NEKADAŠNJI ČLAN NAŠEG POPULARNOG BENDA 'Spavao sam s više od 1000 žena. Hrvatice su najslobodnije kad su izvan svoje sredine...'

Neki ga znaju kao Bauta, neki kao Braca, no malo je onih koji ne znaju Dubravka Bautovića, člana nekadašnjeg vrlo popularnog dubrovačkog benda ‘Kastelani’. No, ono po čemu je Bautović još poznatiji u Gradu svakako su njegovi ljubavni pothvati.

Izlazio je s domaćima, izlazio je i sa strankinjama, a na pitanje s koliko je žena u životu spavao, odgovara kako ih je bilo više od tisuću! Kako kaže, u tome mu je pomoglo što je bio popularan zbog glazbe koju je svirao, a galebarenje mu je išlo kao od šale. Dvaput se ženio, a tijekom života se i ludo zaljubio – i to u svoju ljubavnicu! Sve to bio je povod za opušten razgovor za Dubrovački dnevnik o nekim prošlim vremenima, zabavama, ali i galebarenju koje je, čini se, izumrlo.

Galebarenje je danas pojam koji se vezuje uz neka druga vremena. Zašto je to tako? Zašto je galebarenje u izumiranju?

Osnova svega je situacija u društvu. Tad se živjelo drugačije. Teško je to objasniti ljudima, pogotovo mlađima, ali prije je bilo bolje. Neki neće ni da čuju jer su im glave zatrovane ratom, ali to je realnost. Bio sam u povlaštenoj situaciji jer sam svirao u najpopularnijem sastavu ‘Kastelani’. Svaku večer smo svirali, bilo nas je šestoro i zvučali smo strašno dobro. Bilo bi po 2 tisuće ljudi na našim koncertima! Išli smo u Rusiju na turneju, a oni tada nisu nikome sa Zapada dopuštali da dolazi, Jugoslavija im je bila zakon. Čak sam čuo kako nisu dopustili Rolling Stonesima da dođu pa su im namjestili razglas na turskoj granici i svirali džabe uru vremena jer su poludjeli što ne mogu proći.

S obzirom na to kako smo bili popularni, oko nas je uvijek bilo puno lijepih žena. Pojednostavljeno rečeno, svaki muškarac voli imati ženu više. S druge strane, jedno 80 posto žena s kojima sam bio su imale mladića ili muža tako da se možda slično može kazati i za žene. Priče su išle ‘od usta do usta’, kad bi netko bio dobar ljubavnik. Žene su nam dolazile, a mi smo postali nezasitni.

Isto tako, glazbeni i modni trendovi su bili drugačiji. Svirao se pop i rock. Obavezne su bile lagane pjesme kako bi muškarci mogli ponuditi ples nekoj djevojci ili ženi, a riječ je o takozvanim sentišima. Neki moji kolege su vrlo dobro znali kako u točno u ponoć u diskoteci na Babinom kuku počinje sentiš pa bi došli u ponoća manje 10, pogledali bi koje su žene slobodne i koje su zgodne pa bi im se približili. Čim bi počela lagana pjesma, on bi se prvi našao do nje kako bi zaplesao s njom. Tu se onda barilo, mantralo i bio je štos da se djevojku pusti da govori. Postaviš joj desetak pitanja, ona govori pola sata, 40-ak minuta i ti si već u igri. Žene vole pričati o sebi, a mnogi muškarci to ne znaju pa pričaju o gumama od motora i autima, a to žene uopće ne interesira.

Zašto danas toga nema?

Puno je teže prići, nemaš gdje prići ženi. U butizi? Neprikladno! Na placi? Možda s nekom pričom kako ne znaš kuhati i kako ti treba pomoć oko namirnica, ali ni to nije ništa posebno. U kafićima su uglavnom sve žene odvojene od muškaraca i kad ih pitaju smiju li prići, mrko ih gledaju. Kao, možete minut, ali mi onda idemo ća. U diskoteci je nemoguće prići bilo kome jer je glazba preglasna tako da ljudi uopće ne mogu razgovarati, a techno glazba je užasno dosadna, to je bože sačuvaj. Tu možeš samo biti dobro pijan ili nadrogiran kako bi se mrdao u tom ritmu koji je stalno isti, ili biti baš jako sretan zbog nečega. Zato je i postojao lagani ples jer su ljudi na taj način dolazili u kontakt.

Prema nekom vašem dojmu, jesu li žene bile otvorenije prije ili su to danas?

Žene su bile puno otvorenije prije, bilo je lakše prići. Bile su dosta spremnije za razgovor, voljele su primiti kompliment. Mogao si im kupiti sladoled, piće, kavu, viski, nebitno. I bocu vina, i dvije, i pet, na kraju bismo zaboravili na seks pa bismo se time bavili sutradan. Danas je to sve jako skupo, posebno mladićima koji žive u Dubrovniku gdje su cijene visoke. Moraju jako puno zaraditi kako bi djevojku izveli na večeru. Mi smo to mogli svaku večer, posebno jer smo bili i dobro plaćeni.

S koliko žena ste spavali?

Više od tisuću.

Jesu li bile domaće ili strankinje?

Uglavnom strankinje.

Koje su vam ostale u najboljem sjećanju?

To je teško kazati. Najurednije su Skandinavke, kao i Njemice, za razliku od Britanki. Što se tiče temperamenta, to je kod svakog individualno. Ima žena koje su hladne i nedovoljno nezainteresirane, ima i žena koje su prilično temperamentne.

Ima li istine u određenim stereotipima kako su recimo Francuskinje dobre ljubavnice ili kako su Brazilke jako lijepe?

To ne stoji, mada veliki udio u cijeloj priči eventualno ima kultura u kojoj je osoba odgojena. Kod žena koje su odgojene u konzervativnijim društvima, očekivano, treba dulje vremena da do seksualnog odnosa dođe jer je tako odgojena. Ali te žene iz konzervativnijih sredina su puno vatrenije. Bolje kazati, to je takav šok da muškarac to osjeća kao nešto fenomenalno u usporedbi s onima koje su imale više partnera, kaže Bautović za Dubrovački dnevnik.

A Hrvatice?

Mislim kako su Hrvatice najnedostupnije kad su u svojim sredinama, dakle tu gdje su se rodile, gdje žive. Jako, jako teško je uspostaviti kontakt s Hrvaticom u njenoj sredini, bilo da je u pitanju Dubrovnik, Zadar, Šibenik. Dok priđeš, treba proći cijelu proceduru – tko je on, gdje živi, tko su mu roditelji… Za Dubrovkinje sam čuo kako su puno slobodnije i otvorenije kad nisu u sredini u kojoj su odrasle, posebno u Zagrebu. Zapravo, čuo sam kako su Dubrovkinje najslobodnije Hrvatice u Zagrebu.

Vjerojatno tome doprinosi konzervativna sredina u kojoj živimo pa se djevojke boje kako se neće moći udati ili kako će ih sredina osuđivati. Jako je ružno kada žene koje su imale više partnera neki nazivaju kurvama. To je odvratno, to su primitivne gluposti i to je toliko barbarski. Svaka osoba može birati kako će živjeti. S druge strane, priča se može drugačije postaviti jer ako je žena imala više partnera, a izabrala je tebe, ne njih, onda to znači kako si ti taj i kako joj vrijediš.

Što se tiče Dubrovkinja i erotike, vjerojatno su negdje na 3 989. mjestu.

Hrvatice ili strankinje?

Uspoređujući Šveđanku ili Dubrovkinju od 25 godina, to je ogromna razlika, posve drugačiji način razmišljanja i svega. Govorim o Šveđankama jer dosta vremena provodim gore, tako da znam. Kad izlaze vani, presvlače se po nekoliko puta kako bi vidjele što im najbolje stoji, šminkaju se, uvijek su dotjerane i izlaze s namjerom da upoznaju muškarca. One ne izlaze kako bi cijelu noć sjedale s prijateljicama, gledale naokolo i pošle doma te se pravile važne. Kao, mi smo sada izašle i mi smo koke. To u Švedskoj ne postoji.

Jeste li imali po pitanju žena neki standardni ulet koji bi provjereno palio?

Uvijek je druga situacija, a ulet ovisi upravo o situaciji. To je osobni osjećaj. Znam kako su neki moji prijatelji imali neke finte pa bi djevojke pitali nešto što je pristojno da se odgovori, a onda bi nastavili s daljnjim pitanjima. Znali bismo se time služiti u Gradu ili na plaži. Recimo, pitaš neku ženu koja ti se sviđa gdje je neka ulica, ona objašnjava, ti se praviš stranac i nakon pola sata razgovora joj kažeš da si iz Grada. To bi im znalo biti smiješno.

Kakve žene su vam bile ‘tiha patnja’?

Privlačile su me žene koje su lijepe, a posebno one koje su k’ tome i pametne. S osobom koja nije inteligentna ne možeš ništa na dulje vrijeme. Takvih je uvijek bilo, a čini mi se danas još i više. Nemamo više ni 25, ni 30 godina, ali nekad sjednemo i promatramo parove. Pa vidiš djevojku koja je bomba, prelijepa žena, kao model, a s njom ide neka budala i tako se i ponaša. Vidiš da nema nikakve manire. I onda promislim što je onda s njom pogrešno kad je s takvim muškarcem.

Kakav je bio status veze žena s kojima ste bili? Jesu li zauzete žene lakše za osvojiti ili obratno?

Sve to ovisi od žene do žene, od nacije do nacije. U Finskoj je jako teško osvojiti zauzetu ženu. Ako ima muža ili nekog mladića, nema šanse da je netko osvoji. To slobodno možeš zaboraviti! One su baš jako vjerne. Šveđanke, s druge strane, to redovno rade. One vole eksperimentirati i probati.

Smatrate li kako većina muškaraca želi biti s puno žena kroz život?

Želi sigurno, samo kad bi imali šansu. Razgovarao sam o tim starim vremenima, glazbi koju smo svirali i načinu života s nekim ljudima koji su danas postali direktori, pozavršavali fakultete, koji imaju obitelji. Govorili su nam kako su nam zavidjeli jer su i oni htjeli isto.

Kad smo bili mladi, izlazili smo s puno cura, ali neke nisu s nama htjele biti jer su smatrale kako veza mora završiti brakom. Ali ono što nisu mogle razumjeti jest to da veza uvijek može puknuti pa biti druga, treća, peta, osma, a da se recimo tek onda može dogoditi prava stvar.

Mislite li kako su žene i muškarci po tome različiti?

Sve ovisi. Bosanac bi tresao ‘mrtvog četnika u letu’, a Šveđana ima jako čudnih. Ako mu predstaviš tri djevojke, sve tri prelijepe, može se dogoditi da on ne želi niti jednu. On recimo hoće Kanađanku i to je to.

S druge strane, sjećam se kako mi je za vrijeme rata jedna djevojka iz Rijeke dubrovačke kazala kako ima dildo i kako ga je kupila negdje vani. Njene prijateljice su ih u nekoliko navrata posuđivale. Dakle, koristile su ih, ali nisu imale muškarce. Nisu htjele da se ružno govori o njima.

Jeste li se ikada zaljubili u neku ženu i htjeli biti samo s njom?

To je odlično pitanje! Kad ti je dosadno, a nemaš djevojku, onda galebariš. Ideš, tražiš. A onda postaneš erotoman, ali kad je riječ o erotomaniji, mislim kako se s time ljudi rode ili ne, kako žene, tako i muškarci. Redovno sam gledao ‘porniće’.

Ali dogodilo mi se da sam se zaljubio i da sam htio biti samo s tom ženom, druge mi nisu trebale niti sam ih htio. Strašno sam se zaljubio u ljubavnicu. Bio sam oženjen, nisam imao ništa sa ženom, uvijek sam se nešto izmotavao. Ali bio sam jako zaljubljen u ljubavnicu. Ona je bila iz Švedske i nijedna druga me nije interesirala dok sam bio s njom. Ona me kasnije napustila, ja sam se rastavio. Šveđanke su najljepše žene na svijetu, uz Splićanke, Beograđanke i Ukrajinke.

Gdje ste sve putovali sa svojim partnericama?

Išao sam svuda. Proputovao sam pola zemaljske kugle. S mojom suprugom Ruskinjom sam bio u Rimu, Barceloni, Cannesu, Nici, Vijetnamu, Dubaiju, Rusiji. Tamo sam išao s njom, s drugima sam također putovao.

Sjećate li se neke anegdote ili posebnog trenutka?

Bilo ih je jako puno. Ima jedna anegdota koja se dogodila kad sam bio s jednom ženom iza Porporele, ta je situacija bila i neugodna i smiješna. Bio sam s nekom Nizozemkom ili Njemicom, više se ne mogu ni sjetiti. Sjeli smo na beton, srećom, imao sam crnu vindjaku od rebatinaka. Ona je legla na mene, ja sam se onda okrenuo i osjetili smo kako nešto užasno smrdi. Uglavnom, upali smo u izmet. Tu je netko obavio veliku nuždu i upao sam u to. Pošao sam kod prijatelja pa smo oprali to. Recimo, to je bilo dosta smiješno, ali i neugodno.

Uz takav stil života su se događale nevjerojatne stvari. Jedan turistički vodič mi je tijekom koncerta rekao kako me dvije Nizozemke hitno moraju vidjeti. Rekao sam mu kako za pet minuta moram biti na bini, kako nemam vremena, no on je bio uporan, rekao je kako je hitno i kako inzistiraju. Poslušao sam ga i tamo su nas stvarno čekale dvije atraktivne Nizozemke.

Jedna od njih me pitala sjećam li se nje, ali se nisam mogao sjetiti. Onda mi je kazala kako je došla da mi kaže kako je rodila nedavno i kako ima kćerku samnom. Kazala je kako od mene ne traži ništa, ali da mi je samo to htjela kazati. Nisam se mogao sjetiti, bilo je puno tih žena. Kasnije sam pokušavao doći do imena te djevojke, danas žene, ali nisam uspio. Čak su me i u Švedskoj nagovarali da idem u neku emisiju u kojoj ljudi traže majke, očeve, kćeri, sinove… Tako da postoji mogućnost kako negdje imam kćer. Vjerojatno ima još muškaraca koji imaju negdje dijete, a da pojma nemaju o tome, ispričao je Bautović za Dubrovački dnevnik.