Od rođenja je bio zvijezda večeri. Ipak, on nije bio samo moj. Svi su mi ga htjeli uzeti iz ruku. Kada bih došla kod liječnika, on bi mi govorio: "Ostavite nam malog Dražena da se igra".
Bio je sretan, ali tih. Nije puno pričao, a kada bi i progovorio, to bi bilo toliko mudro, da se čovjek zapita, može li takvo nešto izgovoriti tako mlad čovjek?
Njegov život svima je bio putokaz, kako treba poštivati ljude, kako treba komunicirati, kako voljeti svoj posao. I dok listam fotografije iz albuma, dok živim, njega uvijek nosim sa sobom.
Ne mislim da je otišao. Iako se nije volio fotografirati, njegove velike, okrugle oči uvijek su se istovremeno smijale i plakale. Otac, brat i ja smo ga uvijek štitili, branili, nismo znali od čega, ali kao da smo bili...