Korona vam je, kažete, teška?
Život nepodnošljiv?
Svakodnevica pakao?
Eh, kako bi, da je samo živa, rukom na to odmahnula posljednja hrvatska vještica, Križevčanka Magda Logomer Herucina čija je sudbina dospjela i na stranice Zagorkine “Gričke vještice”.
Dobro, dobro, ispravit će me odmah kustos Gradskog muzeja Križevci Ozren Blagec: Herucina zapravo nije bila vještica, za što je nesretnica uspjela iskamčiti i oslobađajuću presudu koju joj je potpisala carica Marija Terezija, ali je zato bila okrivljenica u posljednjem sudskom procesu za zločin vještičarenja i magije koji se provodio u Hrvatskoj.
Bio je to splet okolnosti kakvih se ne bi postidjeli niti u najboljim američkim odvjetničkim serijama, jedino što su ove bile autentične, a Magda stvarna kao i svaka kap krvi koja joj je potekla dok su je mučili španjolskim čizmama.
U muzeju se Herucine ovih dana prisjećaju s obzirom na to što je u ponedjeljak bila 314. obljetnica njena rođenja, a posebno nakon što je od 2016., zahvaljujući povjesničaru umjetnosti Zdenku Balogu, dostupan i njegov znanstveni rad na temu Magdina života i sudskog procesa koji nekadašnju križevačku legendu u potpunosti razotkriva kao stvarnu i autentičnu povijesnu figuru.
Balog se na proučavanje slučaja posljednje vještice u Hrvata odlučio još u vrijeme dok je bio kustos u Muzeju Trakošćan, a u kojem su se posjetitelji redovito raspitivali o procesima protiv vještica.
To ga je, priča, inspirirala da u poznim godinama konačno pročita Zagorkin roman “Grička vještica”, a nakon što će u jednim dnevnim novinama pogrešno biti objavljeno da je Herucina bila Zagrepčanka - krenut će u istraživanje njena života, a posebice križevačkog podrijetla.
Neočekivani rasplet
Ostala je zabilježena kao posljednja Hrvatica koja je u neočekivanom sudskom raspletu uspjela izbjeći lomaču te se u rodni grad vratiti kao nevina žena, a baš njen je slučaj, upozorava me Balog, bio razlog zašto će se sudski procesi za vještičarenje, na nalog same carice Marije Terezije, u budućnosti mnogobrojnim lokalnim vlastima - praktično učiniti nemogućima.
No, krenimo ispočetka, ponajviše od matičnih knjiga u kojima je Balog uspio rekonstruirati i točan datum Magdina rođenja.
Bilo je to 18. svibnja 1706. godine kad je na području Podgajca rođena Magdalena Logomer, a 1727. godine, udavši se za Franju Heruca, dobit će nadimak Herucina.
Okolnosti u kojima je Logomer živjela, pojašnjava Balog, najbolje bi bilo opisati kroz sintagmu “mala apokalipsa”: bilo je to vrijeme požara, seljačkih buna i pošasti, a period tijekom 1740. i 1741. godine obilježio je i slučaj vještičjeg procesa u kojem je život izgubilo 13 žena.
I sama Magda Logomer u to se vrijeme bavi zanatom usko povezanim s vještičarenjem - bila je travarica - no prije nego što će joj to postati otegotna okolnost, zapisi navode da je ova Križevčanka bila vješta i cijenjena vidarica, a njeno se ime prenosilo među pacijentima.
U to doba Heruci su imali šestero djece od kojih dokumenti potvrđuju da je zasigurno preživjela najstarija kći Barbara, i sama najvjerojatnije travarica koja će majku pratiti u svim koracima mukotrpnog sudskog procesa.
Za sudbinu koja će joj biti namijenjena, treba biti iskren, nešto će krivice nositi i sama Magda Lugomer.
Balog tako piše da je po prirodi bila nagla i svadljiva žena koja nije prezala od fizičkog obračuna, a zbog činjenice da je udarila jednu sugrađanku Logomer će završiti i u zatvoru.
Sjećaju se Križevčani i kako je ljudima prijetila, a oni se potom razbolijevali - a sve to će, u konačnici, postati neki od krunskih dokaza na temelju kojih će križevačka gradska vlast Magdu Logomer osuditi za vješticu.
Ispitivanje će početi 1757. godine, u trenutku kad će Herucina napuniti 51 godinu, a tijek samog procesa Balog će rekonstruirati iz izvještaja carskog liječnika, Nizozemca Gerarda Van Swietena, na temelju čijeg će mišljenja Magda u konačnici biti oslobođena.
Iz Van Swietenovih zapisa tako doznajemo da je protiv Magde Logomer na sudu govorilo sedmero svjedoka, među prvima njen kum Matija Sunsić kojeg je, nakon što se razbolio, Logomer uspješno izliječila.
Pa ipak, na sudu je ispripovijedao kako se razbolio nedugo nakon što mu je Herucina, nezadovoljna što joj nije htio prodati neku drvenu bačvu, prijetila da će joj je uskoro sigurno morati predati, nakon čega je počeo trpjeti strašne bolove, travarica ga izliječila, a on joj, baš kako je bila prorekla, u znak zahvale poklonio to drveno bure.
Svjedočile su potom i Križevčanke Uršula Pintarić i njena sluškinja Terezija Kollin, ispričavši kako je Herucina bezuspješno pokušavala izliječiti Uršulinog supruga Andriju Hoosa, hvaleći se navodno da zna čarati s ugljenom i da je drže za vješticu.
Još su potom dva sumnjiva slučaja iskopana iz Herucine prošlosti.
O jednom je svjedočila stanovita plemkinja Perus koja je Logomerku u dva navrata zatekla u krađi bresaka te završila u groznici nakon što je suprugu prepričala neobičan slučaj.
Krunski svjedok
Krunski svjedoci optužbe na kraju će ipak biti Eva Oblačić i Margareta Koos, bivše zaposlenice bračnoga para Stjepana Švagela i njegove supruge koje će, dvije ili tri godine prije procesa, kući dovesti Herucine krave koje su zalutale na imanje Švagelovih.
Nakon što će ih odbiti vratiti Magdinom suprugu Franji Herucu, po njih će stići sama Magda Logomer, a kad će biti jasno da se familije međusobno ne mogu dogovoriti, izbit će žestoka svađa u kojoj će Logomer Evu Oblačić udariti u glavu, i to toliko snažno da će sirota žena izgubiti svijest te pasti na pod.
Sud će tom prilikom moći čuti i kako su se Magda Logomer i kći Barbara Oblačić potom pretvorile u crne muhe, a spominjala se tu i neka rana nastala nožem koja nije dokazana niti je od nje ostao ikakav ožiljak.
Ako sve to već neće biti dovoljno, svjedokinje će ispričati kako će Stjepan Švagelj i supruga neposredno nakon te svađe preminuti, a vjerodostojnost svjedokinje neće uspjeti opovrgnuti niti Logomerkin branitelj, inzistirajući da je Oblačić prostitutka, kao i da je, kao osobna prijateljica Stjepana Švagelja, bila pristrana.
Najslabija karika tijekom svjedočenje bila je Margareta Koos s čijim šturim izjavama optužba nikako nije bila zadovoljna pa je cijelu stvar riješila time što je njene izjave izmijenila i tako osigurala potvrđivanje optužnice.
A to je značilo da će sirota žena biti izvrgnuta teškom mučenju koje je otpočelo 19. rujna 1757. godine kad su Logomer stisnuli palce vijcima kako bi priznala na kojem joj se dijelu tijela nalazi đavolji pečat.
Herucina je, piše Balog, ipak izdržala ovaj dio nakon čega je krvnik sam pronašao ožiljak na njenom tijelu te ga izrezao nožem, a nakon toga slijedile su znatno teže patnje, takve kakve rijetko koja optuženica izdrži.
Bia je to španjolska čizma, sprava koja se šarafi na potkoljenicu sve dok ne polomi kosti, a u Magdinu slučaju išlo se do krajnje okrutnosti s obzirom na to što je okrivljenica španjolsku čizmu morala nositi dok je istovremeno bila obješena na rukama.
Iako Van Swieten navodi da se osumnjičena za vještičarenje mučenju smije podvrgnuti maksimalno tri puta, iz spisa proizlazi da je tvrdokorna Herucina izdržala čak 20 krugova mučenja prije nego što je klonula i priznala da je vještica.
Sve je priznala - da je vješticom postala u zatvoru, sa svojim družicama na jednoj zabavi pojela tri praseta i sedam pilića, a onda i seksualno općila s vragom koji joj se ukazao u poderanoj zelenoj odori, iako je ovaj dio pristojni Van Swieten izbacio iz službenih zapisa.
Prije nego što će u travnju 1758. godine nesretnica konačno biti i osuđena na lomaču, Logomer će provesti sedam mjeseci u tamnici bez svjetla i grijanja, a na putu do njena smaknuća preostat će obaviti samo još jednu formalnost: njen predmet na potvrdu dostaviti Dvorskoj kancelariji u Beč, za što će se uspostaviti da će joj na koncu spasiti život.
Dapače, sama carica Marija Terezija tražit će da se slučajem pozabavi njen osobni liječnik i savjetnik Van Swieten, a osim dokumentacije, zahtijevat će da se na dvor dopremi i sama optuženica koja će vrijeme u Beču provesti u bolnici.
Balog piše da je upravo Van Swieten, prosvijećeni Nizozemac, bio najbolje što se moglo dogoditi Magdi Lugomer: bio je osoba od najvećeg povjerenja dvora, zalagao se za istrebljenje praznovjerja, alkemije i šarlatanstva, a vodio je i reformu cjelokupnog sveučilišta.
Vjerovao je, doduše, u postojanje vještica, ali je također smatrao da je đavao duhovno biće s kojim nije moguće uspostaviti tjelesni kontakt.
Sve u svemu, s Magdom Logomer uspostavio je odnos velikog povjerenja, a dvor uvjerio kako se slučaj križevačke vještice gradi na konstruiranoj optužbi zbog čega je Mariju Tereziju savjetovao da optuženicu oslobodi svake sumnje.
“Ona je to i učinila, no ne zato što sama ne bi vjerovala u vještičji delikt, već zato što po tadašnjim odredbama pravosuđa proces nije bio ispravan, svjedoci su bili nevjerodostojni, a sama optuženica podvrgnuta 20 ciklusa mučenja, iako su propisi podrazumijevali samo tri. Dapače, nakon toga Marija Terezija odlučila je postrožiti cijeli sustav te je uvela odredbu prema kojoj se niti jedan proces protiv vještica više ne smije započeti bez prethodnog odobrenja dvorske kancelarije”, ispričao je Balog.
Gradski mural
Herucina će se tako u Križevce vratiti kao oslobođena žena, no Balog napominje kako će o njenom daljnjem životu nedostajati konkretnih podataka.
Ipak, s obzirom na to da će nedugo nakon njena povratka preminuti i Andrija Hoos kao i Matija Sunsić, za pretpostaviti je da njen povratak u grad neće biti prihvaćen samo tako, kao i da će ostati sumnja nije li Magda lomaču izbjegla isključivo zato - što je premoćna vještica.
Glavnog krivca što je uopće bila osuđena, Balog vidi u tadašnjem gradonačelniku Johannesu Kešeru, a iako službeni dostupni gradski dokumenti više nigdje ne spominju slučaj Logomerke, ovaj povjesničar umjetnosti nada se kako će ga daljnje istraživanje ipak odvesti do nekih novih spoznaja od Logomer.
Bilo kako bilo, ona je 2019. godina ovjekovječena na križevačkom gradskom muralu autora Ivana Ivanovića kao jedna od pet znamenitih Križevčana (u društvu je glumice Nine Vavre, umjetnika Marijana Detonija, izumitelja Marcela pl. Kiepacha te prvog hrvatskog pilota Dragutina Novaka), a u gradskom muzeju Križevci nadaju se i da će ime Magde Logomer moći iskoristiti za poboljšanje kulturne i turističke gradske ponude.
“Postojala je ideja realizacije muzeja posvećenog vješticama koja, nažalost, nije zaživjela. Znanstvenog materijala ima dovoljno da se kroz njega ispriča jedna autentična priča, a mi danas znamo i otprilike lokacije na kojima su se odvijali procesi protiv vještica, kao i da su u to vrijeme na području Gornjeg grada navodno bila vješala. Tko zna, jednog dana možda cijela ta ideja i zaživi”, zaključio je kustos Blagec.