'Nisam znao ni riječi hrvatskog, a sada imam stalni angažman u kazalištu, svi me zovu Đuka... Moja najveća ljubav u Lijepoj našoj je čobanac'

Bez ikakvog znanja hrvatskog jezika Talijan Giulio Settimo iz rodnog se Trsta sa samo 19 godina zaputio u Osijek sa željom da upiše glumu na tamošnjoj Akademiji. I uspio. Svojim je trudom i šarmom oborio komisiju s nogu i upisao studij glume, koji je u roku i završio. Od tada je prošlo osam godina, a Giulio, kojeg brojni prijatelji i kolege od milja zovu Đuka, u Hrvatskoj je izgradio impresivnu kazališnu karijeru, s autorskom predstavom “Najbolji prijatelji” obišao je svijet, obožava rad s lutkama i odlučio je ostati. Njegov hrvatski je tečan, omiljeno jelo mu je čobanac, a stalni angažman ima u karlovačkom kazalištu Zorin dom. Njegova supruga Francesca živi u Trstu, a ljubav na daljinu vrlo dobro funkcionira. Vrhunac popularnosti kojoj se ovaj iznimno simpatični Talijan s hrvatskom adresom nada jest da mu se ime nađe u križaljci.

Reakcija roditelja

Njegova ljubav prema glumi počela je u srednjoj školi u Trstu u amaterskom kazalištu, gdje mu je redateljica bila Petra Blašković, rodom iz Pule. Upravo ga je ona nagovorila da pokuša studirati u Osijeku.

- Obožavao sam glumu i cilj mi je bio upisati Akademiju. Petra je otišla studirati u Osijek godinu dana prije mene i rekla mi da dođem probati. Napomenula je da tu ima i lutkarstvo. Rekao sam da nemam pojma o hrvatskom, a ona je odgovorila da je to lako i da ću naučiti za godinu dana. To je bila najveća laž na svijetu. Pripremao sam se tada za prijemni u Milanu i Genovi i pomislio: zašto ne probati i u Osijeku, barem kao vježbu. Bilo je smiješno na prijemnom. Spremio sam sve na talijanskom osim jedne poezije na hrvatskom. To je bila pjesma ‘Žene pod orahom’ Dragutina Tadijanovića. Moram priznati da je to tada zvučalo kao ‘zene pod ohahom’, ali danas to sasvim dobro izgovaram - prisjeća se Giulio, kao i činjenice da je komisija dok je recitirao Tadijanovića umirala od smijeha. Ali, i pustila ga da prođe. A on je odlučio ostati u Osijeku, iako je prošao i u Genovi.

- Tata mi je bio jako ljut što idem na glumu, ali kad sam rekao da ću studirati u Hrvatskoj, tješio se da ću barem naučiti novi jezik. A mama je danas sretna što sam završio glumu u Osijeku, iako je na početku jako plakala, posebno kad je došla u grad gdje su još uvijek bili vidljivi tragovi rata - objašnjava Giulio.

Kad ne razumiješ...

Na prijemnom je upoznao i svoga najboljeg prijatelja Peđu Gvozdića, postali su cimeri i tri godine živjeli zajedno. Upravo ga je Peđa i naučio hrvatski.

- Prve riječi koje me Peđa pokušao naučiti bile su ‘njuhnjahnjih’ i nešto slično. Rekao je da ne brinem što to znači nego da samo ponavljam i tako sam svladao ‘h’ i ‘nj’. Moj studij je bio prilično smiješan. Prva godina je bila jako zeznuta, jer nisam apsolutno ništa razumio, ali zanimljivo je studirati glumu kad ništa ne razumiješ. Gledaš profesore i cijelo tijelo govori i začudo, sve mi je bilo jasno - priča Giulio.

Akademiju je završio s visokim prosjekom od 4,2, a kao jedna od zanimljivijih anegdota koje pamti je da tijekom cijelog studija nije imao iksicu te se za studentske obroke snalazio kod kolega. No, nakon tri godine glume na hrvatskom poželio se okušati i na materinjem jeziku.

- Najveći problem je što smo istovremeno imali i glumu i lutkarstvo, a kod lutkarstva je jasno gdje si i što radiš jer vidiš lutke. A kod glume, budući da radiš na svom tijelu, nije jednostavno razumjeti jesi li dobar ili ne. Pogotovo kad glumiš na jeziku koji ti i dalje nije potpuno razumljiv i imaš male tekstove. Nije neka fora. Zato sam završio Akademiju i odlučio probati na talijanskom.

Radio sam u zagrebačkoj Maloj sceni lutkarske predstave, a istovremeno sam počeo raditi i u Trstu i talijanskoj drami u Rijeci - priča Giulio.

Bruno Konjević / CROPIX

Giulio Settimo

Spretan plesač

No, čitavo vrijeme s Peđom Gvozdićem radio je autorske projekte, poput predstave “Zlatne rukavice”, a najveći su uspjeh postigli s diplomskim radom “Najbolji prijatelji” s kojim su, priča glumac, obišli svijet, a predstavu igraju još uvijek.

- To je fascinantna priča. Peđa je dosta stariji od mene pa bi mu svake godine poklanjao kašice za djecu, a on je meni za 21. rođendan poklonio balone. Te smo večeri malo popili i odlučili na tu temu napraviti predstavu. Kad sam rekao da će to biti moj diplomski, bio je skeptičan, ali nakon par mjeseci sam mu predao tekst i tehniku i rekao da idemo raditi. Kad sam diplomirao, tata je napokon došao vidjeti nešto što sam radio i odgledao ‘Najbolje prijatelje’, koji su puni čudnih zvukova i s vrlo malo teksta. Izašao je ljut kao ris pitajući se za što je plaćao tri godine studija - kroz smijeh kaže Giulio.

Stvar je, kaže, ipak spasila predstava koja je bila Gvozdićev diplomski rad i na koju je opet pozvao oca.

- Peđin diplomski ‘Tri brata’ također smo napravili kao predstavu, glumačku s elementima lutkarstva. I tata je bio jako zadovoljan. Ništa nije razumio, ali tada je pomislio: to je moj sin. Peđa me i dan-danas zeza da mi je spasio život - napominje naš Đuka.

Nakon Osijeka, Rijeke i Trsta Giulija je prije četiri godine glumački put doveo do Karlovca, gdje je ostao do danas. Zajedno s Gvozdićem u karlovačkom je Zorin domu počeo kao vanjski suradnik, prodali su svoju predstavu “Najbolji prijatelji” i napravili novi autorski projekt “Još si zelen”.

- Cilj nam je bio početi s lutkarstvom u Karlovcu, pa smo napravili predstavu gdje bi pokazali sve lutkarske tehnike, objasnili što su marionete, ginjoli. To je bilo jako zgodno i ravnatelj Srećko Šestan je bio oduševljen i pozvao nas da dođemo raditi. Istovremeno sam radio i u Rijeci, u lutkarskom kazalištu gdje na audiciju za stalni angažman nisam prošao zbog nedovoljno dobrog hrvatskog jezika. No, redateljica koja je tamo režirala ‘Pepeljugu’ uzela me kao zamjenu za glavnoga glumca. U tjedan dana sam naučio plesati tip tap, stepati i bili su oduševljeni. Meni je bilo predivno jer se radilo o mjuziklu za djecu, a nikad ranije nisam glumio u mjuziklu. No, bilo je problematično i jako teško istovremeno raditi u Rijeci, Karlovcu i Trstu - priča Giulio.

Sedam tanjura

Istovremeno je dobio ponudu za stalni angažman u Rijeci i brojne nove izazove u Karlovcu.

- Iako mi u Karlovcu nisu odmah mogli ponuditi stalni angažman, dali su mi slobodu, nove prilike za predstave, a u Rijeci bih bio samo lutkar. Morao sam odabrati. Taman smo kuhali čobanac u Osijeku. Obukao sam majicu s natpisom ‘Karlovac’ i odlučio ostati u Karlovcu. Tako je krenulo. Par mjeseci kasnije Peđa i ja ušli smo u stalni angažman - prisjeća se Giulio.

A kad je čobanac u pitanju, za mladog Talijana to je bila ljubav na prvu žlicu.

- Čobanac mi je najdraža hrana otkad sam ga prvi put probao u Požegi na premijeri predstave ‘Melita’ prije sedam godina. Pojeo sam sedam tanjura. Toliko mi se svidio da kad smo na drugoj godini Akademije imali vježbu radnog procesa, ja sam odlučio kuhati čobanac. Išao sam na praksu u osječki restoran Bender i dolazio u pet ujutro da mi kuharica otkrije sve tajne. Kolegica Lidija Helajz dovela me u mesnicu i pokazala koje meso kupiti, ali i napomenula da su paprike najvažniji sastojak. Kuhao sam čobanac djedu i baki u Italiji i donio paprike direktno iz Baranje. I dan-danas održavam razmjenu s Lidijom. Ona meni paprike, a ja njoj parmezan - kaže Giulio.

Djevojka u Trstu

Za potrebe stalnog angažmana Giulio je upisao i magisterij u Trstu, studij znanosti komunikacije u državnim i privatnim tvrtkama i prije osam mjeseci diplomirao na kazališnom marketingu. Ambicija na televiziji i filmu nema, jer obožava svjetla pozornice. Dosad je snimio tek jedan kratki film u Trstu, ali ne žali, kao što ga ne privlači ni hollywoodska karijera.

- Ne sanjam o Hollywoodu i ako mogu birati između hollywoodske karijere i neke dobre lutkarske predstave, biram lutke. Mi glumci imamo ogromni ego, a lutke ne i slušaju te. Maštam o primjerice lutkarskoj operi, velikom orkestru, kazalištu sjena - otkriva.

Za Hrvatice kaže da su predivne, zaljubljen je u hrvatsku kuhinju, no ljubav njegova života živi u Trstu i zove se Francesca.

- U početku je jako teško podnosila razdvojenost, ali sada često svraćam u Trst. Lani sam dao otkaz u tamošnjem kazalištu, tako da kad dođem stalno sam s njom i sretnija je. Ona je završila flautu na konzervatoriju, ali kasnije je diplomirala politologiju i bavi se poslom koji nema veze s umjetnošću - napominje glumac.

Krajem kolovoza u Karlovcu očekuje ga nova predstava u režiji Marija Kovača, prema klasiku “Važno je zvati se Ernest”.

- Radimo tekst koji sam mrzio u mladosti, ali kad genijalac poput Marija režira, jako je zanimljivo i velik je izazov - zaključio je.