NEKAD VRSNA RUKOMETAŠICA DANAS RADI KAO POŠTARICA I NE MOŽE BITI SRETNIJA Odselila iz RH i izgradila novi život: Još uvijek ne vjerujem da sam uspjela

Ivona Bednjanec iz Slavonskog Broda pred godinu dana je odlučila promijeniti život. 2. siječnja 2016. rastala se od roditelja na autobusnom kolodvoru i iza sebe ostavila sve što je 28 godina gradila u Hrvatskoj da bi otišla u Njemačku gdje danas radi kao poštarica i izuzetno je sretna i zadovoljna. Međutim, kad je odlazila, nije znala što je čeka…

29-godišnja žena, kako kaže, više nije htjela živjeti u Hrvatskoj. Cijeli je život igrala rukomet, njezin se klub natjecao u 1. ligi, no od toga, za razliku od kolegica u drugim zemljama nije mogla živjeti. Studirala je ekonomiju, no nije završila jer ‘nije htjela postati dio statistike na Zavodu za zapošljavanje’, već je htjela početi raditi, piše SBonline.

‘Nisam htjela kao diplomirani ekonomist raditi na sezonama, čistiti iza drugih ili služiti nekoga. Nisam htjela sjediti kod kuće i čekati da mi posao sredi tata, stric, susjed ili neka tamo deseta osoba’, priča Ivona. Zbog uobičajenih profesionalnih ozlijeda, morala je prestati sa stopostotnom posvećenošću sportu što ju je dodatno uznemirilo jer više nije radila ono što najviše na svijetu voli, a istovremeno nije imala posao, bila je izgubljena, osjećala se poraženo. Odlučila je otići na operaciju ozlijeđenog ramena jer više ni sama nije bila sigurna koliko će joj ruka biti funkcionalna.

‘Sami proces od prvog pregleda do operacije i potpunog oporavljanja nakon iste trajao je 15 mjeseci. Još nepotpuno oporavljena, samo 5 mjeseci nakon operativnog zahvata, u veljači 2015. otišla sam raditi kao sobarica, sezonski posao. Ne mogu vam opisati taj osjećaj… Nikada u životu nisam zamišljala da ću ja, uspješna sportašica, odlična učenica i pametna, sposobna djevojka s gotovo završenim fakultetom ići raditi za tri i pol tisuće kuna, čistiti tuđe sobe, namještati krevete, čistiti wc školjke za ‘bogatim i uspješnim guzama’. Nisam morala ići tamo, mogla sam sjediti kod kuće, reći da u Hrvatskoj posla nema, kukati i govoriti: Blago tebi, blago onome tamo, blago mom prijatelju u Njemačkoj, ma blago svima, samo meni ne!!! Mogla sam, ali nisam’, kaže Ivona.

Posao je radila osam mjeseci, uštedjela nešto novaca i vratila se rukometu. Zaigrala je u Tuzli, no nakon što su je izigrali za dogovorenu plaću, donijela je konačnu odluku da seli iz Hrvatske. Pravac - Njemačka!

Upisala je tečaj njemačkog jezika i javila se osobi koja je ondje živjela i koju je poznavala - bivšem treneru koji je u Njemačku odselio sa suprugom i djetetom. Od njega je primila dobru vijest - klub u kojem je radio trebao je igračicu, a obećao je i da će se pobrinuti za smještaj i posao poštara u Deutsche Post.

Sve je riješila u kratkom vremenu - potpisala ugovor i riješila posao, a novo mjesto prebivališta bilo je u gradu Loerrach. Kad se nakon zavrzlama na putu i brojnih presjedanja i nerazumijevanja konačno našla na kolodvoru u Loerrachu, ondje ju je dočekala buduća suigračica i odvezla je u 30-ak kilometara udaljeno selo gdje su tada živjeli trener i njegova obitelj.

Pošta u kojoj je radila nalazila se u drugom mjestu, udaljenom 30 kilometara, a koji nije bio vezan ni autobusnom ni željezničkom linijom s njezinim selom. Na svu sreću, dobila je automobil od pošte na korištenje.

‘Svako jutro sam se budila u pola 6, u pola 7 već lagano kretala na posao, radno vrijeme mi je bilo od 8 do 17 sati. Nakon toga bih se vraćala u selo, presvukla, jela i opet putovala na trening pola sata, odradila trening, putovala nazad i oko 22, 23 sata bila bih doslovno ‘mrtva’. I tako gotovo svaki dan plus vikendom utakmice. Unatoč svemu, bila sam sretna jer sam zavoljela svoj posao, jer sam igrala rukomet i jer sam za sve to što sam radila bila plaćena i cijenjena’, priča Ivona za SBonline.

Nakon tri mjeseca ugovor joj je produžen na osam i pol mjeseci, a s tri plaće u rukama pronašla je i stan: ‘Ne znam prati li me od samog početka sreća, ali osjećala sam se kao da sam dobila na lutriji.’

Danas živi u stanu od 60-ak kvadrata, samo nekoliko kilometara dalje od radnog mjesta. No, za to se opet trebala odreći nečega. Naime, preseljenjem je završila njezina rukometna karijera: ‘Bilo mi je previše raditi, pa putovati na treninge, utakmice, ali i strah od novih ozljeda me udaljila od parketa. Željela sam nakon radnog dana otići na bazene, iskoristiti vrijeme kako sam ja htjela, a i bol u mom operiranom ramenu stalno je bila prisutna.’

S vremenom je, kaže, upoznala razne ljude, mnoge iz naših krajeva i smatra da si je izgradila život. Osim toga, nakon samo 10 mjeseci šef ju je novčano nagradio kao jednog od najboljih radnika u tom području.

‘Moje srce je bilo veliko kao kuća… Ne zbog tih eura, nego zbog papira na kojem piše koliko cijene moj rad i gdje mi zahvaljuju na svemu dotada učinjenom’, priznaje.

Nedugo nakon toga potpisala je ugovor na neodređeno i njezinoj sreći nije bilo kraja: ‘Trenutak u kojem su mi to rekli bio je valjda najsretniji u mojoj povijesti. Napokon sam samostalna, neovisna osoba, napokon mogu razmišljati o kupovini vlastitog stana, dizanju kredita, stvaranju budućnosti! Još uvijek ne vjerujem da sam uspjela, 1300 km dalje od svoga doma, sama bez obitelji, bez poznavanja njemačkog jezika… Stvarno sam uspjela! I ako sam ja mogla, može i svatko od vas! Ovo je bio prvi Božić koji nisam provela s obitelji. Bilo je mrvicu teško, ali kada vidim zašto i zbog čega je tako, zahvalna sam Bogu što sam ovdje, makar provodila blagdane bez svojih. Imam prijatelje koji su mi upotpunili život, stvaram sama svoj dom i nema ljepšeg osjećaja od toga!’

Sve bojazni koje je imala prije odlaska, svi strahovi, sve dileme, sva pitanja, sve je sjelo na svoje mjesto.