Nabavili smo propusnice, dezinficirali prstenje, fotograf nije smio u vijećnicu, a umalo je sve propalo jer je mladoženja bio u - samoizolaciji

Martina i Zoran su vjerovali da su doskočili uobičajenoj nervozi oko dugog planiranja svadbenog dana.

U siječnju su odlučili vjenčati se u vrijeme korizme i time si osigurali ležerne pripreme. No, nisu računali da će svijetom zavladati pandemija dotad neviđenih razmjera, a s njom i cijeli niz restrikcija zbog sprečavanja širenja zaraze, od kojih je jedna i zabrana svadbenih slavlja. Ipak, nisu se dali pokolebati. Svadbe nije bilo, ali vjenčanja jest. Martina Gyofi i Zoran Korpar u čakovečkom su se matičnom uredu vjenčali 4. travnja. Bilo je to vjenčanje drukčije od svih dotadašnjih.

- U dvoranu nas je smjelo ući samo petero. Bili smo nas dvoje, matičarka i dva svjedoka. Imali smo svoje maskice, dezinfekcijsko sredstvo i kemijsku olovku s kojom smo potpisali vjenčani list. Kemijsku je čuvala kuma. Matičarka se pridržavala svih pravila o udaljenosti od dva metra, nije bilo čestitke rukovanjem. Ipak, tek smo u uredu, nakon cijelog stresa oko korone, shvatili da se zaista ženimo. Unatoč svemu, bio je to lijep i svečan trenutak - vesela je Martina.

Najuža rodbina

Ispred matičnog ureda čekali su ih roditelji i petogodišnji sin Noel. Bila je tu i Martinina sestra, koja zbog invaliditeta ne može ostati sama kod kuće, a njezin brat i suprugove sestre će vjenčanje s njima proslaviti na svadbi na jesen.

Bit će to, kaže Martina, svadba isključivo s najužom rodbinom, a suprug je iz velike obitelji pa i to uključuje 75 ljudi. Neki od njih nisu shvaćali zašto Marina i Zoran, “kad su čekali osam godina, nisu mogli još malo pričekati i odgoditi vjenčanje”.

- Željeli smo se vjenčati sad, to smo i napravili. Prošla godina bila nam je turbulentna, puna uspona i padova, pa smo zaključili da smo ‘valjda došli k nekoj pameti’ i odlučili se vjenčati. Datum nam je baš bio simpatičan, 4. 4., proljeće je...

Rekli smo ‘idemo’. Razmišljali smo da uz svadbu organiziramo i crkveno vjenčanje jer sad za to nismo imali vremena ni uvjeta. Suprug radi u Njemačkoj, za njemačkog poslodavca i nije mogao tražiti da ga puste doma s posla zbog priprema za vjenčanje na kojima Crkva inzistira - govori Martina.

Zbog strogo ograničenog broja ljudi u vijećnici nije bilo ni fotografa, ali njih su se dvoje, “kako bi ipak imali uspomenu na taj dan”, fotografirali prije odlaska k matičaru.

Ljudi su, tek suočeni sa svim restriktivnim mjerama, različito reagirali na mladence. - Bilo je onih kojima je bilo drago vidjeti da život nije stao, ali i onih koji su negodovali da smo mogli pričekati, a ne okupljati se. No, niti smo željeli čekati, niti smo se okupljali - pomalo je rezignirana Martina.

Burme u pošti

Koliko god “bezbolne” i kratke bile pripreme vjenčanja u vrijeme korizme, kad se mladenci mogu izbrojati na prste, i njih je virus uspio omesti. Da bi ih roditelji došli dočekati kao bračni par pred vijećnicom, trebali su im nabaviti - propusnice. Bilo je i drugih, nasreću, ne velikih problema tek vjenčanog para, neuobičajenih za vjenčanje.

- Međimurje je malo i ovdje teško funkcioniraju propusnice, ali nismo željeli riskirati da baš tog dana netko odluči kontrolirati propusnice. Prstenje smo naručili u Slavoniji, pa je nešto trebalo mijenjati, uglavnom, stiglo je poštom četiri dana prije vjenčanja. Zbog prestanka rada frizerskih i kozmetičkih salona te cvjećarnica morala sam se sama pobrinuti za šminku, buket i frizuru.

U današnje je vrijeme sve puno videotutorijala, pa sam se uspjela našminkati, a kuma je uzela četku i fen u ruke i napravila mi frizuru. Najvećim se izazovom pokazao vjenčani buket. Jedino dostupno cvijeće je u trgovačkim centrima, a u OPG-ima još nije bilo cvijeća. Ipak, jedna žena ga je, hvala Bogu, imala i složila mi buketić.

Vjenčanicu sam dobila na dar, pa sam ju, nasreću, imala doma, a suprug je odijelo riješio prije zatvaranja trgovina - prisjeća se Martina “vjenčanih poslova” s kojima su se susreli.

Dok je s izgledom mladenka čekala do zadnjeg trenutka, dobro se nosila s birokratskom procedurom koja prethodi vjenčanju.

- Radim u fotografskom studiju, pa sam sama napravila pozivnice. Prije smo mi otkazali svadbu, nego što su nam uzvanici stigli potvrditi dolazak. Iako Hrvatska u tom trenutku još nije donijela restriktivne mjere, logično, očekivali smo ih i odlučili sve otkazati. Jednostavno se nismo usudili raditi svadbu i riskirati zdravlje ljudi. Veliki nam je upitnik bio nad glavom.

Do zadnjeg smo se trenutka mogli predomisliti jer zainteresiranih za taj datum u restoranu ionako nije bilo, ali ostali smo pri otkazivanju. Zapravo je bolje reći odgodi, jer nas veselica očekuje kad se sve smiri - praktična je gospođa Gyofi Korpar, podrijetlom Mađarica.

Čeka ga posao

Među uzvanicima su trebali biti i gosti iz Švicarske koji su imali plaćeni let, ali su ga otkazali.

Ipak, sve se to čini minornim u odnosu na ono kroz što je prošao mladoženja. Kad je 12. ožujka donesena mjera obavezne samoizolacije za povratnike iz inozemstva, mladoženja je u dane vjenčanja morao ukalkulirati i vrijeme samoizolacije. Iz nje je izašao tek koji dan prije svečanog čina.

Dok je Zoran odradio samoizolaciju i vjenčao se, Njemačka se suočila s gospodarskom krizom i njegov je posao stavljen “na čekanje”. Sreća je da radi za Nijemce i ima pravo na njihov pandan hrvatskoj mjeri za očuvanje radnih mjesta, stoga s plaćom čeka povratak na posao.

Zahvaljujući pandemiji, Martina i Zoran su tako dobili neočekivani medeni mjesec.

- Ovo je prvi put otkad je Zoran otišao raditi u Njemačku da smo nas troje tako dugo zajedno. Obično to bude neki vikend ili najdulje dva tjedna godišnjeg odmora. Sretni smo, Zoran, Noel i ja.

Virus nam je pokvario 18 mjeseci planiranja i svadbu vrijednu 150 tisuća kuna. Matičaru idemo sigurno, a ostalo će morati pričekati

Martina se još donedavno najviše brinula zbog vjenčanice, potom zbog vjenčanja općenito, a danas ju više ništa zbog velike vjerojatnosti da će njezino vjenčanje biti odgođeno - ne zabrinjava. Štoviše, sada tješi rodbinu i prijatelje što vjenčanja možda neće biti. Točnije, Martina će se 20. lipnja sigurno udati, ali nema pojma hoće li sudbonosno da izreći pred 250 ljudi ili pred njih četvero plus matičar.

- To više nije važno, samo da smo svi zdravi - pragmatična je buduća mladenka, kojoj se koronavirus umiješao u godinu i pol planiranja svečanog dana. - Osam godina smo u vezi, a vjenčati se planiramo otkad smo se prije dvije godine, svatko iz svojeg sela u Međimurju, zajedno preselili u Čakovec. Zaručili smo se i prije godinu i pol rezervirali termin u restoranu - počinje priču Martina Mikulić (29).

Pazila na svaki detalj

Kao planiranju sklona osoba, željela je, kaže, da sve do zadnjeg detalja bude pomno isplanirano. Godina i pol bila joj je taman da bez žurbe dogovori svaki detalj.

- Ako je nešto za cijeli život, a ja se nadam da moje vjenčanje jest, onda se tome treba u potpunosti posvetiti. Prvo je trebalo pronaći savršeni datum, a meni se baš činilo da je to 20. lipnja 2020. Taj je datum u željenom restoranu bio zauzet, ali me zaručnik nagovorio da prihvatim onaj tjedan dana ranije, 13., kojem nisam baš bila sklona. Jasno je zašto, a i zašto je baš 13. bio slobodan - smije se, inače praktična, ali kad je riječ o vjenčanju 13. praznovjerna Martina. Ne nadajući se ničemu, zamolila je neka joj ipak jave oslobodi li se “njen” datum.

Uhvatili dobar datum

- Ni punih tjedan dana kasnije, baš to se dogodilo, budući mladenci su otkazali i dan je bio naš. Super je krenulo. S dovoljno vremena pred sobom, angažirali smo ljude koji su bili naš prvi izbor. I fotografkinju Martinu Strahija, rasvjetu, tortu, crkvu, djevojčicu za crkvu, cvjećarku, bend, kolače... Baš sve je išlo kao po loju. To je prednost dugačkog planiranja. Ruku na srce, vjenčanje se može isplanirati i za dva mjeseca, ali onda ne dobiješ najbolje, nego ono što je ostalo - upozorava.

Kad znaš što hoćeš, a to što želiš je najbolje, onda to i košta, pa su Martina i zaručnik Dario Blagus (31) dosad na kapare i neke “sitnice”, kako kaže, potrošili oko 20.000 kuna. A, to nije ni 20 posto od ukupno predviđenog budžeta, 150.000 kuna. Budući da je njihova svadba planirana od podneva, trošak uključuje i svečani ručak.

Nakon godinu dana planiranja i dogovaranja, na red je došlo ono mladenki najvažnije - vjenčanica. Za nju je to bilo mučno iskustvo, a i danas je. Za oko i srce zapela joj je haljina u renomiranom salonu vjenčanica.

- Na prvi sam se pogled zaljubila u jednu haljinu, pritom mi je i sjajno pristajala. Prodavačica je rekla cijenu od 32.000 kuna. Bilo mi je to suludo dati za haljinu, ali nisam željela odustati, pa sam ju odlučila unajmiti i platila kaparu. U veljači sam primila poziv da mi je rečena kriva cijena, da je haljina 12.000 kuna. Opet mijenjam plan i želim ju kupiti. Inzistiraju na kapari prije nego što ju naruče, plaćam i molim da mi barem okvirno kažu vrijeme dostave.

Željela sam ju dva do tri tjedna prije vjenčanja radi fotografiranja. Nisu mi to htjeli reći. Ne znam kojom sam si (ne)srećom tamo pronašla haljinu. Još ne znam kada će i hoće li uopće doći. Jer, haljinu su naručili iz - Italije. I to u trenutku kad je Italija već zatvarala granice i protok robe bio je upitan. Kad sam uplaćivala kaparu, nisam znala da moja vjenčanica treba stići iz Italije, a salon kaparu ne vraća, pa da iskušam sreću s drugom haljinom. Pat-pozicija - rezignirana je Martina i moli da ne napišemo o kojem se salonu radi jer, kako je krenulo, ne želi dodatne neugodnosti.

Haljina nije stigla

Vjenčanicu do danas nije dobila, niti ima ideju kada će. A to joj je važno jer, ako i svadbe ne bude, vjenčanja će biti. - Mi ćemo se svakako vjenčati, barem u matičnom uredu. To smo se dogovorili kad nas je ošinulo da svadbe možda neće ni biti. Od. 13. ožujka sam slabo funkcionirala, pratila vijesti, 20. ožujka je donesena odluka da se, između ostaloga, zabranjuju i svadbe na mjesec dana. Sad čekamo, ali čini mi se kako, realno, nema šanse da se takva okupljanja uskoro dozvole - sad je već mirnija Martina.

To je i zapisala u svoj dnevnik vjenčanja. U njega piše svaki detalj vezan uz svečanost, kad je kome što rekla i kad je tko njoj nešto rekao, baš svaku sitnicu...

Sad joj, smatra, i ne preostaje ništa drugo nego se smijati i radovati vjenčanju ma kakvo ono bilo, bitno je da se vjenčaju.

Sretna je i zato što je, ako se svadba u lipnju izjalovi, sa svim akterima svog savršenog vjenčanja uspjela dogovoriti rezervni termin.

Ona i Dario s konačnom će odgodom pričekati do 1. lipnja. Ne bude li svadbe u lipnju i ne otvore li se dotad granice, ni kumovi im neće biti oni koje su prve odabrali. - I moji i Darijevi kumovi žive u Njemačkoj. Ako se ne otvore granice, ne mogu izbjeći dvotjednu izolaciju, a to im ne želimo priuštiti, niti bi si oni mogli dozvoliti, kaže. (Višnja Gotal)