Više od dva desetljeća udomiteljica Nedeljka Bocak sa svojim suprugom Vladimirom brine o mladim dušama kojima nesebično otvaraju vrata svog doma i pokušavaju im pružiti ono što svakom udomljenom djetetu treba - obitelj.
Zbog svoje posvećenosti pozivu udomiteljice gospođa Bocak dobila je od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku godišnju nagradu za izuzetne uspjehe u promicanju i obavljanju udomiteljstva, koju nam onako, u prolazu, spominje dok razgovaramo u dnevnom boravku njenog doma.
Kroz smijeh priča o udomiteljskim počecima: “Kad je naša kćer otišla na fakultet, kuća je ostala prazna. Ostali smo sami i u čudu. Sve je bilo tiho”.
Obiteljski duh
Tada je saznala za udomiteljsku akciju UNICEF-a. O svemu je razgovarala sa svojim suprugom, a na prijedlog da udome dijete pristala je i njihova kćer, koja je tada studirala odgajateljstvo.
“To se sve dogodilo prije 22 godine. Nismo znali ništa osim da imamo prostor, volju i želju da nekome osiguramo dom”, priča gospođa Bocak.
Dogodilo se da im je prvi školski dan došlo prvo dijete, drugi dan drugo, za mjesec dana treće, a za sljedećih mjesec dana četvrto. “Nismo imali priliku nešto se previše adaptirati, nego smo i mi i djeca stavljeni u neki kotao. Važno je da je juha na kraju dobro ispala”, govori kroz smijeh.
Nekada je maksimalan broj udomljene djece mogao biti deset, a gospođa Bocak se u jednom trenutku brinula za njih sedmero. “Sjećam se kad sam s njima išla na more. Imala sam hipijevski Volkswagenov kombi sa zavjesama. Ženski kombi, ne, mora imati zavjese”, prisjeća se gospođa Bocak.
Tvrdi da su takvi detalji djeci osvježenje u životu te govori kako takav obiteljski duh mogu iskusiti samo u udomiteljskoj obitelji. “Država zadnjih deset godina priča o deinstitucionalizaciji, što je u redu, jer nije isto živjeti u obitelji i u domu. Čak su i stručnjaci utvrdili da djeca koja su u institucijama zapravo životare”, tvrdi.
No, taj proces, pokazuju podaci i praksa, ni blizu ne ide onim tempom kojim je zamišljen: prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku zadnjeg dana 2018. godine usluga smještaja bila je osigurana za 1170 djece i mlađih punoljetnih osoba, a od 1. siječnja do 1. listopada ove godine samo je 242 djece smješteno u udomiteljske obitelji.
Ključne poluge
Prof. dr. Nino Žganec, predstojnik Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta, stručnjak za deinstitucionalizaciju u Hrvatskoj, kaže kako je još 2002. godine izrađena prva sustavna studija o deinstitucionalizaciji, koja je predviđala postupno zatvaranje većine domova u državi - ne samo onih za djecu - te postupno prebacivanje skrbi u obiteljsko okruženje, odnosno biološku ili udomiteljsku obitelj, kao i samostalno stanovanje osoba uz stručnu podršku. Tada je javnosti prezentiran ambiciozan plan kojim je proces potpune deinstitucionalizacije trebao završiti u periodu od 10 pa do najviše 18 godina.
Međutim, 17 godina kasnije, prema podacima ministarstva, od ukupno 24 doma za djecu procesom transformacije i deinstitucionalizacije trenutno je obuhvaćeno njih sedam, a tijekom posljednjih pet godina zatvorio se samo jedan - onaj u Novom Vinodolskom, i to tako da se pripojio Centru za pružanje usluga u zajednici “Izvor” u Selcu.
“Deinstitucionalizacija kao proces i kao projekt traži visoku razinu odlučnosti, stručnosti, profesionalnosti, ali i donošenje odgovarajućih propisa na zakonskoj i podzakonskoj razini, kao i osiguravanje odgovarajuće razine financiranja procesa, koji tijekom nekih faza može biti znatno skuplji od postojećeg, ali dugoročno ne samo da može biti jeftiniji već, što je puno važnije, može značajno i konačno podići kvalitetu skrbi i života korisnika”, objašnjava dr. Žganec.
Tvrdi da sve dok u ministarstvu, koje s obzirom na još uvijek visoku razinu centralizacije posjeduje ključne poluge upravljanja sustavom socijalne skrbi, ne bude dovoljno odlučnosti i spremnosti da se pristupi ovom procesu bez zadrške, neće biti ni značajnijih pomaka u procesu deinstitucionalizacije, bez obzira na načelnu podršku i pokazivanje nekolicine primjera dobrih praksi, koji više strše iz postojećeg sustava nego što ukazuju na jasan smjer djelovanja.
“Tome govori u prilog činjenica da je, prema Izvješću resornog ministarstva za 2018. godinu, u domovima za djecu bilo smješteno ukupno 1032 djece - 822 djece u državnim te 210 djece u nedržavnim domovima”, ističe dr. Žganec.
Dugogodišnja ravnateljica Dječjeg doma u Nazorovoj Jasna Ćurković Kelava govori nam da je jedan dio domova deinstitucionaliziran te da su postali centri za pružanje usluga u zajednici. No, postoji i veliki pritisak na domove za zbrinjavanje djece, poput njenog. “Dom se ne može deinstitucionalizirati dok se god u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, i ovoj regiji iz koje primamo djecu, ne razvije udomiteljstvo u dovoljnoj mjeri da može preuzeti svu djecu koja se po odlukama centara za socijalnu skrb izdvajaju iz vlastitih obitelji”, tvrdi.
“Situacija je takva da je nakon ‘slučaja Pag’ od strane centara za socijalnu skrb Dječjem domu u Zagrebu upućeno četiri puta više zahtjeva za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi nego u prethodnim razdobljima.
Ne da se nećemo deinstitucionalizirati u nekom kraćem roku, nego bismo po broju zahtjeva mogli komotno otvoriti još jedan dom veličine zagrebačkog. Pogotovo se to odnosi na zbrinjavanje i smještanje male djece te djece u dojenačkoj i predškolskoj dobi. Na lokaciji u Nazorovoj smješteno je 20 posto djece više od propisanog kapaciteta”, govori Ćurković Kelava.
“Izvaninstitucijske usluge su nedostatno razvijene, kao i usluge podrške u zajednici u svim područjima zemlje. Imamo nedovoljan broj udomiteljskih obitelji, borimo se s nedostupnošću stambenih prostora za pružanje usluge organiziranog stanovanja...”, nabraja.
Poručuje i kako je donesen novi Plan transformacije i deinstitucionalizacije te prevencije institucionalizacije 2018.-2020. kao nadogradnja postojećem te da je njime predviđen nastavak procesa transformacije i deinstitucionalizacije.
Gospođa Bocak smatra i da je veliki broj djece u domovima jer se mladi teško odlučuju za udomiteljstvo. Prema podacima ministarstva, većina udomitelja koji se prestaju baviti udomiteljstvom to čine zbog starije dobi ili lošeg zdravstvenog stanja.
U prvih devet mjeseci ove godine, kad je intenzivno provođena kampanja “Svako dijete treba obitelj” i tijekom kojih je na snagu stupio novi Zakon o udomiteljstvu, donesen upravo kako bi se povećao broj udomitelja, u sustav je regrutirano 84 novih udomitelja za djecu. Međutim, u istom ih je periodu 116 odlučilo ne produžiti dozvole za udomiteljstvo i prestati se time baviti. Dakle, samo u ovoj godini Hrvatska je izgubila 32 udomitelja za djecu.
Gospođa Bocak se bavi tradicionalnim roditeljstvom. To znači da supružnici koji udome dijete mogu normalno ići na posao ili imati svoju tvrtku, kao što je bilo u njenom slučaju, jer je njen suprug Vladimir imao elektrotehnički servis. Govori kako je novim Zakonom o udomiteljstvu, koji je stupio na snagu početkom godine, došlo do promjene unutar tradicionalnog udomiteljstva.
Pitanje diplome
“Sada postoje profesionalno tradicionalno i profesionalno specijalizirano udomiteljstvo. Profesionalni tradicionalni udomitelj može biti svatko tko je i sada udomitelj i ima srednju školu, dobiva 2500 kuna naknade, pokriva mu se zdravstveno i mirovinsko te ostvaruje pravo na mirovinu, s tim da ne smije biti u radnom odnosu jer postaje zaposlenik nadležnog ministarstva i mora imati minimalno troje djece na smještaju.
Osoba koja spada pod specijalizirano udomiteljstvo mora imati završen fakultet socijalnog rada, psihologije, edukacijske rehabilitacije, socijalne pedagogije, logopedije i slično, što je iz mog kuta gledanja malo pretjerano. Nije mi jasno zašto jedan profesor ne bi mogao biti specijalizirani udomitelj jer praktički ima pedagošku školu.
Ako žele da to bude zato što se radi o djeci s poremećajem u ponašanju i teškim invaliditetom to je smiješno, zato što i sada ima udomitelja koji su tradicionalni i imaju i po dvoje djece koja imaju teška mentalna oštećenja. Dakle, oni sa svojim iskustvom više ne mogu biti specijalizirani udomitelji, nego netko tko ima diplomu”, tumači gospođa Bocak.
Iz resornog ministarstva objašnjavaju nam da do danas nije evidentiran niti jedan specijaliziran udomitelj. Tvrde i da je upućen dopis strukovnim komorama i udrugama te ustanovama socijalne skrbi kako bi se informirali svi stručnjaci koji mogu obavljati specijalizirano udomiteljstvo za djecu o mogućnosti pružanja ove usluge, ali i kako bi ih se potaknulo na pružanje ove usluge s ciljem zaštite i dobrobiti najboljeg interesa djeteta.
Bez radnog staža
Gospođa Bocak nudi objašnjenje zašto se nitko ne opredjeljuju za specijalizirano udomiteljstvo. “Nije isto odraditi osam sati za 6000 kuna ili 24 sata za iste novce. Plus što te svako, da kažem slikovito, jaši, od sustava pa da ne nabrajam dalje”, ističe.
Ćurković Kelava smatra da ministarstvo donošenjem novog zakona nastoji potaknuti razvoj udomiteljstva. “To još nije zaživjelo, ali se nadam da hoće”, tvrdi.
Gospođa Bocak pažnju skreće i na temu o kojoj se, kaže, prestalo pričati. “Veliki je problem što tradicionalni udomitelji, koji imaju 20 ili 30 godina radnog staža koji nigdje nije upisan, na kraju radnog vijeka nemaju ništa. Pričalo se o tome da bi se to uvrstilo u zakon, da ljudi koji su radili humanitarno ostvare prava na mirovinu apropo radnog staža.
Taj sustav nije htio postići da budemo specijalizirani udomitelji s deset tisuća kuna osobnog dohotka, nego da dobijemo mirovinu, da kada se više ne budemo bavili ničime imamo neku sigurnost”, govori gospođa Bocak.
Dr. Žganec ističe da je jedan od pokušaja popularizacije udomiteljstva, kao i podizanja kvalitete skrbi, i povećanje naknade udomiteljima te priznavanje određenih prava iz radnog odnosa, no osobno smatra kako se time ne postiže pravi smisao udomiteljstva koje po definiciji znači zamjensku obiteljsku skrb.
“Iskustva nekih razvijenih zemalja pokazuju da je za razvoj udomiteljstva puno važnije podizanje socijalne osviještenosti stanovništva prema potrebama djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kao i kvalitetna podrška udomiteljima, nego što je to financijsko obeštećenje za napore udomitelja ili priznavanje drugih benefita tipa mirovinskog staža i slično”, tvrdi dr. Žganec.
Dodaje i da je nedvojbeno da udomljeno dijete nosi trošak za obitelj udomitelja, no ako je pretežiti interes udomitelja ostvarivanje koristi iz bavljenja udomiteljstvom kao poslom, onda se poništava sama bit udomiteljstva.
Iz ministarstva pojašnjavaju da je problem koji iznosi gospođa Bocak razmatran prilikom donošenja novog Zakona o udomiteljstvu.
“Nažalost, to nije sukladno sustavu mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj te isto nije uređeno ovim zakonom, već se prvi put nakon 30 godina zakonom propisuje ranije navedeno obavljanje standardnog udomiteljstva kao zanimanja”, poručuju.
Time je, tvrde, prvi put dosadašnjim nezaposlenim tradicionalnim udomiteljima dana mogućnost da im se uz dosadašnju naknadu za rad osiguraju i doprinosi za obvezna osiguranja, mirovinsko i zdravstveno, ako uslugu pružaju za troje djece, odnosno četvero odraslih korisnika istovremeno, te im naknada za rad mjesečno iznosi 2500 kuna.
“Napominjemo da za potrebe korisnika ostvaruju pravo na opskrbninu, koja iznosi od 1800 do 2600 kuna mjesečno po korisniku, ovisno o njihovim potrebama. U skladu s navedenim, županijska povjerenstva za izbor udomitelja kao zanimanja započela su s radom u kolovozu 2019. godine te su do 19. rujna 2019. godine izabrala 86 udomitelja za obavljanje standardnog udomiteljstva kao zanimanja”, poručuju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....