Ivana Davidovski Cikatić (46), udovica legendarnog borca Branka Cikatića, dovršila je knjigu "King of the ring", na kojoj je on počeo raditi još 2013. godine.
"Mom suprugu bila je jedna od posljednjih želja, lani kad je umro, da završim tu knjigu i da je objavim. Ja sam mu to obećala, i to obećanje ispunila za njega. Jako sam ponosna i sretna šta je knjiga sada tu, a i jako tužna jer Branko to nije doživio. Pomiješane su mi emocije", govori nam Ivana. Njezin je suprug najviše godina svoje karijere proveo u tajlandskom boksu i bio je veliki štovatelj istočne kulture, a velika želja mu je bila objaviti knjigu.
Svijet borilačkih vještina iznenadio je kad je u dobi od 38 godina osvojio prvi K-1 turnir nokautima u sve tri borbe. U završnici dobio je velikog Ernesta Hoosta. Turnir je osvojio sa 38 godina i 208 dana, te je i dan-danas najstariji borac kojemu je to uspjelo.
Čitateljima je u svojoj knjizi želio približiti povijest tajlandskog boksa u Tajlandu, pisao je o svojim počecima u tom sportu, spomenuti su svi njegovi veliki rezultati, pripreme i kako je osvojio K-1 uz pomoć tajlandskog boksa. Navode se i detalji o počecima tajlandskog boksa u Hrvatskoj, Brankov rad s mladima i otvaranje kluba Tigar Cikatić iz kojega su se svi današnji klubovi dalje razvili.
Osim Ivane, na knjizi, koja na 170 stranica donosi presjek karijere jednog od najboljih hrvatskih boraca u tajlandskom boksu i kickboxingu, radila su i njihova djeca: sin Bruno (18) i kći Lucija (21).
Cikatić je umro 23. ožujka 2020. u 66. godini nakon teške bolesti i puno muke. Još početkom 2018. bio je u odličnoj formi: redovito je trčao, rekreativno trenirao boks te s tadašnjih 110 kilograma izazivao jednako strahopoštovanje kao 90-ih, kad je bio najveća svjetska zvijezda. U svibnju 2018. iznenada je završio u bolnici s teškim oblikom plućne embolije.
Nije fer
Život mu je nekoliko puta visio o koncu. Borio se i sa sepsom, a u međuvremenu mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest, zbog koje je bio prikovan za krevet. Ivana se brinula o suprugu do kraja.
"Sve sam napravila što je bilo u mojoj moći da mu bude bolje i pokušavala sam na sve načine dići ga iz tog kreveta, ali, jednostavno, bolest je bila jača. Nije fer, trebao je biti još tu s nama, bio je još potreban svojoj djeci i meni. Kada pomislim da je mogao još provesti najljepše godine svog života uživajući u njihovim uspjesima... Iako je on meni govorio da neće još dugo i da zna da ću ja sve dobro napraviti kada on ode, ne mogu se pomiriti s tim. Znao mi je reći: 'Ivana, ja sam proživio pet života i najveća sreća mi je bila što sam tebe upoznao. Nisam nikada mislio da ću naći normalnu ženu.' Bio je jako vezan uz nas, obitelj mu je bila sve u životu kao i on nama", priča nam s puno ljubavi.
Upoznali su se 1994. godine, kad je Ivani bilo tek 19 godina. Iz ratom pogođenog Karlovca otišla je u Zagreb. Bila je, kaže, ozbiljna i puno zrelija jer je zbog rata prebrzo odrasla. Završila je srednju Upravnu i birotehničku školu i bavila se manekenstvom nakon što je kao juniorska državna prvakinja u trčanju na duge staze sudjelovala na izboru za Miss sporta i osvojila lentu Miss fotogeničnosti. Zajednički život započeli su nakon godinu dana veze, a 31. listopada 1998. su se vjenčali.
"On je bio duplo stariji, ali nisu bili opterećeni komentarima drugih. Živjeli smo svoj život i uživali. Puno sam s njim putovala i on je bio muškarac kojemu je bilo važno da ugodi svojoj ženi i da se ja osjećam zadovoljnom. Tada je on bio najsretniji - kada sam ja bila sretna. Bio je veliki džentlmen", priča.
Obitelj se još nije oporavila od teškog gubitka.
"Nisam bila spremna na njegov odlazak. Nikada ne možeš biti spreman na to koliko god vidiš da osoba polako odlazi, uvijek imaš nadu da će mu biti bolje. Nisam izlazila iz sobe tjedan dana i samo sam plakala i plakala, preteško je. Ja sam s njim provela pola svog života i, kad dođe taj trenutak, jednostavno ne vjeruješ da ti se to dogodilo i da njega više nema. Odmah drugi dan se toliko osjetio njegov miris, to je bilo nešto posebno. Danima, tjednima njegov miris kao da je bio tu u kući. Moj život je puno tužniji bez njega", priča nam sa suzama u očima. Kaže da je njezin Branko i dalje s njom uvijek.
"Pitate me kako živjeti dalje? Ni nakon skoro godinu dana ne znam. Kada odem na Marjan trčati, vidim njega. Kada kuham jelo, opet vidim njega i kažem: Ovo je Branko volio jesti."
Djeca su dobro, dodaje, s obzirom na sve što su prošli posljednje tri godine očeve intenzivne bolesti.
"Jako teško su podnosili te teške trenutke, pogotovo sin kojemu je bilo 15 godina kada se Branko razbolio i tada ga je najviše trebao kao oca, a i kći je bila jako vezana uz njega. Nije bilo lako, ali snažni su oni mentalno, tako da mogu puno toga izdržati. Kći više voli učenje, a sin je sportaš, izabrao je boks. Branko je govorio, dok je ležao u krevetu, da će mu on pomoći u tome i da će zajedno trenirati, ali nije se to ostvarilo jer život je jako okrutan i grub", tužno kaže Ivana.
Oblozi od leda
Ivana se prisjeća kako nije imala pojma tko je Branko kad ga je upoznala. Svi su znali, ja nisam. "Bila sam u svom svijetu, trenirala sam atletiku i počela se baviti manekenstvom tako da za borilački sport baš nisam marila. Kad sam ga upoznala i počela s njim živjeti i brinuti se o njegovoj prehrani, paziti da ne zazvoni telefon slučajno kada on ima popodnevni odmor, bila uz njegove nervoze prije puta na meč, onda sam shvatila što je sve to i kako vrhunski sportaš ima velika odricanja. Jasno mi je bilo da kao žena moram biti najveća podrška i biti uz njega i kada doživi poraz i kada pobijedi i kada ga bole ozljede. Stavljala sam mu led na otečene ruke, obloge od kvasine kada bi ga bolio lakat.
Bila sam s njim samo dva puta na njegovim mečevima i nije mi to bilo nimalo ugodno gledati. Shvatila sam da mi je bolje da ostanem doma. Iako, i tada mi je bila cijeli dan nervoza kada će se javiti i kako je prošao. Teško je biti supruga vrhunskog sportaša jer sve mora biti podređeno njemu. Najvažnije je da kod kuće ima mir jer ima dva teška treninga na dan. Trebala sam paziti što mora pojesti. Pogotovo u borilačkom sportu je dril, kod njih nema opuštanja, oni stalno moraju biti u treningu, spremni, i moraju paziti na kilažu. Nije mu bilo lako i ja sam ga razumjela i bila sam mu podrška i radila sve da mu ništa ne fali i da ima kod kuće svoj mir."
U 25 godina njihove ljubavi nikada ga nije čula da se tuži na bolove, a čak je dvaput bio na operacijskom stolu. Prvi put 1996. godine u Hollywoodu je snimao film "Neboder" s Anne Nicole Smith. Tada je danima trpio nepodnošljive bolove u abdomenu koji su bili posljedica upale slijepog crijeva. A prije 13 godina također se borio sa sepsom.
Cikatići su godinama uživali u svojoj složnoj obitelji i zajedničkim putovanjima te Brankovim sportskim uspjesma. Od 1993. godine, kad je u Tokiju postao pobjednik prvog turnira K-1 Grand Prix, jednog od najprestižnijih natjecanja u kickboxingu, time se profesionalno bavio sve do 1999.
Početkom 2000-ih stigli su im brojni teški trenuci. Kao poslovni čovjek Branko nije imao previše sreće. Njegove dvije zaštitarske tvrtke, koje su obitelji trebale osigurati budućnost, nisu bile isplative.
Godine 2001. mjesec i pol dana proveo je u pritvoru u Remetincu jer je u javnost puštena priča, Ivana kaže "notorna laž", da je naručio ubojstvo Mirka Filipovića. Premda je svoju nevinost dokazao na sudu te je dobio i novčanu odštetu, Branku je dugo trebalo da se oporavi od neugodne optužbe.
"Svaki teški trenutak nosi svoje posljedice. Jako mi je teško bilo kada je završio u pritvoru jer sam znala da nije kriv i da je sve to podmetanje njemu. Ljudi su bili jako ljubomorni na njega, njegovu slavu i život. Ja sam tada imala 25 godina i imali smo kćer kojoj je bila godina dana. Odjednom smo se našli u takvoj situaciji, kao da je ružan san. Svakodnevno je bio u novinama u crnoj kronici, dolazili su nam u firmu tražiti bilo što da bi ga mogli još držati u pritvoru. To je bila jako teška životna situacija i nakon toga više ništa nije bilo isto. Od tada je počelo sve polako kretati na loše."
Mislila je da je neuništiv
Ivana priznaje da se u nekim trenucima osjećala bespomoćno jer je njen Branko za nju uvijek bio jak čovjek i mislila je da se njemu nikada ništa ne može dogoditi.
Prije nekoliko godina preselili su se u Split. Firma u Zagrebu je otišla u stečaj i morali su prodati nekretnine u Zagrebu da bi podmirili dugovanja. Ostala im je kuća u Solinu i tada je Branko još imao firmu u Splitu.
"On je patio za Dalmacijom i svojim Solinom i morem. Sjećam se kada mi je rekao: 'Ako ti želiš da ja tu umrem, onda ćemo ostati u Zagrebu, a ako mi želiš dobro, onda ćemo se preseliti.' I eto, i na to sam pristala zbog velike ljubavi prema njemu. Preselili smo se iako mi je bilo teško priviknuti se na drugačiji mentalitet", priča Ivana, koja je komunikativna i vesela osoba po prirodi pa je uspjela i to. Sada se ne bi više vraćala u Zagreb, kaže da joj je puno ljepši, mirniji i zdraviji život u Dalmaciji.
Dodaje da ima još brojne planove u sjećanje na voljenog supruga.
"Nakon ove knjige otvorit ću bistro koji će se zvati Tigar jer nam je to bila zajednička želja, da kuham jela koja je on volio i da pokažem ljudima kako se hranio. Tamo će biti izložene njegove slike i bit će jedan dio s njegovim stvarima, primjerice njegov ogrtač u kojem je izlazio na mečeve, njegove rukavice i još puno toga."
Također, polako priprema sve suprugove zapise iz pritvora i planira da dogodine izađe druga knjiga o njegovu životu.