NAŠI ŽIVOTI U MRAKU I TIŠINI U Hrvatskoj živi 1400 osoba koje su izgubile i vid i sluh: 'Gluhoslijepi smo, ali možemo raditi po tri posla'

Oni ne žele biti nevidljivi. Ostati sami u mraku i tišini, izolirani. A ignorira ih se i zanemaruje, iako jedva čekaju priliku da se dokažu.

Damir, Marija i Goran gluhoslijepe su osobe, imaju dvostruko oštećenje, i vida i sluha.

Oni su samo troje od ukupno 1400 gluhoslijepih građana Hrvatske, koliko ih u svojim službenim statistikama imaju zavedenih u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike.

I kad ih na ulici vide s crveno-bijelim štapovima u ruci, za njih će uglavnom pomisliti da su bespomoćni. Možda i nesposobni.

No, ovo troje ljudi odlučilo je da se neće predati.

Vanjski svijet možda ih i plaši i ne prihvaća, ali oni žele dokazati suprotno.

Da su isti kao i svi mi.

Elektrotehničar po struci, Damir Prevarek, 47-godišnji je Zagrepčanin koji ni danas glasovni jezik ne poznaje niti ga upotrebljava. Komunicira govorom, glasan je i razumljiv. Do prije 17 godina bio je samo nagluh, a teškoće s vidom primjećivao bi isključivo noću.

- Operirao sam mrenu, a nakon operacije rapidno sam počeo gubiti vid - prisjeća se Damir.

Nema predaje

Kad mu se vidno polje počelo sužavati, nastupili su sve veći problemi. Sve teže se orijentirao i kretao. Zbog oštećenja vida, godinama je mogao raditi samo kao pizza majstor, no sa 37 godina potpuno je izgubio vid i više nije mogao samostalno raditi. To ga nije pokolebalo.

Sandra Šimunović / Cropix

Damir Prevarek

- U Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek završio sam edukaciju za medicinskog masera i upoznao ljude u sličnoj situaciji - rekao je Damir. A da je dobar, iako to ne radi profesionalno, dokazuju, kaže, brojne mušterije i prijatelji koje ga hvale i redovito mu se vraćaju.

Damir danas živi sam i potpuno samostalno obavlja sve aktivnosti kao da je zdrav, iako je zadržao tek pet posto vida, što znači da vidi samo svjetla i sjene. U svakodnevnom životu posebno mu pomaže tehnologija. Na računalu i mobitelu ima govornu jedinicu, a puno mu, kaže, znači što je samostalan u kretanju jer mu to daje neovisnost. Već je neko vrijeme i mentor studentima socijalnog rada na seminarskoj praksi. Naime, svaki student socijalnog rada mora odraditi 40 sati prakse u društvu osobe s invaliditetom pa je u tome Damir pronašao svoju svrhu.

Želi im približiti svoj svijet.

- Htio bih da se gluhoslijepe osobe, ali i sve osobe s invaliditetom ne doživljava samo kao one kojima društvo treba nešto davati i pomagati, nego kao one koji mogu nešto dati društvu ako imaju podršku - smatra Damir, inače član upravnog odbora Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir. Posebno se zalaže za ostvarivanje prava gluhoslijepih osoba, baš kao i šezdesetsedmogodišnja Marija Ibriks koja je predsjednica Udruge gluhoslijepih osoba grada Zagreba.

Problemi s vidom

Marija je rođena nagluha, a sa 37 godina počela je primjećivati probleme s vidom. Pati od tzv. tunelskog vida, odnosno vidi samo predmete u uskom polju ispred sebe, a periferno ne.

Sandra Šimunović / Cropix

Marija Ibriks

- Bila sam razočarana, nervozna, brinula sam se. Nisam znala kako nastaviti dalje sa životom - prepričava Marija koja je danas uzor mnogima koji se bore sa svojim invaliditetom.

Zbog suženog vidnog polja komunicira koristeći locirani znakovni jezik s vođenjem. To znači da se njome ne može komunicirati običnim znakovnim jezikom, već ona prevoditelja drži za zapešća kako bi mu ruke zadržala u vidnom polju. Radila je kao krojačica pa je rado šivala i nakon što je otišla u mirovinu, a posebno je voljela oblačiti lutke u narodne nošnje koje je sama dizajnirala.

- S vremenom sam prihvatila svoj život i sada se trudim pomoći drugima - kaže Marija.

Cijeli život se bavila sportom pa je i danas aktivna. Voli prirodu i puno se kreće, no ipak najljepše joj je u njezinom vrtu koji je opušta.

- Imam vrt u kojem sijem i sadim sve moguće povrće, ali najponosnija sam na svoje cvijeće kojima društvo prave brojni vrtni patuljci. Najdraže su mi ruže - kaže Marija. Važno joj je da starije gluhoslijepe osobe ne budu zaboravljene i da ne žive u izolaciji.

Jedan od 1400 gluhoslijepih Hrvata je i tridesetdvogodišnji Goran Mirković iz Kutine.

Od rođenja je nagluh, pa kao mali nije mogao govoriti. Ustrajnim vježbama u Suvagu savladao je tu prepreku, no tada mu se vid počeo rapidno pogoršavati. Kada je navršio 20 godina, dijagnosticirano mu je suženo vidno polje.

Sandra Šimunović / Cropix

- Bio sam na rehabilitaciji i dodatnom obrazovanju u centru Vinko Bek gdje sam završio za poslovnog tajnika - rekao je Goran. Ne zna znakovni jezik, već se i kao Damir služi govorom. Radio je kao keramičar i bio zaposlen na projektu jedne udruge osoba s invaliditetom u svom mjestu, no od završetka projekta je nezaposlen.

Po danu se samostalno kreće uz pomoć crveno-bijelog štapa, no po noći mu je potrebna pratnja.

Najviše voli informatiku, a završio je i tečaj za računalnog operatera te obavlja jednostavnije popravke računala.

- Ja produžujem vijek trajanja računalima - pohvalio se.

A kako uopće vidi što popravlja? Vrlo dobro, kažu nam, ali mora se fokusirati na određeni dio na kojem radi.

Jednaki smo

Aktivno se uključio i u rad Saveza gdje je, kaže, više naučio o ulozi prevoditelja za gluhoslijepe osobe i podršci koju može ostvariti.

- Mi možemo jednako raditi kao i svi drugi, samo nam treba više vremena - poručuje Goran.

Tijekom posljednje godine programa “Održimo neovisnost” koji je Hrvatski savez gluhoslijepih osoba provodio uz podršku nadležnog Ministarstva tijekom posljednje tri godine u direktan rad bilo je uključeno oko 100 gluhoslijepih osoba, a kroz Centar za prevođenje hrvatskog znakovnog jezika i Službu podrške ostvarili su 33.000 sati prevođenja i u rad Saveza uključili su 20 gluhoslijepih osoba.

U svom radu susreli su se s brojnim neriješenim problemima, a jedna od njih je potreba gluhoslijepih osoba za podrškom prevoditelja koja je puno veća od broja prevoditelja koji su trenutno zaposleni da im pomognu.