjećam se je li to bio Tarzan, Viktor ili Zukle - pljunuo na pod i rekao da su ti Argentinci obični lupeži i prevaranti, i da je sve to što smo sinoć gledali na televiziji bio samo trik: mulac je loptu vezao tankim koncem koji se na ekranu ne vidi, i zato se lopta iz kuta od 45 vratila u kut od 90 stupnjeva, i zato nije nikako padala na tlo dok je on žonglirao. Nema drugog objašnjenja. Kakav Bog, kakvi bakrači. Obična namještaljka. Mulac je prevarant.

Međutim, kad je Maradona 1982. potpisao za Barcelonu (za tada nevjerojatnih osam milijuna dolara) i došao u Europu, teorija o triku s koncem pokazala se kao teorija zavjere: ispostavilo se da mulac doista ima natprirodnu tehniku, u što se već ujesen te 1982. uvjerila obrana Crvene zvezde, kad je Maradona na beogradskoj Marakani - u utakmici drugog kola Kupa prvaka - u 47. minuti uzeo loptu kod centra, sjurio se prema Zvezdinom šesnaestercu, driblingom "slomio kičmu" stoperu Jovinu i s 20 metara lobao golmana Stojanovića, sve u punom trku. Devedeset tisuća Zvezdinih navijača ustalo je i dugo pljeskalo golu kakav nikad nije viđen na Marakani.

Dvadeset pet godina kasnije Emir Kusturica, radeći dokumentarni film o Malom Zelenom, dovukao je Maradonu na Zvezdin stadion, želeći vidjeti sjeća li se tog natprirodnog gola. A Maradona je pred kamerama do u tančine rekonstruirao tu akciju, pokazivao gdje je stajao Jovin a gdje golman Stojanović, i pod kojim je kutem morao zamahnuti lijevom nogom kako bi potkopao loptu taman toliko da preleti Stojanovića i mekano se spusti ispod prečke u gol.

Iako je u karijeri dao preko 300 golova (neki izvori spominju brojku od 306, drugi pak 312 golova), četvrt stoljeća nakon tog beogradskog gola bio je u stanju potpuno reproducirati svaki detalj akcije koja je do njega dovela. Baš kao što vrhunski šahisti mogu godinama u glavi držati stotine različitih pozicija sa šahovske table i rekonstruirati svaki potez i bijelih i crnih figura iz mnoštva partija. Ili kao što rasni pjesnici naizust pamte svaki stih iz stotina pjesama.

Šaljiva je igra slučaja - ili svemirska providnost - da je od svih tih tristo golova, koje je postigao u razdoblju od dvadeset godina, dva najslavnija dao na istoj utakmici, u razmaku od četiri minute. Ta endemska utakmica Argentine i Engleske, odigrana 1986. u četvrtfinalu Mundijala u Meksiku - samo četiri godine nakon argentinskog poraza u ratu s Britanijom oko Falklandskih otoka - daje neoboriv klinički materijal za dva posve oprečna i međusobno proturječna zaključka. Prvi - Maradona je obični prevarant. Drugi - Maradona je neobični genij.

Maradonina osveta

Tog 22. lipnja 1986. na stadion Azteca u Mexico Cityju nakrcalo se 115.000 gledatelja, a bar milijardu Zemljana na svih pet kontinenata buljilo je u TV ekrane iščekujući hoće li se Maradona osvetiti za Falklande. Već pri intoniranju himni vidjelo se da je - što bi rekao jedan bivši hrvatski olimpijac - spreman kao njemački vojnik 22. lipnja 1941.: njegov pogled prema engleskim igračima, poredanima u vrstu na centru igrališta, bio je vrlo daleko od ljubavi i govorio je sljedeće: "Ku*vini sinovi, ovo što ću vam danas napraviti nikad nećete zaboraviti. I pozdravite je*enu Margaret Thatcher!"

Tako je i bilo. Ne samo Englezi - nitko tko je gledao tu utakmicu neće je nikad zaboraviti. Ni "Božju ruku" iz 51. minute, ni "Gol stoljeća" iz 55. minute. Oba su gola odavno postala dio globalne pop-kulture, a ovih dana nakon Maradonine smrti toliko su puta prikazana i opisana u medijima da ih nema smisla ovdje opisivati.

Ostatak priče iz Meksika također je poznat: Englezi su do kraja utakmice smanjili na 1-2, ali u konačnom zbiru presudila je "Božja ruka". U polufinalu je Maradona s još dva gola demolirao Belgiju, a u finalu protiv Zapadne Njemačke, kod rezultata 2-2, u 83. minuti je sa svoje polovine poturio između trojice njemačkih igrača filigransku asistenciju Burruchagi, koju će ovaj pretvoriti u pobjedonosni gol i titulu svjetskih prvaka.

Tako su se genij i prevarant uspeli na krov svijeta, obojica u istim kopačkama. Ali bez obzira na "Božju ruku", taj Mundijal u Meksiku bio je vrhunac Maradonina genija: od 14 argentinskih golova, Maradona je pet dao a pet namjestio, pri čemu je sâm izbacio i Englesku u četvrtfinalu i Belgiju u polufinalu, zabivši na tim utakmicama sva četiri argentinska gola.

No mene je uvijek kopkao onaj peti gol koji je postigao na tom prvenstvu, a kronološki prvi: onaj koji je dao Italiji u skupini, za konačnih 1-1. To je bio najmanje glamurozan Maradonin pogodak na tom Mundijalu: niti je napravio ikakav dribling, niti je upotrijebio neki Božji ekstremitet. Valdano mu je nabacio loptu s desne stane, a on je iskosa, s nekih sedam metara, samo dotaknuo loptu i ona je zaobišla talijanskog golmana Gallija i ušla u gol. Ništa spektakularno - dok ne pogledate snimku iz drugog kuta.

Jer iz drugog kuta vidi se nešto što se poigrava zakonima fizike: Maradona udara loptu unutrašnjom stranom lijeve noge, a ona zaobilazi Gallija u takvom luku kao da ju je udario unutrašnjom stranom desne noge ili vanjskom stranom lijeve noge. Razumijete? Ta lopta je imala "felš" koji po fizikalnim zakonima nije moguć. Sličan misterij kao kod one lopte koju je deset godina ranije udarao glavom u onom dokumentarcu, ona koja je u jednom času otišla unazad pod kutem od 45 stupnjeva, a onda se pri idućem Maradoninom udarcu glavom čudesno vratila u okomitu putanju, također protivno zakonima fizike.

Često odvrtim taj gol na YouTubeu i uvijek se sjetim one naše dječje teorije o tankom koncu koji se ne vidi na ekranu. Alternativno tumačenje moglo bi biti ono koje je na dan Maradonine smrti dao Zvonimir Boban: "Otišao je čovjek koji je drugačije udarao loptu."

Kako bilo, taj Mundijal 1986. u Meksiku bio je jedini na kojem je Maradona plakao od sreće. Jer sve ostale svoje Mundijale proplakao je od žalosti. Pođimo redom.

Njegov nulti Mundijal bio je onaj 1978. u Argentini. Maradona ga je proplakao zato što - nije bio pozvan u reprezentaciju. Iako je za nacionalni tim debitirao već početkom 1977., s jedva 16 godina, selektor Cesar Luis Menotti nije se usudio u mundijalsku momčad uvrstiti maloljetnika, davši prednost iskusnijim igračima.

Četiri godine kasnije, na Mundijalu u Španjolskoj, Maradona je već planetarno poznat, ali je Argentina u drugom krugu naletjela na artistički Brazil, neviđenu momčad s hrpom posljednjih romantičara - Zico, Socrates, Falcao, Eder, Junior... Četiri minute prije kraja, kod rezultata 3-0 za Brazil, Maradona gubi živce i divljački udara Batistu: dobivši crveni karton, u suzama odlazi s terena, a Argentina se vraća kući.

Na Mundijalu 1986. u Meksiku Maradonine suze prvi put postaju radosnice, ali 1990. u Italiji opet rida iz očaja: tada je dovukao Argentinu do finala, ali u reprizi finalne utakmice iz Meksika Nijemci pobjeđuju 1-0, golom iz vrlo sumnjivog penala. Ne mogavši otrpjeti tu nepravdu, Maradona se do kraja utakmice svađa s "ku*vinim sinom" u crnom, a kad su mu nakon utakmice oko vrata objesili srebrnu medalju, gorko je zaplakao, kamerama usprkos.

Konačno, na svom zadnjem Mundijalu, onom 1994. u SAD-u, Maradona već u prvom krugu pada na doping-testu i tako neslavno završava priču o svojim mundijalima. Zapravo, pojavio se i na Mundijalu 2010. u Južnoj Africi, ali kao izbornik Argentine. Stiže do četvrtfinala, gdje ga izbacuje Njemačka s 4-0, i Maradona opet lije gorke suze, o čemu svjedoči njemački izbornik Joachim Löw:

"Otišao sam se rukovati s njim u tunelu. Stajao je tu s kćeri i plakao kao malo dijete. Potapšao sam ga po ramenu, ali nije se mogao pomaknuti", pričao je kasnije Löw.

Kome se čini da za tipa poniklog iz macho-kulture kakva je argentinska Maradona previše plače, taj podcjenjuje činjenicu da Mali Zeleni nikad nije uspio potpuno odrasti. Dijelom vjerojatno i zbog konzumiranja droga, makar je upitno što je tu uzrok, a što posljedica.

Drogiranje izdvaja Maradonu iz panteona ostalih besmrtnika i izvanzemaljaca: vrlo su rijetki oni koji u sportu mogu toliko godina ostati na nedostižnoj razini usprkos nesportskom životu. Ali glavni razlog zbog kojeg je priča o Maradoni veća i od priče o Peleu i od priče o Messiju - iako su obojica po tehničkim kvalitetama u rangu Malog Zelenog - jest nešto drugo: činjenica da je Maradona i politička životinja.

Ideološka dosljednost

U životu Diega Maradone vidimo jedan dosljedni ideološki trend: na svakom raskršću on kao da životne izbore čini po klasnom principu, pristupajući slabijima, siromašnijima i deprivilegiranima. Taj trend možemo pratiti kroz sve Maradonine transfere.

Kad je s 20 godina napuštao matični Argentinos Juniors, za njega su se u Buenos Airesu otimala oba velika gradska kluba: i aristokratski River Plate i radnički Boca Juniors. Iako je River nudio više novca, Maradona je izabrao Bocu.

Kad je s 22 godine dolazio u Španjolsku, izabrao je Barcelonu, koja je bogat klub, ali također predstavlja i simbol katalonske pobune protiv centralizma Madrida. A kad je s 24 godine napuštao Barcelonu, već priznat kao najbolji igrač svijeta, nije otišao niti u jedan od tadašnjih europskih velikana (Real, Liverpool, Bayern, Juventus...), već u Napoli, klub koji nikad dotad nije bio niti prvak Italije, kamoli da je nešto značio u Europi.

A kad je 1987. posjetio papu Ivana Pavla II., nakon susreta se požalio novinarima: "Bio sam u Vatikanu i vidio sve te zlatne svodove, a potom čujem kako papa govori da je Crkva zabrinuta zbog siromašne djece. Onda prodaj svoj strop, amigo, učini nešto!"

Svi ti profesionalni izbori i javne geste bili su determinirani činjenicom Maradonina porijekla: Bog nogometa odrastao je u Villi Fiorito, radničkoj suburbiji Buenos Airesa, u potleušici bez tekuće vode, kao peto od osmero djece tvorničkog radnika Diega i domaćice Dalme. Kusturici će ispričati kako je njegova majka imala svoju lažnu rečenicu, koju je izgovarala stavljajući hranu na stol: "Djeco, vi jedite, mene boli želudac." Potom će pred Kusturicom zamahati prstom i naknadnom spoznajom: "Nije nju bolio želudac."

Drogirani Bog nikad nije zaboravio svoje klasno ishodište. Zato se bolje osjećao u dresu Boce nego u dresu Rivera. Zato mu nije bilo dobro u ipak prebogatoj Barceloni. Zato se bolje ćutio u Napoliju, simbolu siromašnog talijanskog juga, nego što bi se ćutio u Juventusu ili drugim klubovima s bogatog talijanskog sjevera.

Taj ga je "suvišak" klasne svijesti na Mundijalu u Italiji 1990. i koštao simpatija domaće publike. Uoči polufinalne utakmice između njegove Argentine i Italije, koja se igrala baš u Napulju, pozvao je domaće navijače da navijaju za Argentinu, "jer ja sam vaš, čovjek Juga", a reprezentacija Italije je simbol "mrskog Sjevera". Zvižduci koje mu je zbog te izjave uputila napuljska publika - kojoj je dotad bio božanstvo - otkrili su mu staru istinu od koje ljevičari stradaju u svim epohama: većini ljudi nacionalno pitanje je važnije od klasnog.

Protiv Amerike

Pa ipak je Maradona do smrti ostao ljevičar, što je pokazivao i tetovažama: na desnoj ruci Che Guevara, na lijevoj nozi Fidel Castro. Sudjelovao je na antiglobalističkim prosvjedima i stajao na pozornicama uz socijalističke lidere Latinske Amerike, od Huga Chaveza do Eva Moralesa, a Castra je doživljavao "kao drugog oca".

Bio je žestoki protivnik Bushova režima i američkog rata u Iraku, noseći majice s natpisima da je Bush ratni zločinac, a 2017. iskazuje javnu podršku socijalističkom predsjedniku Venezuele i Chavezovom nasljedniku Nicolasu Maduru, ističući kako je spreman i osobno se boriti za ljevičarsku vlast:

"Mi smo chavisti do smrti. Kad Maduro naredi, oblačim vojnu uniformu i postajem vojnik u borbi za slobodnu Venezuelu, protiv imperijalizma. Živjela revolucija!", napisao je tada Maradona na tri jezika - španjolskom, engleskom i talijanskom.

Tu političku crtu Maradonina bića dobro je uočio Dave Zirin, novinar lista The Nation, koji u nekrologu Malom Zelenom kaže da će se naš izvanzemaljac "pamtiti i po spremnosti da se bori protiv moćnika i bude glas bezglasnih":

"Također je živio život strastven, buntovnički, uvijek suprotstavljen imperijalizmu; uvijek zastupajući samoodređenje Latinske Amerike i globalnog Juga, uvijek govoreći o djeci koja odrastaju u uvjetima sličnim užasnom siromaštvu vlastitog odgoja u Vili Fiorito, predgrađu Buenos Airesa. Srce mu je možda jednostavno bilo preveliko za prsa", piše Zirin.

Otišao je Diego Maradona, i sa sobom odnio nevidljivi konac koji ga je vezao za nogometnu loptu, a da ga mi nikad nismo uspjeli otkriti.

Mundijal '86. bio je jedini na kojem je Maradona plakao od sreće. Sve ostale proplakao je od žalosti

Drogirani Bog nikad nije zaboravio svoje klasno ishodište. Zato se bolje osjećao u dresu Boce nego u dresu Rivera. Zato mu nije bilo dobro u Barceloni