Ju mes studentic pravni fakultet š uj fi odvjetnica/sutkinja. Tako nam je Rosana Mihanović, pola na hrvatskom, pola na romskom napisala tko je i što želi.
- Ja sam Rosana, studiram pravo i želim biti odvjetnica ili sutkinja - piše. Baš i nije sigurna je li točno napisala. Iako je do prije pet godina više govorila romski nego hrvatski, u tih joj se 70-ak mjeseci preokrenuo svijet. Iz siromašnog je romskog naselja Sitnice u Međimurju došla živjeti u stan u središtu Zagreba. Od jedinica u srednjoj Ekonomskoj školi u Prelogu, do završene brucoške godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Godinu je prošla, ostao joj je jedan ispit koji ima pravo prenijeti, ali ne da joj se. Radije puno uči.
Sjajna je Rosana, samouvjerena mlada žena. Pomalo sramežljiva.
Rosanina udomiteljica i druga majka, kako ju zove, je Katarina. Iako po struci odvjetnica, šarmantna blondina, posvetila se brizi o Rosani i curici koju ćemo nazvati Mila, iako joj to nije pravo ime. Cure je udomila, i o njima sjajno brine. Obje su druge osobe nego onog dana kad su došle živjeti na Trg žrtava fašizma. Mila je četverogodišnja mulatkinja, čiji su otac i majka, zbog zlostavljanja svoje djece, završili u zatvoru. Nekoliko je puta zbog lupanja njezinom glavom o pod imala izljev krvi u mozak.
Smatrali su je za curicu koja nikad neće govoriti ni hodati. Mislili su da je gluha i slijepa. Hvala Bogu, prevarili su se. Rosana je s Katarinom redovito odlazila u Dječji dom u Nazorovoj posjećivati Milu. Katarina je tražila njezin blagoslov da ju uzmu. Nije se dvoumila.
Ona i Rosana prave su sestre. Mila danas priča i hoda, Rosanu voli više no ikog.
Blato do koljena
Iako, Rosana ima četiri sestre i doma, u Međimurju. Ona je najstarija. Osamnaesta joj je.
Odmalena je Rosana znala da želi nešto postići.
- Da bih to postigla, nisam tada točno znala što, ali znala sam da to mogu samo ako odem iz naselja. Mislila sam, dakle, ništa od toga. No, u jednom je trenutku došla Katarina - započinje Rosana priču kako je od djevojke iz romskog naselja, ruku na srce - besperspektivnog miljea, postala zagrebačka studentica prava.
Katarina je u naselje dolazila kao aktivna članica kršćanske zajednice. U naselju tada, ne tako davno, još nije bilo asfalta.
- Blato je bilo do koljena. Nije bilo javne rasvjete i ljudi su doslovno bili gladni. Dijete od tri godine hoda u bodiću po snijegu. Mi u zimskim jaknama. Klinci su jeli jednom na dan pa smo im donosili hranu. Obrazovanje nula bodova. Djeca su padala prvi osnovne jer nisu znala hrvatski jezik. Škola izgleda tako da klinci dođu doma, bace ruksak i odu van. Njihovi roditelji imaju nekoliko razreda škole i nema im tko pokazati zadaću - priča nam Katarina. Kao i u drugim romskim naseljima u Međimurju, i kod njih je još donedavno bilo puno oružja, droge i alkohola. Danas je, pak, situacija puno bolja.
Tražila izlaz
U takvom je ambijentu upoznala Rosanu.
- Dolazila je na naše sastanke, svaki smo put sve više razgovarale. Imala je jako loše ocjene. Pomagala sam joj pri učenju, otišla na razgovor s razrednicom koja nije znala što mi reći. Rekla je da malo romske djece uopće završi srednju školu - mučila je Katarinu Rosanina sudbina. Stoga nije dvojila, nego pitala njezine roditelje da ju puste živjeti s njom. Onako, neformalno, bez papira i statusa udomiteljstva. Taj su dio riješile tek nedavno.
- Katarina me pitala u našim razgovorima što bih željela, rekla sam otići iz sela u kojemu sam ograničena, nemam šansu - bila je svjesna svoje budućnosti Rosana, ostane li u selu.
Iako je sumnjala da će roditelji pristati pustiti ju s Katarinom, bilo je to vrlo lako. Samo je, pokazalo se, trebalo pitati.
- Želiš ju? Uzmi si ju - rekao je Rosanin otac, svjestan time da kćeri radi najveće dobro. Osigurava joj budućnost. Danas joj pošalju i za džeparac, da joj se nađe.
Uspjeli smo ju nekako prebaciti tu u Ekonomsku školu. I ona i škola su međusobno bili skeptični - smije se danas Katarina.
I Rosana je, kaže, koliko joj je god bilo teško otići, znala da joj je to dotad jedina prilika izaći iz sela.
- Željela sam da od mene bude nešto, da postignem nešto u životu - mislila je tada, a misli to i danas.
Najveći Rosanin problem nije bilo učenje.
- Nisam mogla sjediti pola sata u komadu na miru. Bila sam bez koncentracije - sjeća se Rosana.
Prvi razred je uspjela završiti sa solidnom trojkom, ostala tri je prošla s vrlo dobrim. Četvrti umalo i s odličnim. Državnu maturu položila je bez problema. Puno je vježbala.
Znala je da bez štrebanja nema upisa na pravo. A željela je biti odvjetnica. Ili sutkinja, voljela bi probati oboje pa što joj se svidi, kaže.
Ondje odakle je, kad pitate malu djecu što žele, govori nam Katarina, uglavnom odgovaraju “ništa”.
- Ili govore zanimanja ljudi koji ih posjećuju. Našla se jedna hrabra koja nam je rekla da želi biti čistačica. Strašno je što ne sanjaju, nemaju uzora - govori Katarina. Iz naselja su dosad u Zagreb na školovanje povukli dvadesetak djece.
- U Zagrebu mi je najljepše jer ljude ne stavljaju u kutije - veli.
Socijalna pomoć
Nije Rosana bila lijena za školu. I roditelji su joj plaćali instrukcije iz matematike. Ali jednostavno, nije išlo. Nije bilo kontinuiranog rada niti je atmosfera u naselju motivirala. - A htjela sam da nešto bude o mene. Htjela sam raditi u uredu i svirati neki instrument. Djed popravlja instrumente, stric svira violinu - voli Rosana obitelj.
Ipak, iz naselja je željela pobjeći. Ne i od svojih, redovito ih posjećuje. Nije željela pobjeći od njih, nego od jada oko sebe. Od djece koja imaju djecu, od neukosti, čekanja poštara s listićem za socijalnu pomoć. Od toga da joj ambicija bude biti čistačica.
Od besperspektivnosti života onih koji za drugačiji život ni ne znaju.
Nije dobro govorila hrvatski, miješala je padeže. No, već za koji mjesec života u Zagrebu, to se vrlo brzo promijenilo. Danas govori čistim hrvatskim jezikom, uz ubacivanje kajkavskoga.
Najteže je bilo, kaže, svladati računovodstvo. Teže i od matematike. Drugo je naštrebala.
S džeparcem koji dobije od svojih i od Katarine, kupuje sestrama stvari, cvijeće Katarini. Sebi kupi gomile slatkiša, koje dok uči, mora imati.
Za vikend voli sjesti u auto pa otići doma.
Kad zagrebačka studentica prava, ovako urbana ali decentna, s finim smislom za modu, sama autom dođe u svoje romsko naselje, ona je drugačiji svijet. Prava faca.
Otac, kad ga naljuti, samo u bradu šaljivo, ali s ponosom u očima promrmlja:
- Trebao sam te udati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....