NAŠI BLIŽNJI

Potresne priče iz Domova za starije i nemoćne: ‘Naš prozor je naš svijet. Fale nam naši najbliži..‘

‘Korona nas je ograničila. Ne možemo van. Naš prozor je naš svijet. Možda je i bolje tako. Ali nedostaju nam naši najbliži‘

Miroslav Bauer: 'Ide depresivna zima, a mi ne znamo što će biti sutra'

Umirovljeni profesor Miroslav Bauer svaki se dan budi prije 6 sati. Iako mu teče već 87. ljeto života, ovaj magistar novije hrvatske književnosti nije puno promijenio životne navike. Čak ni otkako je prije tri godine prvi put kročio u Dom za starije i nemoćne osobe u Đakovu. Prvi susret s domom nije mu se urezao u lijepo sjećanje. Depresija koju je tad osjećao ponekad je rezala zrak u hodnicima i zajedničkim prostorijama. Navirala su mu sjećanja na tisuće đakovačkih srednjoškolaca koje je poučavao i odgajao, lijepe uspomene koje je pohranio u “backup folder”.

No odluku je donio. Ovo je njegov novi početak. Bio je spreman za nove životne pothvate. Iako je bio okružen ljudima koji se približavaju kraju svojega životnog puta, to ga je, kaže, motiviralo. Premda je živio kao samac i nikad se nije ženio, gospodin Bauer živio je punim plućima. Ako nije proučavao i poučavao hrvatsku književnost i jezik, čitao i pisao, onda je trčao po đakovačkim parkovima, igrao nogomet, kojega se nije odrekao ni u poznim godinama, pa ga se na travnjaku moglo vidjeti i kad mu je bilo 65 godina. Kad to više nije mogao, okrenuo se dugim šetnjama. I uvijek je na život gledao pozitivno, s optimizmom. Nije ga to napustilo ni kad je prije osam godina slomio kuk, a ubrzo nakon toga morao operirati i koljeno. Štoviše, te su ga nedaće samo osnažile.

image
Miroslav Bauer
Danijel Soldo/CROPIX

S takvim stavom, dakle, odlučio je iz doma otjerati oblake depresije. Predložio je, a uprava doma s oduševljenjem je prihvatila, da organizira predavanja. U trećoj je životnoj dobi našao neke nove svoje učenike, kojima je otkrivao tajne hrvatskog jezika, slavonske književnosti, tuđica u našem jeziku, imena naselja u Đakovštini... Predavanja su bila iznimno posjećena i na ljudima se vidjela neka nova energija. Gospodin Miroslav je, pak, sve to vrijeme i dalje aktivno živio, pazeći na svoje i mentalno i fizičko zdravlje. A onda se i u njegov život ušuljala korona. I odjednom je puno toga što ga je svakodnevno veselilo postalo nemoguće. Veliki park nazvan po slavnom đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, koji se nalazi samo 30-ak metara od doma, i u kojem je gospodin Miroslav svaki dan provodio jako puno vremena, odjednom mu je postao kao fatamorgana izgubljenome u pustinji, samo što je u njegovu slučaju to divno mjesto bilo tu, stvarno, ispred njega, ali ipak nedostupno. Mogao je, kaže nam, samo gledati s prozora i sanjariti o tome kako bi sad šetao na svježem zraku, slušao cvrkut ptica, ćutio neki poseban mir, gledao buđenje prirode sa svoje omiljene klupice...

Ali to više nije bilo moguće. Domska soba, hodnici, zajedničke prostorije i malo ograđeno dvorište postali su mu svakodnevica. No nije se predao ni tad. Nastavio je sa svojim uobičajenim ritualima. Pustio bi sunce u sobu, odradio svojih pola sata jutarnje tjelovježbe, doručkovao, pa se dohvatio dnevnih novina, knjiga, šetnje po hodnicima... Poslije ručka bi se odmorio, a onda opet odradio pola sata tjelovježbe, ispunjavao križaljke.

- Nema opuštanja. Treniram i fizički i mentalno. Ne smijem zakržljati ni u jednom segmentu - naglašava profesor. Velika su im pomoć, ističe, bile i ostale socijalne radnice koje ne može dovoljno nahvaliti za sav trud i pažnju koju im posvećuju. Pogotovo onima koji su dodatno upali u depresivna stanja, jer nisu uspjeli prebroditi zaključavanje bez posljedica. Istina, i on ih je osjetio kad su ih otključali. Kaže da je izlazak iz doma donio bolnu spoznaju kako su noge otežale, a mišići atrofirali unatoč tome što je svakodnevno vježbao. No uspio se vrlo brzo vratiti u prijašnje stanje, a sad je došla druga runda zaključavanja. Rituali su mu ostali isti. Ljudi oko njega su, kaže nam, zabrinuti i uznemireni. U medijima prati sve što se događa iako se ponekad zapita koliko mu je to pametno. No voli i želi biti informiran. Zbunjuju ga kontradiktorne odluke i informacije, pogotovo vezane uz cjepivo, brine ga dolazak zime, sezone gripe...

- Nije mi svejedno, nadvija se oblak tjeskobe, sve me više muči neizvjesnost, jer ne znamo što će biti sutra - kaže profesor, kojemu nedostaju svakodnevne male stvari poput kave s prijateljima. I tu dolazimo do apsurda. Korisnici domova su zatvoreni, a njihovi vršnjaci koji žive u svojim kućama i stanovima nesmetanu šetaju ulicama, odlaze u trgovine, na kave... Miroslav im u jednom dijelu zavidi jer imaju neku svoju slobodu, ali s druge strane, u domu se osjeća zaštićenije. Volio bi i on sjesti i popiti kavu na đakovačkom korzu, mahnuti svojim bivšim učenicima, razmijeniti s njima pokoju riječ, ali svjestan je da to u ovom trenutku ne bi bilo dobro. Korona ga je, kaže, naučila da počne cijeniti upravo takve male stvari. Vrijeme krati i uređivanjem domskog Vjesnika, za koji piše reportaže o domskom životu. Nada se da će uskoro, uz sve epidemiološke mjere, moći održati i poneko novo predavanje svojim prijateljicama i prijateljima.

- Ide zima, a ona je najdepresivnije doba godine i zato nam treba takva interakcija - ističe. Ipak, optimizam ga ne napušta.

- Imamo samo jedan život, koji nam je dar i treba ga iskoristiti maksimalno koliko god možemo - zaključuje Bauer.

Piše: Nikola Patković

Milan Mile Katalinić: 'Preživio sam hongkonšku gripu i more operacija. Imun sam na sva zla'

Jedan od rijetkih domova za starije i nemoćne u Hrvatskoj u kojemu proteklih mjeseci nisu vladale stroge epidemiološke mjere je onaj umaški, Atilio Gamboc. Tamo su posjeti bili dopušteni skoro cijelo vrijeme, osim u slučajevima proboja virusa covida-19 pa sve do prošlog petka. Ušli smo netom prije zatvaranja. U predvorju nas je dočekao uglađeni 91-godišnjak, Milan Mile Katalinić. Odjeven u tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i čvrsto stegnutu kravatu s plavim šarama. Pravi gospodin. Manire ga nisu napustile ni u devedesetima.

- Preživio sam hongkonšku gripu i pad s krova. Što vam više treba? - kaže nam energični Katalinić koji spremno kreće u priču o tome koliko je bolesti dosad preživio. Niti jedna ga dosad nije, kaže, koštala života.

- Ma čujte, ja sam teški srčani bolesnik, imam ugrađena tri stenta. Preživio sam hongkonšku gripu kad sam bio u Njemačkoj. Imao sam upalu jetre, nisam imao zraka, pluća su jedva funkcionirala. Teška muka. Bio sam 14 dana na infuziji, nisam ništa jeo. I preživio sam. Tri sam raka slomio, imam lom kičme od vrha do dna - nabraja svoje zdravstvene tegobe u devet punih desetljeća života.

image
Milan Mile Katalinić
Matija Djanjesic/CROPIX

- Dva velika pada sam imao. Još sam daleke 1946. godine pao na kupanju, a prije nekoliko godina ovdje s krova kuće. Lijepo sam se tad pribio - smije se umaški James Bond u mirovini.

- I što je onda za mene taj koronavirus? Ne može meni ništa taj virus jer sam ja jednostavno imun. A imun sam i na druga zla - nastavlja gospodin Mile. Četrdeset godina života proveo je u Kanadi u koju je, kaže, pobjegao iz nekadašnje Jugoslavije. ​

- Mi smo generacija koja je prošla razne strahote. Kad sam bio dijete, vidio sam svojim očima u Drugom svjetskom ratu kako su ujaka i njegovu kćerkicu ubili i bacili u jamu. Ja sam bio 100 metara dalje. Već tad sam preživio velike stresove. U životu su me tri puta napali i pokušali ubiti, a već kao novorođenče htjeli su me ugušiti zbog čega sam prvih osam godina života imao velikih problema. I kad sve to preživite, onda se ne bojite. Strah je gori od smrti. Tko se boji, on propada. Ako plačeš, pojačavaš bol - objašnjava nam vremešni Katalinić.

Cijeli život njegovao je razne hobije - lov, planinarenje, sport, čitanje, proučavanje horoskopa - a nije se ni u domu zapustio posljednjih nekoliko mjeseci.

- Svako jutro vježbam. Brojim do 100 pokreta. Svaki dan šetam kilometar i pol. Radim krugove oko doma. Također volim pisati pjesme i slikati. U sobi imam svoj mali atelje i tamo slikam u miru. To me opušta. Znate, ja sam vam osobenjak, vuk samotnjak - ponosno ističe. Da nema epidemije, bio bi s obitelji koja živi u Umagu.

- Volim ih više od svega, ali situacije na životnom putu treba prihvaćati onakve kakve jesu. Redovito vidim svoju djecu, čujemo se stalno. Ali ovo je moj dom. Tu nisam došao jer sam bolestan. Došao sam tu jer se to tako radi na Zapadu. To je normalno - priča te dodaje kako se veseli nadolazećim blagdanima.

- Ako ne budem s obitelji, bit ću s prijateljima iz doma - zaključuje Katalinić.

Piše: Barbara Ban

Ivanka Mijić: 'Nismo smjeli van. Neki nisu mogli to prihvatiti pa su razapeli žicu oko doma'

- Uvijek mi je studeni bio najsretniji unatoč Danu mrtvih, ili Svim Svetima. U studenom moj pokojni suprug i ja započeli smo zajednički život, a 55 godina braka bismo slavili 19. da nije umro prije 13 godina od embolije pluća, a imao je i dijabetes. Ne tugujem, ali se prisjećam svih divnih trenutaka života koji brzo prolazi. Imam svoje slike, to nekad prevrtim. Sve je to bilo lijepo i prošlo je. Život ide dalje - priča mi mirno Ivanka Mijić (74) sa svoga prozora na drugom katu doma za starije na Laščini. Razgovaramo na mobitel da se ne dovikujemo. Posjeta u dom nema zbog epidemije. Kaže mi da se navikla. Kao i na sve što se čovjek navikne u životu.

- Sve je u redu samo da nam ne ograde radijus kretanja žicom kao što je bilo u ožujku. To jednostavno ne bih mogla ponovno podnijeti - govori i prisjeća se kako su zadnju feštu u domu imali za Valentinovo. Nakon toga su došle prve zabrane, rečeno im je da ne smiju van, nitko im nije mogao dolaziti. Neki korisnici doma to nisu mogli prihvatiti, pa su čak preskakali ogradu da dođu do svojih. Zato su im suzili kretanje na dvorište i stavili žicu.

- Razapeta žica je dijelila nas od svega što je vani. Sloboda je bila potpuno ograničena. To je nešto što vas guši - kaže Ivanka. Sad može izaći gdje želi, samo mora opisati rutu kretanja i koga je susrela. Specijalistima na preglede odlaze normalno. Ona je prije korone išla svuda, kćerima na ručak, na pjesničke večeri, na more, a bila je i s bratom u posjetu obitelji u Bosni. Sad se, kao i većina svojih susjeda, drži doma. Zadnji put je bila u centru grada s prijateljicom prije više od tri tjedna.

image
Ivanka Mijić
Goran Mehkek/CROPIX

- Ja se korone baš i ne bojim, ali čuvam se. Moja kći je oboljela i znam da nije bezazleno. Kad bih bila uzrok da je nekome loše, to bi me ubilo - objašnjava. Kći gospođe Ivanke HTV-ova je novinarka Mirna Zidarić, koja je covid-19 imala ljetos za vrijeme teniskog turnira u Zadru. Nije joj teško hodati izvan sobe po domu s maskom. Kad vidi sestre i drugo osoblje, koji su pod maskom 12 sati, kaže, onda ona to kratko vrijeme može izdržati... Izvještaji o broju oboljelih jako je umaraju, pa to ne prati.

- Ako mora biti, bit će - kaže pomirljivo. Ima dvije kćeri, dva “najbolja zeta” i četiri muška unuka. Ne viđa se s njima fizički, ali se čuju videopozivom. Kćeri joj donose sve što treba na portu, dođu joj ispod prozora pa razgovaraju mobitelom, gledaju se... Ona se koristi Whatsappom, Viberom, Facebookom, puno piše. Ima jako puno online prijatelja, od toga je polovina njezina familija iz cijeloga svijeta. Život bez internetske veze potpuno joj je nezamisliv.

Gospođa Ivanka, koja je cijeli život provela u Zagrebu, a radni vijek je provela kao tajnica, u domu je dvije i pol godine. Došla je ravno iz bolnice. Ima dva umjetna kuka i poremećaj u cirkulaciji. Gubila je svijest i često padala. Jednom ju je policija usred noći dizala kad je pala i zaglavila se između školjke i zida.

- Liječnici su zaključili da ne mogu živjeti sama. Tad sam osjećala kao da su me moji ostavili, a nisu - iskrena je. Ne želi biti na teret djeci. Oni moraju imati svoj život.

- Ima jedna grupa ljudi u domu raspoložena za zabavu. Skoro svaku večer posjedimo skupa u dnevnom boravku. Svatko donese nešto za počastiti se, kolače, kokice, nešto za popiti. Svaki drugi dan nađemo razlog za feštu. Nekad se toliko smijemo da me sve boli. Do 9, pol 10 smo svatko u svojoj sobi - priča mi smijući se. Svatko drži razmak od metar i pol i ima masku. Odlasci “na drugi svijet” u domu su prilično normalna stvar. Šali se da kad stanar doma ode liftom u podrum to je posljednji pozdrav.

- Mi smo tu, na neki način, zbog toga, u čekaonici. Nema panike i strahova, nitko se ne boji - zaključuje divna Ivanka Mijić.

Piše: Lada Novak Starčević

Stjepan Graš: 'Više ni na sekundu, barem u liftu, ne mogu vidjeti svoju voljenu Nadu'

Stjepana Graša, stanara varaždinskog Doma za starije, u lockdownu muče tri stvari. Ugostitelj cijeloga života, naviknut je na ljude, sad ih gotovo i ne viđa. Strastveni je ljubitelj kolača, “onih najslađih, poput šampita i baklava”, a kći mu ih ne može donijeti. I treće je zapravo najvažnije. Poput treće sreće, osim što je to za njega sad tuga. Više ni na sekundu, barem u liftu, ne može vidjeti suprugu. Neobična je ljubavna priča Grašovih, ali zapravo, koja ljubavna priča to nije? Dugih je 57 godina za njima. Ženili su se dvaput, jednom rastali, danas su u braku, ali ne razgovaraju. U istom su domu, balkon ispod/iznad balkona, on na trećem, ona na drugom katu. Ali gospođa Nada, bivša učiteljica, ponosna je žena. Stjepanu pomaže, nadoplaćuje mu smještaj, za koji on od svoje mirovine nema dovoljno, ostavlja mu 200 kuna na recepciji. Ali kad je pogleda u liftu, dok u isto vrijeme idu na objed, okrenut će leđa. Stjepan će reći da je jako lijepa i u osamdesetoj.

- Kriv sam, znam. Ne mogu ispraviti prošlost, ali volio bih da smo sad zajedno, a ne kao dva stranca. Moja je Nada ponosna žena i ne prašta. Pokušao sam joj reći da smo prestari da se svadimo. Meni je 87, njoj 80, ali Nada je neumoljiva. I ja to poštujem - s nostalgijom govori o otuđenoj supruzi. Zadovolji se tek pogledom u Nadina leđa u liftu i pogledom na nju s druge strane blagovaonice. Stjepan Graš u Domu je od 6. travnja 2010. godine. Nikad mu nije bilo turobno kao danas. Korisnici varaždinskog Doma za starije od prošlog su četvrtka, 29. listopada, u samoizolaciji. Bračni par sustanara pozitivan je na koronavirus, pa su u Domu, da ne bude većeg zla, sve stanare stavili u samoizolaciju. Već im je zatvaranje u proljeće, pa sad iznova, dovoljno strašno, a samoizolacija ih je dotukla. Jednokrevetne sobe, inače najcjenjenije, danas su poput samice.

image
Stjepan Graš
Zeljko Hajdinjak/CROPIX

- Teško mi je biti sam. Fali mi kći Orhideja, koja me posjećivala. Prijatelji su redovito dolazili pa smo odlazili u šetnje. I na kavu. Puno smo razgovarali. Fali mi to - tužan je Stjepan. Uz ugostitelje, stare goste i pajdaše, rado su dolazili i bivši protivnici iz boksačkog ringa. Stjepan Graš bio je ’51. i ’52. godine prošlog stoljeća državni prvak Jugoslavije u bantam kategoriji.

- Zapravo sam bio pero laka, ali u toj mi je kategoriji među protivnicima bio i prvak Europe. Pa sam smršavio koju kilu i nije mi bilo ravnoga - priznaje. Imao je 296 registriranih mečeva. Zbog boksa je završio i u zatvoru.

- Borili smo se u Austriji, a na povratku su nas na graničnom prijelazu uhitili pod sumnjom da smo ‘špijuni’ - smije se danas. Dok mi sjedimo u lokalu u blizini Doma, njegov balkon ne vidimo jer je “iza ugla”, donose mu ručak. Pa ga uhvati tuga. Sjeti se Nade. To je vrijeme kad bi bio “s njom”. I mrmlja.

- Što ću, zaslužio sam. Ne može mi oprostiti - mi ne pitamo, ali Stjepan daje naslutiti da je bio sklon švrljanju. S balkona baca vrećicu sa svojim knjigama s posvetom. Ako je i vidjela, Nada nije izašla vidjeti o čemu je riječ. Vremešni Casanova, kako su ga znali nazivati, oduvijek je bio i veliki romantik. Bivši boksač, kratko i član putujućeg cirkusa, šef sale nekoć elitnog hotela, objavio je dvije knjige poezije. Ljubavnih pjesama.

- Pisanje mi je najbolji prijatelj. Za proljetnog zatvaranja i ove samoizolacije, napisao sam pjesama za još dvije knjige. Noću spavam malo. Naviknuo sam tako u ugostiteljskom poslu. Sad su, u ovoj samoći, noći strašno duge. Već znaju da prespavam doručak pa me i ne bude - smije se. Drago mu je da barem nešto od njega uzme. Puno, previše vremena u samoći, posluži i za pregledavanje starih fotografija. Mnoštvo ih je. Roditelja nema ni na jednoj.

- Roditelji su me ostavili su kod tetke u Međimurju i više ih nisam vidio. Majku sam upoznao kao odrastao čovjeka. Sinoć je, kaže, pitao glavnu sestru Ivanu, ima li on “krokodile”.

- Prošli su nam tjedan uzeli bris. Ja vam taj virus zovem krokodili. S onim “pipkastim izbočinama” sliče mi krokodilskoj koži. Kad mi je rekla da sam negativan, ponadao sam se. Da mogu iz sobe. Ali uzalud. Samoizolacija i gotovo - razočaran je. Pogled s balkona danas mu je pogled u svijet. Ostalo mu je još četiri dana samoizolacije. Drago mu je što će barem vidjeti Nadina leđa u liftu.

Piše: Višnja Gotal

Natalija Milka Pikot: 'Koža mi je naborana, al’ broj je tu. 81662. Ako sam preživjela Auschwitz, valjda ću i tu koronu'

- Znate, kad god mi bude teško u životu, pogledam svoju ruku. Evo, pogledajte, tu, ovu lijevu. Vidite što piše. 81662. Moj logoraški broj. Koža mi se naborala, tetovaža je izblijedila, ali moja sjećanja nisu. Preživjela sam nacističku tvornicu smrti pa valjda ću i tu nesretnu koronu - kaže nam baka Milka s nevjerojatnom snagom i blagošću. Umažanka Natalija Milka Pikot u srijedu je navršila 95 godina. Proslavila ga je u Domu za starije i nemoćne osobe Atilio Gamboc u Umagu, gdje živi posljednje dvije i pol godine. Već 76 godina u sebi nosi ova strašna sjećanja. Preživjeti jedan nacistički koncentracijski logor, kamoli logor smrti poput Auschwitza, uspjelo je samo rijetkim tragičnim sretnicima u Holokaustu.

- U logoru smo bile moja sestra, ja i naša maćeha. Sve tri smo se vratile doma. Taj dan kad su me odveli, iz sela su uzeli četiri žene i jednog muškarca. Njega su odmah objesili u Pazinu. Mi smo, eto, preživjele. A kako? Ne znam ni sama. Nisam razmišljala o tome hoću li doći doma ili ne. To mi je pomoglo da preživim ta ružna vremena. Živjela sam dan po dan. Bila sam gola, bosa, bez gaća. Ali što ćete. Tako je to bilo. Kako je bilo meni, tako i tisućama drugih ljudi. Zadnji dani u logoru bili su mi najgori. Sjećam se da smo mjesec i pol dana živjeli u stočnim vagonima. Jedne večeri vlakom su doveli 700 muškaraca. Tako sam čula. S jednim sam čovjekom uspjela razgovarati. Pitao me otkuda sam. Iz Istre, rekla sam. Odgovorio mi je da je i on iz Tinjana, i da je tu s ocem. Bilo mi je drago susresti nekog svog. Sljedeći dan krenula sam po krumpir da ga spremim za ručak. Osjetila sam da se nešto sprema. Nekoliko trenutaka kasnije čula sam rafale. Okrenula sam se i imala što vidjeti. Sve su ih poubijali. Sve. Svih 700. Strašan prizor. Još se sjećam prizora žena koje su bježale. Sjećam se da sam se mislila da jadne nemaju kamo. I njih su ulovili i pred nama strijeljali. Ma strašno. Ni dan danas ne znam kako sam otamo izvukla živu glavu. Nisu me maltretirali, no proglasili su me mrtvom. Jesu, jesu. Kad sam rano ujutro, 21. srpnja 1945. došla kući, moja baka nije vjerovala svojim očima. Bila je jedina u selu. I mislila je da će ostati tako - kaže nam baka Milka kojoj se i danas čini da je ta epizoda iz njezina života samo ružan san.

image
Natalija Milka Pikot
Matija Djanjesic/CROPIX

No upravo je zbog toga Natalija Milka Pikot očvrsnula, i nikad se kasnije, kako kaže, nije prepustila strahu, očajavanju, depresiji. Zbog strahota koje je proživjela kao 19-godišnjakinja, sve joj se ovo čini nevažnim, sporednim, svakodnevnim… Ne plače za tim što će biti, nego dane provodi u svom svijetu - slikajući i čitajući ljubavne romane. Čitav je život naporno radila, što na poslu kao službenica, što kod kuće, na zemlji. Čim su se ona i suprug doselili u Umag iz malog sela u središnjoj Istri, kupili su hektar zemlje.

- Kad imaš komad zemlje, siguran si da imaš gdje živjeti i da nikad nećeš biti gladan - zaključuje ona.

- Mi smo vam, znate, uvijek imali svega oko kuće. I voća i povrća, i vinograde. Uvijek mi je motika bila u ruci. Ali ne zato što je tako moralo biti. Ja sam u tome uživala. Da samo vidite kako je tad izgledao moj vrt! Eto, to mi fali, da odem malo i vidim svoju zemlju. Kuća je tu, u susjedstvu, a prazna je otkad mene nema. Suprug mi je preminuo prije 21 godinu, sin s obitelji živi u Puli. Sama sam živjela 20 godina, sve radila oko kuće. Odmah bih išla sad kopati, rezati lozu, kositi - priča nam dok joj suze naviru na oči. U kući nije bila godinu i pol dana. Ne zbog koronavirusa, nego zato što se sve teže kreće.

- Kad bih mogla hodati, odmah bih išla - kaže baka Milka i nastavlja u optimističnom tonu.

- Ali znate, meni nisu ove nove mjere niti malo teško pale. Čak ni ovo ljeto kad je korona ušla u naš dom. Svi su korisnici i osoblje bili 15 dana u samoizolaciji. U umaškom domu, kaže gospođa Pikot, trude se da njihovi korisnici ne osjete negativnu atmosferu koja je “zarobila” društvo. Kod njih u domu i dalje se njeguju zajedničke aktivnosti. Ukinut je samo zbor. Korisnici mogu na zrak, a svoje najmilije od prošlog tjedna mogu vidjeti preko ograde doma. Dotad su imali regularne posjete.

- Ma meni vam to nije ništa teško palo. Doma ionako ne idem, sve društvo mi je tu. Naučila sam se već na taj život. Nama je ovdje u domu stvarno super. Kad sam bila mlađa, nije za mene bilo odmora. Tko je imao vremena za slikanje ili što drugo? E, sad to nadoknađujem. Obožavam crtati i slikati. Tu imam svoje društvo, šećemo u vrtu oko doma, vježbamo. Imamo razne aktivnosti.

- Moje prijateljice su mi odlično društvo, a i svi me jako cijene jer sam ipak najstarija među njima. Među nama nema ogovaranja niti tračanja - kaže. Televiziju ne želi gledati. A i zašto bi, pita se. Politika je ne zanima, loše vijesti još manje. A najmanje one o koronavirusu i epidemiji.

- Politika me nikad nije zanimala. Možda bih i pogledala neki lijepi ljubavni film, ali toga nema pa radije čitam. A obožavam čitati ljubavne romane. To me opušta. Korone me nije strah. Nikad nisam bila bolesna iako sam prošla svašta u životu. Srećom, nisam morala ležati u krevetu - kaže uz osmijeh. Na spavanje ide već u 19.30 sati. Nije joj to prerano. Ionako nema ništa na televiziji, a i cimerica joj ide tako rano. Ne razgovaraju puno prije spavanja jer ona odmah zaspi, smije se stanarka umaškog doma.

Sa sinom i obitelji se čuje dva puta dnevno, proteklih su je mjeseci posjećivali barem jednom tjedno.

- Moramo nositi maske, a ja puno puta zaboravim da je imam, pa visi mi preko nosa. Bude mi malo vruće pod njom, ali dobro je. Znam da će Božić i Nova godina biti nešto drukčiji, ali samo da smo zdravi i da budemo u miru. Sve ostalo je manje važno. Uvijek nastojim biti zadovoljna, ali i da to budu ljudi oko mene - kaže nam baka Milka.

Piše: Barbara Ban

Zorko Alač: 'Dobio sam unuka prije sedam mjeseci, još ga nisam upoznao'

Sve i da može hodati, a već je godinu i tri mjeseca prikovan za krevet, 73-godišnji Zorko Alač, koji stanuje na 3. katu makarskog Doma za starije i nemoćne, ne bi mogao posjetiti svoje prijatelje i sustanare u drugim dijelovima doma. Susreti stanara između katova strogo su zabranjeni pa tako i posjeti obitelji ili prijatelja. Već osam mjeseci stanari doma u Makarskoj nisu izašli iz doma. A nije im nitko ni došao u posjet. Barba Zorko, kako ga od milja zovu djelatnice doma, čezne za pogledom kroz prozor svoje sobe iza kojeg za toplijih dana dopiru žamor, razgovori, automobili i prolaznici izvan doma. Prozora doma do kojeg ne može. Noge ga, kaže, ne slušaju više. Upravo je osam mjeseci prošlo otkad je posljednji put vidio svoju obitelj, svojih dvoje djece, sina Zvonka i kćer Jadranku, i čak četvero unučadi. Najstariji je od njih Marko (12), Adrijana i Ante imaju po četiri i pol godine, a obitelji se ove godine pridružio još jedan član.

- Moj najmlađi unuk, mali Hrvoje, rodio se prije sedam mjeseci. Još ga nisam vidio. Jedva čekam da sve ovo prođe pa da ga konačno mogu upoznati. Sin Zvonko s obitelji živi u Zagrebu pa se inače viđamo rjeđe, ali sad već dugo nisam vidio nikoga svog. Moja kći Jadranka je tu u Makarskoj pa redovito na kapiju donese domaćeg pršuta, salate, maslina... Najviše čeznem za pečenim paprikama iz tegle. Kad otvorim svoj paketić i ugledam ih u njemu, silno se razveselim - kaže nam Zorko Alač koji ne može do prozora, pa čak, kaže, ni u kolica, kako bi napravio krug po domu. Srećom, u sobi nije sam. Ima dva cimera koji mu krate duge dane. Ivan Radeljić i Ante Jakić također su teško pokretni, ali hodaju sa štapom pa im nije teško svom cimeru dodati bilo što ako zatreba. Radeljića Alač zove maršalom jer je bio mornar na Titovu brodu “Galeb”, a trojac lako pronalazi zajedničke teme za razgovor.

Vedri 73-godišnjak unatoč svemu ne očajava. Postao je glavni kronolog makarskog staračkog doma i svakodnevno na duhovit način u svojoj kronici opisuje stanje u domu, sve korisnike i djelatnike, a uz to je i sve svoje prijatelje i osoblje oslikao u pričama. Pridigne se u krevetu pa mu njegova, kako kaže, glavna savjetnica, socijalna radnica Dragana Tolj, donese veliki komad hamer papira na kojem on ispisuje svoje dojmove, događanja i anegdote iz doma. Budući da se s našim sugovornikom nismo mogli sastati, razgovarali smo videopozivom, a fotografije je snimila upravo Dragana Tolj.

- U mojoj kronici su opisani svi štićenici i djelatnici doma. Sve ja to šaljivo opišem, da ne bi bilo ljutnje. Ali vidim ja da to svi čitaju. Kad počnem hvaliti njegovateljice, kuharice počnu odmah bolje kuhati. I one žele da ih spomenem u kronici. Ma ovo vam je kao ’Naša mala klinika’ - kaže nam gospodin Alač koji je, kaže, imao dobar život. Radio je u turizmu i policiji pa je tako prvo bio nosač kofera u tučepskim hotelima, potom je bio recepcionar u hotelu u Podgori, radio je u poslovnici Kompas u Podgori, a bio je jedno vrijeme i šef novinsko-izdavačke poslovnice u Makarskoj. Nakon odsluženja vojnog roka, vratio se u Makarsku i zaposlio u Policijskoj postaji Makarska na mjestu inspektora za zaštitu od požara tadašnje Općine Makarska, a u mirovini je punih 25 godina. Nakon umirovljenja se u rodnim Drašnicama bavio sportskim ribolovom i uživao u obilasku Makarske rivijere, a među ribolovcima je bio poznat po kapitalnim primjerima zubataca, koje je uvijek spremao za prijatelje. Fale mu njegovi kompanjoni iz ribolova, no dan u Domu također mu prođe brzo. Zabavno je tamo.

- Što god nam treba, tu su naše dobre vile, naše njegovateljice koje nam kupuju novine i sve drugo što nam zatreba. Novine su mi najvažnije. Njima počinjem dan. Prvo pogledam tko je umro i što kaže horoskop za Vagu. Nakon čitanja novina, iščekujemo ručak i uvijek se pitamo što nam je danas na meniju. Moja soba je kao glavni prijem i tu dolaze svi korisnici koje pozovem po poruci, tako da zbilja nikad nije dosadno. Veseli me što tako razbijemo svakodnevicu i nikad nismo sami. Poznat sam ja i kao imitator pa tako zabavim prijatelje, a sastanci se uvijek ovdje održavaju jer je naša soba najveća. Koga oponašam? Lokalne političare najčešće. To moje sustanare najviše nasmije. Ma ja vam dirigiram iz kreveta kao Alan Ford - priča Zorko kojega najviše raduju susreti s drugim stanarima trećeg kata Doma za starije i nemoćne u Makarskoj.

- Najvažnije mi je da imam s kime razgovarati. A čujte, da je ugodno biti osam mjeseci odsječen od svijeta, nije, ali ja sam psihički jak i spreman pa mi to i nije teško palo, posebno uz ovako sposobno osoblje koje stalno brine o nama. Stalno nas obilaze djelatnice na čelu sa socijalnom radnicom Draganom Tolj, a tu je i naša njegovateljica Silvana Pivac.

- Ne znamo ni mi, niti itko drugi koliko će trajati ova pandemija. S puno stvari u životu se treba pomiriti. Zahvalan sam na svakom novom danu koji proživim. Evo i Božić će nam uskoro doći, ali mi već imamo planove. Naša njegovateljica Silvana Pivac, inače iz Zagvozda, jako je talentirana za kolače pa će nam napraviti štrudle i pite, tako da ćemo i mi blagdane provesti kako treba. Nema kod nas nikakve tuge, a sada ćemo početi izrađivati božićne čestitke koje ćemo slati korisnicima ostalih staračkih domova - optimističan je gospodin Zorko.

Piše: Dijana Turić

Nada Dupin: 'Od lipnja nisam izašla iz svoje sobe 311'

- Anka iz 312 je slomila kičmu, a muž joj je u stacionaru, nju znam dobro još iz Krležine. Mira iz 310 je dobila koronu i završila u bolnici u Ogulinu. S Olgom sam šetala, al Olgu vam je korona uhvatila kad je bila kod kćeri u Beogradu. Jedna, a to vam je mama od one naše Danijele s televizije, imala je moždani udar. Darinka je s njom dobra, pa mi kaže da je u Dugoj Resi u bolnici. Sad sam zvala Olgu. Veli ona meni: Nado, srce mi je lupalo cijelu noć. A ja velim: Olga, pa popij si tabletu, ja isto pijem za srce. Ja se korone isto jako bojim, ali nisam u panici. Pitajte moje s rekreacije, svi će vam reći: Nada se ne predaje lako! Al’ opet, uhvatila me nekakva žalost. Čekajte, da jučer, jučer ujutro je to bilo. Samo je došla, i... - zadrhtao je glas bake Nade Dupin (78) iz sobe 311 Doma za starije i nemoćne Sveti Antun u Karlovcu. Ne znam može li se samoća liječiti sjećanjima, ali ne želim čuti njezine suze, pa je prekidam: Nado, pričajte mi kako je bilo prije.

- Bilo vam je ovak. Ja sam bila službenica Fine. Rano sam ostala u mirovini i dogovorila se s mužem da idemo zajedno u Dom. Upisali smo se još prije 12 godina, ali je on umro za dvije. Onda sam ostala sama i bilo mi je dosta samoće, iako u Domu nisam imala nikoga. Jako sam voljela društvo, pa sam znala da će mi tamo biti super. Pozvali su me prije tri i pol godine. I znate kaj mi se dogodi? Padnem i - fraktura desnog kuka. Ja koja sam se cijeli život bavila gimnastikom i rekreacijom. Al uporna kakva jesam, vježbala sam i vježbala i oporavila se - ponosna je baka Nada.

image
Nada Dupin
Robert Fajt/CROPIX

- A kad su me ovdje selili kći Danijela, unuka Ivona i njezin dečko, sin Gordan i nećakinja, svi su ostali paf kako je prekrasno, soba samo za mene i kupaonica. Svi su tak ljubazni. Najviše mi se svidjelo što se moraš obući i spustiti dolje za sva tri obroka, a to je kao izlazak, a nisi kao doma u trenirci cijeli dan. Onda, ponedjeljkom gimnastika, utorkom igramo bingo, srijedom radionice na kojima radimo prekrasne rukotvorine - priča baka Nada, a onda joj zazvoni mobitel.

- Verice, zauzeta sam sad, bumo se čule kasnije - govori baka drugoj liniji.

- To vam je bila Verica, nju je kćerka vratila kući kad je sve ovo krenulo.

- Gdje smo ono stali? Aha, išli smo na izlete. Kad se išlo u Gorski kotar, u Golubinjak, a ja vam tamo nikad prije nisam bila, to je bilo nešto prekrasno, išle su i naše kuharice s nama, to se roštiljalo, igralo loptom. Onda smo išle u Koprivnicu, tamo smo priredili program u njihovom Domu. A nisam vam rekla da sam i u zboru? Njima smo napravili koncert. U Krapinu smo išli vidjeti pračovjeka. A ja i kolegica moja bi cijelo ljeto išle na Koranu na kupanje, pa tu nam je odmah iza Doma - razvedrila se Nada poprilično, pa sam dalje nastavila prebirati po sjećanjima.

- Moj vam je sin stari dečko, a strašno voli jazz i operu. On samo kaže, mama idemo, pa idemo dva, tri puta tjedno u Zorin dom na predstave, na Radojku Šverko, osječko kazalište je davalo operu “Carmen”. A da vam pokažem slike za moj 70. rođendan koliko nas je bilo u restoranu? Imali smo i svirače. Svaki utorak ja i moje iz Doma u Radićevu na kavu i piće. Ako koja ima rođendan, donese slance. Kakav park imamo oko doma, koliko smo šetnji tu napravile? To vam je moj život - priča Nada.

Došla je korona i van su ih pustili tek u svibnju, ali ona nije išla.

- Ma išla sam, ali jedva. Bojim se te korone. Unuka je imala prvu pričest u Dugoj Resi u lipnju. Išla sam na to i na ručak u restoran poslije i vratili su me natrag. Nisam voljela izlaziti iako su rekli da možemo. Nekako sam najsigurnija tu. Poslije nisam nikamo izlazila - dodaje Nada.

- Niste izašli iz sobe od lipnja, nijednom - upitah.

- Nisam nijednom. Imam sve tu, televiziju sad nemam jer nemamo signal. Rekao je sin da će mi kupiti onaj novi uređaj, ali valjda će nas u domu spojiti na tu novu antenu. Imam štrikanje, slažem perlice, čitam knjigu - “Šapat Orijenta” Sare Šeridan. To je kao avanturističko-ljubavni roman. Avantura hajd, al’ ljubavi nigdje, samo kupuju čajeve po Kini. U osam je doručak, ja vam imam svoje suđe, pa ne moraju dolaziti po prljavo, jer ja sve perem. Onda dođe spremačica i odnese smeće. Onda ručak, pa odmor popodne. Ima jednu igru iz Njemačke, zove se skifbo, to su jedni brojevi koji se slažu, pa to igram. Kad dobijem opet program, gledat ću životinje i emisije o kuhanju. I “Život na vagi” sam pratila, jer je tam Petra, ona vam je unuka moje kolegice - objašnjava Nada.

- Moji bi dolazili, pa sam im mahala s terase, sad mogu samo s prozora. Sin mi donese lijek, ostalo ne primaju jer je korona jako u Domu, fali puno sestara i sva tri muška domara su na bolovanju. Ja im kažem: Djeco, idite vi za svojim poslom, lako ću ja. A i čujemo se svaki dan. Onda, šalju mi slike. Ja imam onaj starinski mobitel, pa mi ne šalju mobitelom nego razvijaju. Onda ih je slažem i gledam ih na slikama i pričam s njima. Kao da su sa mnom tu. Prošli vikend bili su na Plitvicama. Uskoro će nove slike. Opet ću vidjeti i izljubiti - kaže Nada.

Piše: Mario Pušić

Jadranka Matković: 'Dani su mi beskrajni. Fali mi kazalište, tamo sam imala sam sve što mi treba'

Znali su da nešto ne valja. Kad im je njegovateljica u utorak, 13. listopada, redom kucala na vrata, stanare Doma za starije i nemoćne Medveščak, njih 350, zgrčilo je u želucu. Čitaju novine, gledaju televiziju i zbrajaju. Matematika koronavirusa im je bliska. Znali su da za njih slijedi novi lock down. Gospođa u svojim četrdesetima, uz blagi ih je osmijeh, pozvala da u 10 sati dođu u blagovaonicu. Stresla ih je simbolika. U blagovaonici su zadnji put bili dan prije prvog zaključavanja vrata Doma. Za njih, s vanjske strane. Pojeli su tad laganu večeru i izašli. Iza sebe su ostavili ugodnu prostoriju, s kariranim stolnjacima. Sličnima onima nekoć doma u kuhinji. Sljedeće su jutro doručkovali u sobi. Ručali i večerali. I tako nekoliko mjeseci. A onda otvaranje na nekoliko mjeseci i sad iznova zatvaranje.

Prvog dana s ključem u bravi, sustiže ih vijest o više od 700 novih slučajeva zaraze koronavirusom. Očajni su, kaže nam Jadranka Matković. Nekoć popularna hrvatska glumica, bez glavnih rola, ali s impozantnim brojem uloga, živi u Domu Medveščak. I zna kako je biti pod ključem. I više nego njezini sustanari, jer ona je stanarka Stacionara, iz kojega izlaza nije ni bilo. Rizično je to za fragilne starije osobe. Ona nit’ je tako stara, nit’ bolesna da joj treba njega 24 sata. U Stacionaru je završila slučajno. Previše se slučajnosti umiješalo u njezin život od potresa u Zagrebu do danas. Završila je u bolnici, došla je pandemija pa potres i Jadranka je postala beskućnica. Nije se imala gdje vratiti. Dok je ona bila u bolnici, poznanica je iz oštećenog stana, na zahtjev vlasnice, spakirala Jadrankine stvari i deponirala ih. Kad je došla u Dom, Jadranka Matković nije imala ništa svoje. Odjeću je dobila od radnica doma, ali fale joj fotografije, njezini “papiri”... Ni neimaština je ne muči toliko. Ono bez čega glumica ne može jesu gradske ulice. Pa kojom god i kamo god da krene, dovedu je do teatra. Boli je duša, kaže:

- Valjda šest mjeseci, do prije petnaestak dana, nisam izašla iz Doma. A otad do danas, bila sam samo pet puta i to uz pratnju. Prošetamo krug oko zgrade. Ne znam više hodati. Mišići su mi atrofirali. Nemam osjećaj Zagreba, strane svijeta... Nisam imala ni cipela, samo papuče. I taj osjećaj da nemaš više stana. To je strašno - gleda nekamo u prazno. A sad zna da ni tog kruga oko Doma neće biti. Za nju. Niti lagane šetnje starom Vlaškom put Katedrale pa do Dolca, za ostale stanare.

image
Jadranka Matković
Zeljko Puhovski/CROPIX

- Vraćali su se punih cekera. Sretni. Osobito za ljetnih mjeseci, nakon karantene - priča nam. U Domu Medveščak bili smo tek koji dan uoči novog lockdowna. U domu Medveščak zaraze dosad nije bilo. Nadaju se da ni neće. Pa jako paze. Jadranka sobu dijeli s nepokretnom ženom. Uz vlastitu, još jedna tuga. A izbora nema. Soba u domu je mala, taman za dva kreveta, noćni ormarić i krilo ormara. Žao joj je što nema svojih stvari, a opet ne zna, kaže, kuda bi s njima da ih i ima.

- Sve je uredno, čisto beskrajno. To moram reć’ - kaže. Druži se sa zagrebačkom liječnicom, Jasnom De Polo. Devedeseta joj je. Ni ona ne bi rado bila ovdje, ali kuća na Šalati srušena je u potresu.

- Taj bi se čas vratila, govori mi. Volim njezine priče. To su dogodovštine iz mondenog Zagreba tijekom sedamdesetak godina. Kao liječnica i dama, poznavala je ljude, bila akter zagrebačke društvene scene. Baš se lijepo družimo - ima Jadranka i svijetlu točku usred čemera. Što bi prvo napravila da se vrati svijet bez korone, da može vani kad hoće i koliko hoće?

- Učila bih hodati. Onda bih na predstavu. Pa na još jednu i još jednu. Čitam u novinama što se dogodilo. Sve prolazi mimo mene. Kasnim. Djeca se rodila, ljudi umiru. Kazalište sam strašno zanemarila. Puno je novih lica, koja vidim u seriji. Fali mi i kazalište i život. Ja sam sebe matirala. Starački je dom ceremonija, poštuju se pravila na koja nisi naviknuo. Moj Bože, kako bih voljela izaći kad poželim. Ma ne smijem mislit’. Meni je kazalište sve. Nemam nikoga svog. Ali dok sam imala kazalište, imala sam sve što mi treba - oči joj se malo probude kad misli odu u teatar. Kažem joj da zažmiri, zamisli teatar i prepriča mi osjete. Što vidi, osjeća...

- Ne smijem ja to. Pukla bih. Pukla načisto - kaže. Dani su joj beskrajni. Dizanje, higijena - “gube vrijeme na mene nepotrebno” - doručak - “fino je to, ali nisam ja navikla jesti ujutro” - ručak je u podne.

- Jako ukusan. Prije toga čitam novine. Večera je u 17 sati. Donesu mi u sobu. A tako fina, velika blagovaonica je dolje. Prazna. Naviknula sam na muving. Muka mi je kad vidim staklo, a ne smijem izaći na terasu. Na gornju se smije, na donju ne - žao joj je.

Piše: Višnja Gotal

Vladimir Golub: 'Nemam više nikog svog. I supruga mi je umrla. Svi su na groblju na Trsatu'

- Mogu li vas nešto zamoliti? Nazovite ove naše teleoperatere i recite im da nisam platio račune šest mjeseci jer ne mogu van iz doma. Sad me strah da će mi iskopčati mobitel i internet - kaže nam posve ozbiljno Vladimir Golub, umirovljeni kapetan i moreplovac, s distance od četiri metra dok pričamo s njim u riječkom Domu za starije osobe na Kantridi.

- Znate, ja sam vam malo nagluh. S ovolike udaljenosti ćemo se morati nadvikivati - upozorava dalje. No pokazalo se da to ipak nije istina. Nije, očito, ni ovo s računima. Socijalna radnica se smije.

- Ma ne, gospodin Golub ima internet bankarstvo. Malo se šali - kaže. Golub ima specifičan smisao za humor. Stara škola. Vičan je sitnim nepodopštinama koje “žrtvu” mogu zbuniti, ali ne i uvrijediti, koje završavaju smijehom, a ne ljutnjom. Šale su, čini se, idealan alat za život u “novoj normali”, u kojoj su se stanari domova za starije osobe, koji pripadaju najrizičnijoj skupini u pandemiji koronavirusa, našli. Od 19. listopada u svim domovima u Primorsko-goranskoj županiji zabranjeni su posjeti, a stanari više ne mogu izlaziti izvan kruga tih ustanova. Drugi je to put ove godine, malo je manje strogo nego što je to bio slučaj na proljeće, kad se nisu mogli družiti ni unutar doma, ali svejedno, mnogima to teško pada. No gospodin Golub, barem tako tvrdi, nije jedan od takvih. Za sebe kaže da je atipičan, oduvijek je pomalo bio vuk samotnjak. Bližnjih, veli, više nema.

image
Vladimir Golub
Matija Djanjesic/CROPIX

- Svi su mi na groblju na Trsatu. Supruga je umrla prije 11 godina, djece nismo imali - otkriva. Plovio je, veli, 40 godina, a mjesto u domu čekao je osam godina. Primljen je prije 16 mjeseci.

- Ovo što sad živimo, to sam ja živio 40 godina. Proveo sam na brodu tisuće i tisuće dana. Ovo sad je kao da sam na pola Atlantika. Jedino što ovdje ne valja, a na Atlantiku nas je valjalo more - govori. Plovio je, veli, na Jugoliniji, potom na “strancu”.

- Onda sam se ‘udao’ pa me supruga zamolila da ne idem na Pacifik, nego da ostanem na Mediteranu, tako da sam 24 godine bio na Lošinjskoj plovidbi - kaže. Kao pomorac je, nastavlja, navikao na izolaciju od ljudi.

- Rijeka - Jokohama, 32 dana. Recimo, Japan - zapadna obala Amerike, 14 dana. Jedanput smo plovili od Mississippija do Australije, oko raznoraznih otoka, 30 dana. Samo nebo i more. Kad idete preko Pacifika, ne vidite ništa. A ni na pola Atlantika više nema Atlantide, pa da vidite nešto - objašnjava. Supruga mu je, priča, bila iz obitelji pomoraca pa je dobro znala što je čeka u braku s jednim od takvih.

- Ona je meni bila veliki prijatelj. Najbolji prijatelj - ističe. Situaciju s koronom je pratio i kaže da je oduševljen načinom na koji se osoblje doma nosi s time i kako su organizirali život pod epidemiološkim mjerama.

- Cijeloj ekipi kapa do poda. Ja sam zapovijedao nešto slično više od 30 godina na 42 broda. Bio sam kapo i trebao sam dovesti brod od Japana do Europe. S obzirom na to iskustvo, mislim da mogu prosuditi kakva je njihova organizacija - govori. Život u domu promijenio se, kaže, utoliko što ne mogu van. Ali unutar doma je, prema njegovim riječima, ostalo sve isto.

- Ljudi su toliko uviđavni, susretljivi. Daju sve od sebe da mi stanari ne osjetimo promjene. Izvan doma sam bio zadnji put u lipnju, u svome stanu, gdje obično odlazim pokupiti račune. Tad sam bio na operaciji, nakon koje sam morao biti u karanteni - kaže. Na pitanje pada li mu to teško, rezolutno odgovara - ne.

- Samo da mi je poći na ribarnicu i najesti se ribe - smije se. Život u domu se, kako kaže, uslijed korone uozbiljio, ali, s obzirom na način života koji je vodio kao pomorac, njemu to nimalo ne smeta.

- Jedina mana je što mi se hrana ovdje sad počela sviđati. Prije bih išao u grad i otišao do stana, koji je na Korzu, i skuhao si nešto. Tamo sam proveo 66 godina - otkriva. Na pitanje što mu nedostaje iz vanjskog svijeta, odgovara - ništa.

- Živim onako kako mogu, a ne onako kako bih htio - priča. Golub se prilagodio novoj rutini. Uvijek pronađe nešto za raditi. S drugim stanarima popriča, ali, ističe, cijeni svoju samoću. Kad priča o svojoj supruzi, postaje vrlo emotivan. Sretan je što je u njoj pronašao prijatelja za cijeli život, njegovao ju je dok se borila s bolešću od koje je na kraju umrla. Nakon njene smrti prijavio se u dom. Pitam ga boji li se korone.

- Što se imam bojati. Ja sam na petom katu, pa ne može do mene - smije se.

Piše: Luka Benčić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:46