Uglavnom su beznačajni u svojoj prolaznosti. No, dogodit će vam se jedan, dva ili nekoliko njih u životu jako važnih. Zato ne podcjenjujte trenutak, jer od njega nastaje uspomena. A čovjek koji ima uspomene ne živi uzalud. Ovo je priča o uspomeni Ire i Marijana Horvata. Upravo navršava svoju 25. godinu. Trenutak koji ju je stvorio bio je tek nešto brži od uzdaha i malo sporiji od treptaja oka.
“Oluja” je u Sisku prestala 11. kolovoškog dana. Mir su u vojnom konvoju u grad vraćali mladi umorni ljudi. U kamionu iza tri tenka sjedio je Marijan, tada 32-godišnjak, zapovjednik satnije u 2. bojni 2. gardijske brigade Gromovi. Kolona nije smjela stati, jer vojska nije smjela izlaziti iz vozila, tako je glasila zapovijed. Ljudi su im pljeskali, oni su njima mahali.
Ira, tada 21-godišnjakinja, stajala je kraj sata u Rimskoj ulici, koju Siščani zovu Prvom ulicom. Nije danima znala ništa o Marijanu, u pogledu kojim je tada prebirala po znanim i neznanim licima miješali su se strah i sreća, nada i nervoza. Nije ona zazvala njega niti je on povikao njezino ime, učinili su to umjesto njih pogledi koji su se sreli na pola puta. Ona je napravila tri, četiri koraka, a on se izvukao kroz otvoreni prozor “stodesetke”. Popela se na prste i objema rukama mu se bacila u zagrljaj. Svojom lijevom se vojnik pridržavao, a desnu joj je položio na vrat malo ispod njezina lijevog obraza...
Lea Krivošić, tadašnja dopisnica Večernjeg lista, fotografirala je kolonu. Znala je da je uhvatila ženu duge plave kose kako daje poljubac “Gromu”, no, tek kasnije će, kaže nam, shvatiti, što je zapravo napravila. A napravila je veliku stvar, ovjekovječila je trenutak koji će postati poseban ne samo za Marijana i Iru, nego i za čitav Sisak, u čijem je muzeju i danas izložena ta fotografija, ali i za Domovinski rat.
“Poljubac Groma” jednako se urezao u naša sjećanja na Domovinski rat poput uplakane djevojčice u plavom kaputiću u vukovarskoj koloni iz razorenoga grada, ili crvenog Fiće koji nestaje pod gusjenicama tenka JNA u Osijeku, uzvika iznad Šibenika “Obadva, obadva oba su pala” ili Banijskih ratnih praskozorja Gordana Lederera praćenih Dire Straitsovim “Brothers In Arms”.
I pomalo ironično. Sisačka vojničina, satnik kojega su zbog njegova poštenja poštovali vojnici i hrabrosti zbog koje su mu se divili sugrađani, čovjek koji je većinu svojih životnih problema u mladosti riješio šakama, a i do danas mu je ostao ratni nadimak Zlikovac, doduše u jednoj finijoj varijanti - Zlikač, ostat će upamćen u povijesti Domovinskog rata po - poljupcu! Ne dokazuje li to snagu jednog jedinog toliko svakodnevnog životnog trenutka ovjekovječenog u fotografiji Lee Krivošić?
Umjesto strepnje i patnje koja je nevidljivi okvir svake ratne fotografije, Leina je, međutim, u djeliću sekunde u kojemu je za dvoje mladih ljudi stao čitav svijet, uprizorila olakšanje i nadu, baš kao što je to u američkom kolovozu 1945. godine na Times Squareu napravio reporter magazina Life Alfred Eisenstaedt, uhvativši poljubac mornara koji se vraća iz Drugog svjetskog rata i medicinske sestre koja ga dočekuje.
S jedne strane Rimske ulice je Kupa, a s druge je grad, nije se u 25 godina to moglo puno promijeniti. Ljudi s kojima smo se sreli jesu, ako ćemo zaključak donositi površno. U tijelu umirovljenog veterana još negdje čuči vojnik, eastwoodovski hladan i analitičkog pogleda. Ima suprugu Iru koja ga gleda jednakom toplinom poput njegove djevojke Ire.
Ovu priču nikad ne bismo ispričali da smo je pokušali dogovoriti s njim, odmah nam je to rekao, jer bismo “košaricu” dobili već u prvoj rečenici. Zato smo proračunato okrenuli broj gospođe Ire. Ni ona nam nije mogla jamčiti ništa, no čak i Marijan ima slabu točku. Zove se Tea, ima 24 godine i rodila se ni godinu nakon što je nastala fotografija njezinih mame i tate. A Tea je rekla: Pa, zašto ne?! Od oca rijetko, gotovo nikad nije čula priče o ratu, a njihovu ratnu fotografiju prvi je put vidjela u 3. razredu osnovne škole za posjeta muzeju. Zato je sada, kao i mi, pažljivo slušala što nam govore njezini roditelji.
Marijan je živio u Pešćenici, mjestu u općini Lekenik, negdje na pola puta od Siska prema Velikoj Gorici. Čitav kraj gravitira Zagrebu pa ne čudi što se Marijan odmah zaposlio kao mehaničar za popravak vlakova na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. U Zagrebu je izlazio i stvari su se odvijale tako da bi vjerojatno ostao živjeti ondje da okolnosti nisu krenule drugim smjerom. Uhvatio ga je rat. Vidjevši specijalca na osiguranju u gradu, rekao je svojem prijatelju da će upravo to i on napraviti, postati specijalac. U Zagrebu ga nisu primili, nego su ga poslali u Sisak, prema mjestu prebivališta. S prvim danom 1991. godine postao je policajac, potom i specijalac, a onda se priključio Gromovima, gdje je ostao i nakon rata, sve do umirovljenja 2003. godine. Nije nam to rekao izrijekom, ali iz razgovora se lako može zaključiti da nikako ne može prežaliti smrt svojeg zapovjednika bojne Predraga Matanovića. Bili su suborci od prvog dana i na istoj liniji tijekom Oluje kad je Matanovića ranio snajper, a onda i smrtonosni geleri granate u petrinjskom predgrađu.
Ira je iz Crnca kraj Siska, a 1991. godine još je bila učenica kemijske škole. Odmah poslije srednje škole, 1993. godine je dobila posao u laboratoriju Inine rafinerije, gdje radi i danas. Te su se godine, samo nešto ranije, i upoznali, a prvi put su se ugledali - u podrumu.
- Sa mnom u postrojbi je bio Irin bratić Kvrga, a dovezao nas je do Irina brata, jer je on imao svakakvog naoružanja koje nam je tada dobro došlo. Ušli smo u taj njihov podrum koji je doslovno bio pretvoren u bunker. Pogledam u tom polumraku i na kraju vidim krevet i na njemu sjede dvije cure. Ira plava, a ova druga smeđa (Kristina, njihova današnja šogorica). Iza njih na zidu je kao neki grafit pisalo velikim slovima Bijelo dugme. Imala je, baš ono, dugu plavu kosu. Baš sam si pomislio kako su obje lijepe - prisjeća se Marijan koji se zagledao u Iru.
Čudna su to, kaže, bila vremena, na terenu si, nekad nemaš vode ni da se umiješ, onda nakon nekoliko dana rovova i prljavštine najednom se vratiš u civilizaciju. A tamo ga je dočekala slika djevojke koju nije mogao izbaciti iz glave iako u tom trenutku i u tom podrumu nisu prozborili ni riječi. No, i drugi njihov susret bio je daleko od romanse.
- Isti taj Kvrga mi je rekao da se javim u vojarnu, jer traže čistačicu. S tek završenom školom i u ratu, činilo mi se da je u redu raditi bilo što, a da se može pošteno zaraditi novac. Tako sam se javila. Međutim, igrom slučaja tada se na zaprimanju dokumenata našao Marijan. Prepoznali smo se iz podruma i tada se službeno upoznali. Obećao mi je da će on sve srediti s tim papirima i da ću dobiti posao. Kasnije sam doznala da se doista potrudio - da ne dobijem posao i da ne radim tamo gdje ima puno dečki - smije se Ira.
Ubrzo je planula ljubav, kako bi se reklo, tada su prohodali.
- Ma nismo mi baš nešto puno hodali, ja sam uglavnom bio na terenu i pod uzbunama, ona u podrumima. Moj pokojni zapovjednik Predrag Matanović dosta nas je dobro ustrojio i nije želio da previše informacija izlazi izvan postrojbe. Imali smo i zabrane odlaska kući, mobitela nije bilo. Mogao sam na telefon u zapovjedništvo, no bilo je ljudi koji su tada imali žene i djecu pa je bio red da oni imaju prednost. Rijetko smo se viđali - kaže Marijan.
- Izlazaka u grad nije bilo zbog uzbuna, nekad bih ja k njemu otišla u Pešćenicu, a nekada on k meni u Crnac. Onda smo se posvađali, i to preko telefona, jedno drugome smo poklopili slušalicu. Ja sam mislila da je gotovo i da ćemo prekinuti - priznaje Ira.
- Tko je bio kriv? - pitamo.
- Pa, ja, normalno - priznaje Marijan pokajnički.
- Stajala sam na autobusnoj stanici kad je pristajao autobus iz Zagreba. On izlazi iz busa. Eto, opet slučajnost. I tu smo se pomirili - smije se Ira.
- Ma nismo se ni svađali - navodi Marijan.
Danas se ne sjećaju ni oko čega, no ono čega se Ira sjeća jest osjećaj da je tada bila u najzaljubljenijem razdoblju svoga života. Proletjeli su mjeseci do kolovoza 1995. godine. U prvim danima je Marijan znao da se sprema Oluja. Ira je to doznala iz medija, kao i svi mi. Danima poslije nije o Marijanu znala baš ništa. On je radio ono što rade ratnici, bore se za svaki pedalj domovine, gleda kako mu pogibaju prijatelji, ali ne staje sve dok ne odradi svoj posao, u njegovu slučaju to je bilo izbijanje s dečkima na granicu s Bosnom.
Njegovoj majci su javili da je poginuo. Netko je greškom okrenuo pogrešan broj. Srećom, na vrijeme su to shvatili pa informacija nije stigla do Ire. Tako su barem doznali da je živ, no gdje je i kako je, nije im nitko mogao reći. Zato je Ira zvala sisačku bolnicu provjeravajući da nije možda na popisu ranjenih, no o Marijanu nisu znali ništa ni tamo. Akcija je završena, trebao je uslijediti defile Gromova ulicama Siska. Radio je pozivao ljude da ih dođu pozdraviti. Zabrinuta Ira došla je konačno pronaći svoga Marijana. Znala je da mora biti tu.
- A mi pojma nismo imali da će nas netko dočekati i da se nešto sprema. A zamislite nas, onako prljavi i umorni, a još smo se vozili iza tri tenka pa smo bili i garavi. I odjednom ljudi plješću. Zapovijed je bila - samo vozi, nema stajanja - kaže Marijan.
- Ja sam stajala kraj sata i čekala - kaže Ira.
- Ja sam bio u 110-tki, skinuli smo krov. U tri vozila su bili dečki iz moje satnije - kaže Marijan.
- U blizini je bila bina i tu je bio program pa su malo posustali - dodaje Ira.
- Ja sam vidjela njega, on je vidio mene, i ja sam krenula - prisjeća se Ira.
- Ne smijem van, ja sam se samo nagnuo... jesmo si što rekli, ma pojma nemam - govori Marijan.
Tako se dogodio trenutak koji u njihovim srcima nije prestao do danas. Dečki iz konvoja došli su do vojarne, Marijan ih je pustio doma, a on je tamo prespavao, javio se Iri telefonom da je sve OK, a onda su se vidjeli tek sutradan.
Drugo jutro Ira je išla na tržnicu po namirnice. Čovjek koji prodaje neku robu došao je do nje i pitao ju: Hej, jesi to ti?, pokazujući joj objavljenu fotografiju. Ira se zbunila pa ga je zamolila da joj proda novine, jer si je taj broj željela ostaviti za uspomenu.
- Pa, kiosk ti je pun novina - rekao joj je čovjek logično.
Marijanu je, kaže, došlo slabo čim su mu rekli da je u novinama, na njegovu žalost išla je još jedna objava desetak dana kasnije, a onda mu se dogodila nova neugodna situacija, njegovi Gromovi radili su kalendar za 1996. godinu i poželjeli su ga ilustrirati poznatom fotografijom.
- Javio mi se PD-ovac iz postrojbe. Ja mu kažem, gle, ja ne bih, al pitat ću Iru, možda ne želi ni ona. Kažem ja njoj, a ona kaže: Može! - govori Marijan, ne krijući razočaranje.
Nedugo poslije stigao mu je u ured nadzor zapovjednika iz Karlovca. Uočili su sliku na kalendaru pa počeli komentirati da je to jedna djevojka od njih iz Karlovca i neki njezin dečko. Nakon što rekli što su imali, Marijan im je otkrio zabludu: Na slici smo moja supruga i ja!
- Znači, ipak nisi baš ravnodušan na tu fotografiju - upitala ga je Ira.
- Ma bio je to lijep trenutak - ističe Marijan kojemu je, kaže, dosta ljudi koji se kite tuđim perjem, boraca koji se nisu borili nigdje i u postrojbama koje nikad nisu postojale.
Ipak, nikad prije, a ni poslije nisu sreli autoricu fotografije, iako cijelo vrijeme žive u istom gradu. Ona se više ne bavi fotografijom i ne radi u medijima nego u sisačkom Zavodu za javno zdravstvo. Stariji i iskusniji kolege donosili su materijal s ratišta pa je nju zapalo da napravi fotografije mimohoda gradom.
- Fotografirala sam sve što mi se činilo zanimljivim pa tako i taj poljubac žene duge plave kose. Bio je to trenutak, jedan klik i odmah kadar na neki drugi motiv. Tek kad sam razvila negative shvatila sam da je fotka baš dobra, kasnije su je pohvalili i urednici, sve ostalo je povijest - kaže nam autorica Lea Krivošić. Nema, navodi, ona tu što posebno dodati, jer bio je to trenutak u kojem se ona samo našla u pravo vrijeme na pravom mjestu.
Tim zagrljajem i poljupcem Ira i Marijan stavili su točku na “i” ratu i okrenuli se planiranju zajedničke budućnosti. Da žele jedno drugo do kraja života, bili su tada 100 posto sigurni, kaže nam Ira.
- U veljači sljedeće godine smo se vjenčali, a iste godine rodila se Tea. Poslije toga je Marijan dobio i stan koji sad otkupljujemo pa smo se preselili. Živimo životom prosječne hrvatske obitelji. Marijan rat nikad ne spominje, ne želi sudjelovati ni u kakvim aktivnostima ni prosvjedima - kaže Ira.
- Tu sam stranicu zatvorio. Nije mi žao što sam se borio. Recimo da nisam, pa kakav bih bio čovjek, kako bih se pogledao u ogledalo? Drago mi je jer smo oslobodili zemlju. Gledam, isto kao i svi vi nepravde koje su se događale prema ljudima, i žao mi je što je to tako. Ne znam, sada samo želim svoj mir - kaže Marijan koji ponekad ode na pecanje na Kupu ili sjedne na bicikl pa fotografira.
- Crtaš lijepo - kaže Tea.
- Ma - odmahuje rukom Marijan, ne priznajući očiti talent.
- Odem na Kupu, nađem hlad i gledam kako teče voda, gledam ribe i žabe. Mogao bih cijeli dan tako. Njima je to čudno, a mene ispunjava - objašnjava Marijan.
Ira kaže da su se, nakon što se rodila Tea, posvetili njezinu odgoju te im je ona bila u stalnom fokusu. Kći je u međuvremenu završila višu medicinsku školu u Rijeci i radi u Općoj bolnici Sisak.
Rat mu nimalo ne nedostaje, ali nešto ipak da iz tih vremena. Potvrđuje nam da kao mladić i nije bio cvijeće, često je upadao u nevolje i nikakav problem mu nije bio šakama istjerati pravdu. Rat je to promijenio.
- Zajedništvo i prijateljstvo koje smo imali u ratu vjerojatno bi se moglo opet dogoditi, nažalost, samo u slučaju da opet izbije neki rat. Nas je bilo 20 i bili smo kao braća. I dan danas kad ih vidiš... ma teško je to objasniti. Svi smo kao obitelj. I doma sa starcima nekad nisam bio tako blizak kao s njima - priča Marijan.
- Da nije bilo rata, nikad Marijan ne bi završio u Sisku niti upoznao mene - kaže Ira tražeći nešto dobro u lošim vremenima.
Tea, kako rekosmo, ovakve priče sluša samo kad njezini roditelji razgovaraju s nekim drugim, zato i ne čudi što je na fotografiju njihova poljupca u muzeju naletjela slučajno sa školskom ekskurzijom.
- Naljutila sam se na njih i htjela sam da se to makne jer me bilo sram. A svi su govorili, gle, pa to su Teini mama i tata, zato mi je bilo neugodno - kaže Tea.
Iz rata Marijan nema puno fotografija, no “Poljubac Groma” nije jedina koja je objavljena u novinama. Njegova slika s komando-obuke završila je u američkom časopisu Soldier od Fortune. Obuku im je držao Nizozemac uz pomoć dvojice Amerikanaca, s njima su nastale te fotografije. Čovjek koji je tada radio kao prevoditelj časopise mu je poslao iz Amerike, bilo je to 1992. godine.
Ma koliko od njih bježao, Marijan se ipak igrom slučaja uvijek nekako nađe pred objektivima fotoaparata. Iako nevoljko, ali vojnički i stoički podnio je i fotografiranje za Jutarnji list. Još jedan trenutak iz kojega će nastati jedna nova mala uspomena i oživjeti onu koja traje punih 25 godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....