NISAM VIŠE MOGLA IZDRŽATI, MOLILA SAM DOKTORE DA ISKLJUČE APARATE Potresna ispovijest supruge našeg čuvenog košarkaša koja je jedva preživjela koronu

Nisam više mogla izdržati, molila sam liječnike i medicinske sestre da isključe aparate na koje sam bila priključena kako bi me održavali na životu. Proživljavala sam nešto nestvarno, nešto što je teško shvatiti onome koji nešto takvo nikada nije doživio.

Nisam znala da je moguće ostati živ nakon drame, horora, kako god hoćete, koju sam proživljavala 32 dana u privatnoj bolnici "Zarzuela" u Madridu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se ja mogla zaraziti koronavirusom i da bih zbog njega zamalo mogla umrijeti - rekla je za Slobodnu Dalmaciju u telefonskom razgovoru Gorana Tabak (49) iz Splita, supruga proslavljenog hrvatskog košarkaša Žana i kći jednako tako proslavljenog oca Rate Tvrdića, jednog od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena.

Goranu je koronavirus napao u Madridu, gdje obitelj Tabak živi 20-ak godina, a cijela ova drama započela je 11. ožujka. Njezinu priču, koje velikim dijelom nije bila svjesna, prenosimo u potpunosti. Ono što je proživjela njoj su do u tančine ispričali djelatnici bolnice u kojoj je pobijedila smrt i njezin suprug Žan.

- Dobila sam temperaturu, što mi je bilo čudno jer ne znam jesam li je u životu imala tri puta. Dva dana bila mi je oko 37,5 stupnjeva, a zatim je naglo skočila na 39,6 i 41 stupanj i tada sam uzela paracetamol. Ali kako nije padala, zvala sam bolnicu i rekli su mi da ne dolazim tamo te su mi objasnili kako da je snizim. No, nije se spuštala pa me je 18. ožujka Žan, koji se vratio iz Poljske, gdje radi kao trener, odveo na Hitnu pomoć - govori nam Gorana.

Na Hitnoj pomoći već je bila gužva i Gorana nije dobila krevet na kojemu bi mogla primiti terapiju. Posjeli su je na sjedalicu i intravenozno joj dali antibiotike.

- Na Hitnoj pomoći bila sam jedno šest sati i nakon toga mi je bilo malo bolje, fibra mi je počela padati. Otišli smo natrag kući, nisu me zadržali u bolnici i rekli su mi da se vratim ako se fibra ne bude još spuštala, ali da im se prije javim kako bi mi mogli osigurati krevet. Od tog 18. ožujka do 20. ponovno mi je fibra počela skakati, a nakon 20. počela sam imati problema s disanjem. Sve sam teže disala i tada smo odlučili da moram ići u bolnicu - govori Gorana.

Tako je i bilo. Gorana i Žan uputili su se u bolnicu, a ona je ponijela svoje stvari.

- Znala sam da će me ostaviti u bolnici jer sam se loše osjećala, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ću proživjeti i preživjeti ono što je uslijedilo. U bolnicu sam otišla 22. ožujka. Nakon prespavane noći u bolnici, sutradan, 23., bilo mi je puno bolje. No, to je kratko trajalo. Istog dana, tri-četiri sata nakon tog "puno boljeg stanja" opet nisam mogla disati, nisam mogla udahnuti, kao da mi zrak nije ulazio u pluća, i onda su me odlučili intubirati - dalje Gorana opisuje što je proživjela.

Ovo njezino stanje preko mobitela su pratili njezin suprug Žan, najbolja prijateljica Pipi (bivša supruga Dina Rađe), Toni Kukoč i njezin najbolji madridski prijatelj Lorenzo, s kojim drži restoran.

- Ja sam svima njima, a da to nisam ni znala, onako nesvjesno napisala SMS: "Ja ne virujen da ću se iz ovog izvući živa." To je bilo zadnje što sam napisala na mobitel, a da sam to napisala, doznala sam tek kad sam izišla iz bolnice, oni su mi to rekli i pokazali su mi poruku na mobitelu. Uopće nisam znala da sam im to napisala - kaže Gorana.

Sljedećih 16 dana naša je sugovornica bila u induciranoj komi, a medicinsko osoblje budilo ju je svaki dan ili svaka dva dana, te su joj obavili RTG pluća kako bi vidjeli u kakvom su stanju.

- Pluća su mi bila sasvim bijela, na RTG snimci uopće se nisu vidjela, i zbog toga liječnici nisu vidjeli u njima krvni ugrušak od šest centimetara. Moja najgora noćna mora bila su buđenja. To je bilo jako teško i izuzetno dramatično. Moram napomenuti da sam u vratu imala jednu centralnu injekciju u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. Imala sam bezbroj cjevčica po tijelu, kroz koje su me hranili, davali mi kisik i takvu su me pokušavali buditi. To je grozno, vjerujte mi - prisjeća se Gorana.

No, najgore dolazi 28. ožujka.

- Do tada sam se još nekako držala, a tog 28. ožujka nazvali su Žana i rekli mu kako sumnjaju da ću se izvući jer da je moje stanje izuzetno teško. Kako sam bila u induciranoj komi, nisam ni znala da mi se stanje pogoršalo. Kako bih mogla bolje disati, okrenuli su me na prsa i tada sam malo bolje disala, ali u tom sam položaju počela oticati zbog svih lijekova koje sam dobivala. Tako bih neko vrijeme ležala na prsima, pa bi me onda okrenuli na leđa ili na bok, pa opet na prsa i tako unedogled - govori Gorana.

To okretanje na prsa, na leđa i na bok bilo je "mila majka" u odnosu na ono što je uslijedilo.

- Znam da sam gubila svijest, toga se sjećam, i znam da su me reanimirali. Bila sam u stanju nekog polusna i sjećam se da sam vidjela desetak osoba oko mojega kreveta koje me reanimiraju. Čula sam ih kako viču "gubimo je", "kako se bori za život", "ona je lav"... Svih se njih sjećam u magli i poslije, kad mi je bilo bolje, rekla sam im sve što sam čula i vidjela. Ti su ljudi moji anđeli, oni su me vratili iz mrtvih i dali mi novi život. Kad više nisu znali što bi sa mnom, otvorili su mi traheostomu na vratu. Čim su napravili tu rupu, unutra su ušli mikrokamericom i našli su mi krvni ugrušak, koji nisu mogli vidjeti na RTG snimci. Odmah su me operirali i izvadili ugrušak. Kad je bila ta operacija, ja to ne znam. Samo znam da mi je odmah bilo bolje - govori Gorana Tabak.

I dalje je bila priključena na respirator i njezino zdravstveno stanje bilo je vrlo upitno, s neizvjesnim završetkom.

- Ni dandanas ne znam gdje sam se zarazila. Idem u teretanu, trčim, bavim se sportom, ne pijem tablete, nikada u životu nisam bila bolesna i sada ovo. Od svih tih tableta i čuda farmaceutske industrije imala sam halucinacije, ništa mi nije bilo jasno. Jedino mi je bilo jasno da se moram boriti i pobijediti - kaže Gorana.

Na svu sreću, došao je i dan buđenja.

- Kad su me probudili, bila sam potpuno nepokretna. Mogla sam pomicati samo dva prsta desne ruke i oči. Nisam mogla govoriti, tijelo mi je bilo potpuno mrtvo. U tom sam trenutku poželjela da me isključe s aparata i da umrem, jer nisam mogla prihvatiti mogućnost da ću cijeli život ostati u tom vegetativnom stanju - prisjeća se Gorana.

U tom stanju kroz misli su joj se vrtjeli razni "filmovi".

- Bila sam uvjerena da je Žan mrtav i stalno sam pitala tko će se brinuti o mojoj djeci. No, onda mi je liječnik rekao da je Žan živ, da moram biti strpljiva i da ću se malo-pomalo vratiti normalnom životu. Rekao mi je da ja ne vidim izlaz, ali da izlaza ima. Desetak dana nakon buđenja bilo me je strah zaspati, čim bih zatvorila oči, bilo me je strah da ne prestanem disati. Deset dana pokušavali su mi isključiti kisik kako bih mogla nastaviti samostalno disati, ali ja nisam u tome uspijevala.

Pokušavali su mi također zatvoriti otvor na grlu, ali nisam mogla samostalno disati. Kako je nedostajalo medicinskog osoblja, mijenjali su se liječnici raznih specijalizacija, kao na tvorničkoj traci. I lako je kad ti oko grla radi otorinolaringolog, kojemu je to posao, ali kad to radi ortoped, koji to nikada prije nije radio, to je jako bolno. Kako su mi se puno skupljali krvni ugrušci, stalno su mi ih vadili kroz grlo. I to je jako bolno, pogotovo kad ti to, kao meni, radi ortoped - kaže Gorana.

Zbog tolikog ležanja u krevetu i nepokretnosti Gorani su atrofirali svi mišići na tijelu, a u 32 dana boravka u bolnici izgubila je 23 kilograma.

- Dali su mi bočicu tekućine od 100 ml i s njom sam vježbala. Cijeli dan sam je podizala rukama i tako ih jačala, pa sam vježbala noge, stopala, pomjerala sam prste na nogama, ma radila sam sve samo kako bih što prije izišla iz šok-sobe i iz bolnice - objašnjava Gorana.

Nakon 26 dana boravka na intenzivnoj došao je dan kad su odlučili skinuti je s aparata.

- Rekli su mi da će mi skinuti sve aparate kako bi vidjeli mogu li samostalno disati. U toj šok-sobi ostali smo samo moj liječnik, dvije medicinske sestre i ja. U rupu u grlu stavio mi je čep i ja sam počela disati kao riba. Tada su me digli iz kreveta i posjeli me u sjedalicu. Rekli su mi da moram pojesti kompot i popiti sok, te da moram popiti tabletu. Sva sam se tresla i ubrzano sam disala. Taj moj doručak trajao je 40 minuta. Nikako nisam mogla početi normalno disati i onda su mi pokazali neke vježbe rukama koje su mi pomogle da udahnem malo više zraka.

Bio je 17. travnja i taj sam dan izišla iz te šok-sobe te su me premjestili u neku "polušok-sobu". Tamo su me također kontrolirali 24 sata dnevno, medicinske sestre su me češljale, prale, radile mi pedikuru, manikuru, mazale mi tijelo nekim kremama kako mi se koža ne bi osušila... Dobila sam najbolju moguću medicinsku skrb. Iz dana u dan stanje mi se poboljšavalo i iz bolnice sam izišla 24. travnja. To mi je najsretniji dan u životu. To je moj drugi rođendan - sretna je Gorana.

Ona se sada nalazi u Madridu sa svojom obitelji i iz dana u dan sve joj je bolje.

- Izrazito sam uporna osoba. Kod mene nema odustajanja. Sada relativno normalno hodam. Bila sam u bolnici na kontroli. Naravno, Žan ide sa mnom i on mi je od velike pomoći. Već tri dana kuham, iako mi ostali ukućani pripreme sve sastojke, a ja kao chef samo to ubacim u lonac.

Govoriti mogu, evo razgovaram s vama već 20 minuta, ali dok govorim, moram držati prst na rupi u grlu. Ta će se rupa sama zatvoriti za 15-ak dana. Moram nastaviti živjeti, pobijedila sam opakog neprijatelja i ovoga ću se sjećati cijeli svoj život. Nadam se da nakon ove moje priče više nitko nikada neće reći kako je koronavirus samo malo jača prehlada. Koronavirus je nešto od čega ljudi umiru, i to ne oni starije životne dobi i oni koji pate od kroničnih bolesti. Umiru i oni između 30 i 40 godina života, i to puno njih ovdje u Španjolskoj. Ja sam, na moju sreću i sreću moje obitelji, ostala živa, prevarila sam smrt - zaključuje Gorana Tabak za Slobodnu Dalmaciju.