Ne znam kako utješiti svoju baku koja je mjesecima sama, telefonski razgovor više nije dostatan

It’s the loneliness that will kill us in the end. Znam da je rečenica na engleskom, znam i da mnoge moje čitatelje urnebesno nervira što ponekad koristim engleske izraze. Istina, mogla sam lako prevesti ovu rečenicu, u tekstu vjerojatno i hoću, ali u engleskom ima neke urođene melankolije kojom će, čini mi se, biti obojeni cijeli božićni blagdani ove, 2020., ali i dostojanstva u tuzi, u užasu samoće koji nas sve više preplavljuje.

Dan se skratio, lišće više nije ni zeleno, ni zlatno, gotovo ga i nema, dani su sve sivlji i sivlji, a ako živite u kontinentalnoj Hrvatskoj, to je boja na koju vam se i duša i oči moraju naviknuti od sada pa sve negdje do proljeća, koje je sad već postalo i kultno mjesto “olabavljivanja epidemioloških mjera” u zajedničkoj žudnji svijeta, trenutno pojačano motiviranoj razvojem više cjepiva te početkom procjepljivanja u svijetu. Ipak, ostaje pitanje kako preživjeti zimu, čak i ako ne ulovite covid.

Znam, preživljavale su se i gore stvari: ratovi, opsade, smrti, rastanci, nesreće, ali ova pandemija udarila je po mjestu koje najviše boli: po gregarnoj prirodi čovjeka, po potrebi za zagrljajem usred noći. I zato sam se odmah, istog onog trena kad sam čula da se za Božić preporučuje ne ići u kućne posjete, sjetila kako mi je kolegica dramaturginja jednom svoju novu ljubavnu vezu opisala ovim riječima, pokušavajući u što kraćim crtama pojasniti koliko se zaljubila: “Dovoljno mi je samo da se priljubim uz njegova leđa”.

Ne, ne mislim da će ni Isus, a ni čovječanstvo patiti jer nećemo ići po kućama noseći bakalar na bijelo, kolače i darove, i da, mislim da su zdravlje drugih, pa i ljudski životi, neusporedivo važnije stavke u odluci o tome kako provesti praznike, važnije čak i od naših tradicija koje nam mjestimično anualno govore tko smo i podsjećaju nas da postojimo, ali sad je već stvoren ogroman prostor samoće i bola za one kojima je društvo sve. Ja, zapravo, ne znam utješiti svoju baku koja je mjesecima sama u domu: telefonski razgovor više nije dostatan, ideja o cjepivu sad je već fantazmagorična.

Snimka roditelja koji pjevaju svojoj djeci na ulici ispred onkološkog odjela bolnice prati me već danima kao nepodnošljiva jeka ovog virusa, a uz isti bok bih stavila i samotne smrti i borbe za život u covid-odjelima diljem svijeta: izolirani ljudi koji se nisu stigli ni oprostiti s voljenima, koji su možda samo otišli na hitnu u nadi da će im injekcija kortikosteroida pomoći, i neki od njih koji su se probudili pedesetak dana kasnije posve nesvjesni što se dogodilo dok su “spavali”.

Svijet ima nevjerojatnu mogućnost da nam dokaže kako uvijek može gore, pa sad patimo već i za smrtima voljenih na našim rukama. Oprostite mi što sam tako crna, ali ne moraju te slike biti tako fatalne: dovoljno je depresivno što će neke stare majke morati same dočekati novogodišnje jutro ili same slušati polnoćku na radiju, kao moja baka na onom koji je iz moje djevojačke sobe ponijela u dom u koji nije htjela otići. Nismo loši ljudi ako patimo za nečim što smo tako olako nazivali obiješću: jer usamljenost više nije ni kratkog vijeka, a ni bez posljedica na naše duše. Razvidno je da se putovati neće, a i da je vrijeme kad smo jeli čobanac istom žlicom nakon kazališnih premijera toliko daleko da ne znam jesam li ga izmislila.

Zagrljaji su sada nepristojni, poljupci u obraz također. Znam da je osamljivanje herojski čin, ali ironija tog fenomena u okićenom gradu razvidnija je nego ikad: preostalo nam je tumarati hladnim ulicama s papirnatom čašom kuhanog vina ili kavom, opominjući pogledom one koji ne nose maske prilikom uzlaska u pekarnice, jedina mjesta susreta ovih dana. I hoćemo li se ikad oporaviti od ove samoće koju nam preporučuju, za koju nas mole, pokušavajući nas uvjeriti da je jedino moralno u ovom trenu pristati na nju, na porode bez partnera, na videopozive, i da je posve suludo, kad znaš da je netko koga voliš bolestan od covida, poželjeti ipak leći pored njega i zalijepiti mu se za leđa.

Moramo biti dobri vojnici budućnosti, nikoga drugoga, i to je jedina istina, ali ne mogu da se ne pitam hoće li nas usamljenost ubiti na kraju. Živjeti sam, umrijeti sam, nije li to u potpunoj suprotnosti s onim od čega je sazdano čovječanstvo, to čudno sazviježđe u kojem sudjelujemo, spojeno potrebom za kontaktom, seksom, dijeljenjem sline i zadnjeg komada kolača? Da za kraj citiram ministra: najiskrenija je želja za Božić i Novu godinu ne ići u posjete i doista ne mislim da je to velika žrtva za dobrobit nacije, ali priroda ljudi nije osamljenička ni pustinjačka.

I kad kažemo da jedva čekamo proljeće, jedva čekamo smijeh bez zadrške, bolovanja bez barikada unutar vlastitih stanova, djetinjstva bez zaštitnih maski i, na kraju, jedva čekamo cjepivo, jer je to jedini način da dođemo do svega zbog čega polako kolektivno tonemo u depresiju.

Filozofija oko toga što tko misli osobno o cijepljenju sada je neukusna buka, koju možemo i moramo dopustiti doslovno unutar četiri zida, ali ne i u javnom prostoru, jer nije virus jedino protiv čega se cijepimo: grljenje preko debelog zaštitnog sloja plastike, panično čekanje da vas netko nazove iz covid-bolnice da vam kaže kako je pacijent pod rednim brojem 5, a to je netko vama najdraži, netko vaš, zauvijek otet, prazne putovnice bez žigova i prazni avioni koji neće dovesti unuke do baka u Hrvatskoj, zatvorena kultna mjesta na kojima smo se zaljubljivali, upoznavali, odgajali, prazni fakulteti na kojima smo postajali oni koji će mijenjati budućnost, mrtva kazališta, opera i koncertne dvorane, pusti stadioni, propale sportske karijere, propuštene prilike, izgubljeno vrijeme.

I protiv toga se cijepimo. Jedva čekam proljeće. Samo da nas samoća prije toga ne razori.